U magazinu Stav nedavno je optužilo Branka Ćopića da je početkom Drugog svjetskog rata učestvovao u zločinu nad Bošnjacima u nekom selu pored Bosanske Krupe. Novinar Stava tvrdi kako se o tom zločinu moralo šutjeti zbog toga što je Ćopić, uz još neke saučesnike, bio visoki komunistički moćnik u Titovoj Jugoslaviji. Našao je novinar i tobožnje svjedoke koji tvrde da su vidjeli tamo Ćopića i da u selu nije bilo Pavelićevih ustaša, pa su napadači, koji su bili malo partizani, a više četnici, najviše, pak, Srbi napali to krajiško selo i poubijali starce, žene, djecu, ali nikako Pavelićeve vojnike.

Zašto partijski organ Bakira Izetbegovića širi takvu mržnju prema Ćopiću? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u neprestanom fašiziranju bošnjačkog društvenog prostora što ga provodi Stav. Njegova režimska služinčad obožavaju bošnjačke fašiste iz Drugog svjetskog rata i pretvaraju ih u nacionalne heroje i simboličke mučenike za bošnjaštvo vođinog tipa, a mrze komuniste, Srbe, Hrvate i naročito Bošnjake ljevičare i liberale.

U takvoj bakirovštini Ćopić mora biti proglašen ratnim zločincem zato što je partizan, a prije svega Srbin, dok će Mustafa Busuladžić postati simboličkim herojem zato što je pisao fašističke tekstove i bio Bošnjak po stavovskoj mjeri. Pored toga, Busuladžić je i žrtva Ćopićevih ideoloških istomišljenika, pa zaslužuje da osnovna škola ponese njegove ime. Sličan slučaj je i sa Enverom Čolakovićem, Alijom Nametkom i nizom drugih bošnjačkih pisaca i intelektualaca koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata veličali Pavelića i divili se Hitleru, a u svojim tekstovima širili nacističku ideologiju.

Na tim osnovama Stav nastoji oformiti simbolički imaginarij i stvoriti identifikacijska polja na osnovu kojih će se izgraditi novi, bakirovski tip bošnjačkog identiteta. U središte tog imaginarija ovaj magazin stavlja fašistoidne pisce Čolakovića i Nametka, te intelektualce kakav je bio Busuladžić, a Bošnjake koji su učestvovali u partizanskom pokretu i izjašnjavali se kao ateisti – mrtve prevodi na islam. Fahrudin Rizvanbegović, intelektualna perjanica i ideološki uzor redakciji Stava, tvrdi u intrevjuu ovom magazinu da je Skender Kulenović bio prakticirajući musliman i da, čak i pijan, nije propuštao svake večeri učiti Kur'an, a takvog mekama kao Skenderovog njegov slušatelj nikad nije čuo. Ovaj profesor bez djela, esdeaovski ministar, koji je potpisao odluku kojom su uvedene dvije škole pod jednim krovom, osoba koja se fotografisala u uniformi HVO-a, vlasnik begovine u Stocu, koju je proglasio nacionalnim spomenikom, da bi za njenu obnovu mogao uzeti novac iz državne kase – tvrdi i da je Skenderov zet, inače Rus i komunist, prešao na islam, promijenio ime i klanjao pet vakat-namaza. Sve to, naravno, Rizvanbegović iznosi u Stavu uvodeći novu formu književne povijesti – trač. A u nedavnom intervjuu u časopisu Behar, ideološkom sabratu Stava, Rizvanbegović kokodače i da je svojedobno vodio Maka Dizdara u svoju begovinu, a tamo je ovog velikog bošnjačkog pjesnika Rizvanbegovićev babo nazvao jarcem, jer Mak u mladosti pisao pjesme Rizvanbegovićevoj majci u koju je bio zaljubljen, a ona to smatrala smiješnim. Tada mu se Mak lično ispovijedio da on nije hrvatski pjesnik, nego se u nacionalnom smislu osjećao Dobrim Bošnjaninom.

Stav takve Rizvanbegoviće tračeve telali po Bakiristanu kao dokazanu, a neprovjerljivu književnopovijesnu istinu. Rizvanbegović, pak, pričama o tome šta je čuo o velikim piscima i kako su se izjašnjavali, osjećali i ponašali ti već odavno mrtvi ljudi nastoji vlastitu provincijsku mizeriju predstaviti javnosti kao vrijednu naučnu pojavu koja zaslužuje bošnjačko divljenje i poštovanje. Uz to, cilj njegove tračersko-mahalske književne povijesti je postaviti tezu kako nije moguće da su, uz Selimovća, nesumnjivo najbolji bošnjački pisci bili komunisti i možda ateisti. Oni su po Rizvanbegoviću i Stavu bili prikriveni muslimani, jer nisu smjeli zbog komunističkog pritiska javno ispoljavati svoju islamsku vjeru. Nejasno je da li ju je u komunističkom vremenu javno ispoljavao i Fahrudin Rizvanbegović, u doba Titove vladavine odani član Saveza komunista Jugoslavije. U konačnici, Rizvanbegovićevi tračevi o velikim bošnjačkim piscima svode ih na licemjere i zarobljenike ketmanskog uma, jednom riječju figure karikaturalne baš u onoj mjeri u kojoj je to Rizvanbegovićevo mahalsko naukovanje o bošnjaštvu.

Ta mahalsko-tračerska književna povijest proizvodi stereotipe o komunistima, Srbima, Hrvatima i ateistima Bošnjacima kao najcrnjim sotonama koji su mrzilački neprijatelji Bošnjaka Izetbegovićevog tipa. Za takav bošnjački identitet presudni su endehazijski pisci, jer su dokazani antikomunisti o čemu svjedoči njihov nacizam. U ove kulturnoidentitarne bedastoće Stav je upregao, osim Rizvanbegovića, još nekoliko univerzitetskih profesora: Sanjina Kodrića, Seada Šemsovića, Dijanu Hadžizukić, Mirsada Kunića, i oformio književnu nagradu za životno djelo, kako bi dokazao da su Bošnjaci bez nacionalistički interpretirane književnosti niko i ništa, obična povijesna prašina koja se valja bespućima povijesne zbiljnosti.

Naravno, ne bi bilo vrijedno nikakvog spomena rizvanbegovićevsko i stavovsko književnopovijesno mahalanje da ono ne ulazi na bošnjačke univerzitete na kojima se legitimira i postaje naučnom normom. Tako se običan trač spušta u obrazovni sistem i postaje ideološkim instrumentom za prekodiranje bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta, pogubno djelujući na njegove modernističke osnove postavljene u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Tada su bošnjačke intelektualne i kulturne elite na zasadima modernističkih naracija razvijale individualno-liberalni tip nacionalnog identiteta sa kozmopolitizmom i antifašizmom u svojoj osnovi. Na taj način one su Bošnjake uključile u tadašnje svjetske tokove i uspjele ih modernizirati na emancipatorskom potencijalu koji su im nudili modernizam i titoizam u svojoj liberalnoj fazi.

Stavovski profesori, pak, u svojoj antimodernosti i antikomunizmu, nastoje arhaizirati savremene Bošnjake, getoizirati ih i razviti kod njih razne vrste fobija od nacionalnih i ideoloških drugih. Biti antifašist i komunist u vremenu Drugog svjetskog rata značilo je odabrati tadašnje najdragocjenije društvene vrijednosti i ideološke naracije. Biti poklonik nacizma Pavelićevog tipa i zagovarati Hitlerovu ideologiju značilo je podržati praksu nepojmljivih ratnih zločina i konclogora. Stoga bi u središtu savremenog bošnjačkog nacionalnog identiteta morali biti intelektualci i pisci koji su se pridružili Titu, a ne slijedili Pavelića.

Zbog čega stavovski profesori listom u anketama u ovom magazinu i svojim istupima u javnosti relativiziraju na primjer Čolakovićevu ili Busuladžićevu odgovornost za podršku nacizmu, lažu da je npr. Mulabdić bio hodža, a ne učitelj, prevode komuniste u nacionalne romantičare i muslimane i otvaraju prostor za nacionalističku radikalizaciju bošnjačkog društvenog polja. Naprosto zato što oni ne razumijevaju književnost i mnogostrukost značenja njenih fikcionalnih svjetova i svode je na instrument svoje ideologije potopljene u bakirovštinu kao osnovno polazište. U tome oni nisu samo antimoderni, već i suštinski antibosanski i antibošnjački.

Čitavi slojevi emancipatorskih bošnjačkih naracija nestali su, naprosto su zbrisani njihovom savremenom turkofilijom u kojoj slijede Izetbegovićev erdoganluk. Upravo erdoganluk i bakirovština kao novi tip bošnjačke mrzilačke nacionalističke naracije onemogućavaju da se uvide procesi formiranja moderne bošnjačke nacionalne svijesti koja je nastala na osmanofobiji, kakvu npr. ispoljava Mulabdić u Zelenom busenju ili Novim vremenima, opredjeljujući se za vrijednosti evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva. Erdoganluk je u Stavu vratio bošnjačke identitarne narative u predmoderno doba i izbrisao iz kolektivne memorije ono što se može nazvati osmanskom traumom u bošnjačkom kolektivnom pamćenju iz 19. stoljeća. Ta trauma pamti osmanski elitocid u Bosni poslije Gradaščevićeve pobune, a memorira i izdaju Ali-paše Rizvanbegovića, koji je sa svojom vojskom učestvovao u krvavom slamanju Gradaščevićeve pobune. Na tog Ali-pašu je profesor Rizvanbegović naročito ponosan kao na svog slavnog pretka, pa u stolačku begovinu vodi studente Filozofskog fakulteta da se dive njegovoj begovskoj tradiciji. Bošnjačka osmanska trauma pamti i zloćudno lice osmanskog tipa feudalizma i begovske privilegije u njemu, i mrak Osmanske imperije na zalasku moći koja je Bošnjake i Bosnu ostavila na cjedilu i prepustila je Austro-Ugarskoj imperiji.

Ta identitarna trauma čeka još svoje istraživače, a Izetbegovićev i Rizvanbegovićev erdoganluk i neobegovska ideološka fantazma nastoje ju izbrisati iz pamćenja kako bi turkizirala, odnosno erdoganizirala bošnjački društveni prostor. Zato Mulabdić mora postati hodža, baš kao Skender pijani učač Kur'ana, a Mak Dobri Bošnjanin, doduše smiješan Rizvanbegovićevoj majci sa svojim ljubavnim stihovima, a za ljubomornog oca – običan jarac zbog svoje bradice.

U bošnjačkim identitarnim naracijama posebno bi mjesto zauzimala još jedna trauma – konzervativizam begovske klase, koja se zbog svojih privilegija bunila protiv moderniziranja Osmanske imperije, a onda u ključnim povijesnim dionicama vršila najgore povijesne odabire. Konzervativizam je onemogućio toj klasi u 19. vijeku da prepozna vrijednosti evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva, baš kao što ju je pred Drugi svjetski rat u velikoj većini naprosto isključio iz onog, tada najvrednijeg na društvenoj sceni – ideoloških antifašističkih naracija. A današnja neobegovska fantazma u bošnjačkom identitetu proizvodi socijalnu traumu zbog pljačkaške privatizacije društvenog bogatstva i socijalnog raslojavanja društva, praćenog korupcijom, nepotizmom i očiglednim kriminalom političke oligarhije okupljene oko nacionalnog lidera, te njenom nesposobnošću da riješi bilo koju krizu u zemlji. Upravo zato je Stav s njegovim erdoganlukom i bakirovštinom sržno antibošnjački magazin.

On ne emancipira Bošnjake od dijela ideološki rigidnog naslijeđa u njegovoj tradiciji, nego reafirmira to naslijeđe, relativizira njegovu povijesnu odgovornost i u središte bošnjačkog simboličkog imaginarija vraća zloduh fascinacije Pavelićem, kakav su nosili razni busuladžići, čolakovići, nametci itd. On, nadalje, ne demokratizira bošnjački društveni prostor, već ga radikalizira, gradeći u njemu fobije od etnički i ideološki drugih. Te fobije potom u Stavu proizvode militantne interpretacije društvene stvarnosti i povijesti i razvijaju mrzilačka stajališta prema svemu što se ne uklapa u stavovske ideološke normative.

Baš tu Stav postaje suštinski antibosanski magazin. Ako se Branka Ćopića demonizira i proglašava ratnim zločincem, onda takva ideološka gesta ima samo jedno značenje: nema Srbina i Hrvata kojima se može vjerovati i koji mogu biti bošnjački prijatelji. Ni oni što su na zasadima komunizma prijateljevali sa Bošnjacima i sve učinili za afirmaciju njihove nacionalnosti i kulture ne mogu zasluživati bošnjačko poštovanje, naprosto stoga što pripadaju tuđoj naciji. Ne zaboravimo, to je isti onaj Ćopić koji je bio najbliži prijatelj sa Zijom Dizdarevićem i Skenderom Kulenovićem, onaj Ćopić kojemu bi baš Bošnjaci zbog opisa partizanskih zločina u Prolomu i Gluvom barutu nad stanovništvom u Krajini, posebno onih nad Bošnjacima – morali iskazati najdublje poštovanje. U Gluvom barutu Ćopić je pokazao etički poraz partizanskih pobjednika prikazujući scene partizanskih zločina. Ćopić se, dakle, već pedesetih godina prošlog vijeka, neposredno iza Drugog svjetskog rata, odnosno Narodno-oslobodilačke borbe, suočio s mitom o apsolutnoj etičkoj ispravnosti partizanskog pokreta i pokazao njegovu tamnu stranu. Takav Ćopić će i zbog Jeretičke priče i drugog dijela Bašte sljezove boje doći u sukob sa tadašnjim Titovim partijskim dogmatama i ideološkim cenzorima.

Zamislimo za tren sljedeću situaciju: Ćopić, koji je učestvovao u ratnom zločinu i vjerovatno ga i počino, opisuje taj zločin. To je logika stavovskih novinara, koji uz to, naravno, nisu ni čitali Ćopića. Jer da jesu, ne bi mrtvome piscu montirali ratni zločin na principu Rizvanbegovićeve mahalsko-tračerske književne povijesti. A Ćopić je iznad potreba ideološkog jednoumlja i mita o etički apsolutnoj ispravnosti partizanskog pokreta postavio načelo univerzalnog humanizma i preispitao etičku odgovornost pokreta i ideologije kojima je pripadao.

Naravno, to je stavovskoj novinarskoj nedonoščadi nepojmljivo, jer ona u skladu sa svojom ideološkom zaslijepljenošću u Branku Ćopiću ne vidi ništa drugo do – Vlaha i ćetnika, kako se već izražavaju Izetbegovićevi novinari, ostrašćeni u svom erdoganluku.

Nije slučajno Ćopić žrtva stavovske nacionalističke mržnje. On je veličanstveni bosanski simbol, najbolji dječiji pisac na južnoslavenskom govornom području i veliki pripovjedač i romansijer. Oko Ćopića postoji, kao oko niti jednog drugog pisca, južnoslavenski konsenzus, pa je on zastupljen u svim nacionalnim lektirama za osnovne i srednje škole na južnoslavenskom prostoru. Zato i smeta Stavu, jer njegova simbolička snaga ujedinjuje taj prostor na principima univerzalnog humanizma. Stav odbacuje takav humanizam u ime bakirovštine i erdoganluka, da bi potpuno ostvario svoje antibošnjaštvo i antibosanstvo.

Namjesto bosanskih, njemu trebaju isključivo bošnjački simboli, naravno, reducirani na vrijednosti bakirovštine. Žrtva takve ideološke redukcije bošnjačkih vrijednosti jesu i drugi pisci veliki simboli bosanskog tipa interkulturalnosti. Na tim osnovama je izvršni urednik Stava Mahir Sokolija svojedobno demonizirao Miljenka Jergovića, optužujući ga da je zastupnik endehazijskog pogleda na Bošnjake kao hrvatsko cvijeće i bošnjakomrzac, jer je pisao izvanredne esejističke zapise o bošnjačkim piscima, Humi, Skenderu, Tvrtku Kulenoviću itd. Pored Jergovića Stav je u nekoliko navrata demonizirao i Ivana Lovrenovića. U zadnjem broju ovog magazina Abdulah Sidran aludira da je Lovrenović istodobno udbaš i baštinik Pavelićevog ustaštva. U tim svojim pakosnim aluzijama Sidran je Lovrenoviću pridružio Mileta Stojića, kao udbaša, i Željka Ivankovića kao pavelićevca. Novinar koji je radio intervju, gle čuda, opet se radi o izvršnom uredniku Mahiru Sokoliji, ni na koji način nije doveo u pitanje, osporio, niti čak postavio potpitanje Sidranu da eventualno argumentira svoje tvrdnje. Ne, kleveta je izrečena, s njome je novinar saglasan, a Stav reklamira taj intervju na internetu, baš onako kako reklamira turskog diktatora Erdogana ili ekavsku Sebiju Izetbegović, koja uvodi teror u sarajevskom Kliničkom centru.

Nisu samo nabrojani pisci demonizirani u Stavu. Mjesecima su stavovci na najogavniji način na nacionalnoj osnovi napadali i Nenada Veličkovića, optužujući ga da izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece, kako je pisao glavni urednik Filip Mursel Begović.

Stav, dakle, provodi svojevrsno etničko čišćenje bosanskohercegovačke književnosti razarajući njenu interkulturnu supstancu. O tome šuti akademska zajednica, šuti Društvo pisaca, šuti Upravni odbor PEN-a BiH, a stavovci crtaju snajperske mete na čelima pisaca nebošnjaka u Sarajevu. I to onih pisca koji su u ključnim povijesnim momentima, onda kada je opstanak Bošnjaka i Bosne bio u pitanju, stali u odbranu zemlje i žestoko se usprotivili hrvatskom i srpskom nacionalizmu. Tada su neki od njih postali simbolima bosanstva i bosanske odbrane. Danas su oni u Stavu listom četnici i ustaše, čak i prije nego su se rodili, kako kaže Sidran, odnosno udbaši, jednom riječju – najcrnji mrzitelji bošnjaštva.

Takva vrsta demonizacije pisaca koji su dali nemjerljiv doprinos opstanku bosanskohercegovačke interkulturalnosti pokazuje da je bošnjački nacionalizam ušao u novu fazu. Njemu u književnosti nisu više neprijatelji isključivo Andrić i Njegoš, kao što je to bio slučaj sa ranijom generacijom bošnjačkih nacionalista, nego svaki onaj pisac koji je ostao da živi na zamišljenoj bošnjačkoj teritoriji i svojim djelom postao jedan od simbola bosanskohercegovačke kulture. A to podrazumijeva da je za erdoganluk i bakirovštinu u sferi kulture moguća samo etnički i ideološki potpuno očišćena Bosna, ali i Bosna u kojoj neće biti moguć Bošnjak koji nije skrojen po stavovskom ideološkom programu.

Konačno je Izetbegovićev nacionalistički projekt u Stavu otkrio svoj stvarni cilj: razoriti multikulturnu i multietničku supstancu društva do te mjere da niti jednom Srbinu i Hrvatu na um ne padne da se miješa sa Bošnjacima. Alijini nacionalisti demonizirali su djecu iz miješanih brakova, a Bakirovi ono malo preostalih pisaca koji još uvijek nastoje svojim djelom potvrditi bosanskohercegovački interkulturni supstrat. Nacionalistička mržnja koju pri tom ispoljavaju direktno je proporcionalna bakirovštini kao obliku najbanalnijeg mogućeg nacionalizma i erdoganluku kao težnji da se dostigne diktatura kao jedini oblik vlasti.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)