Bosanskohercegovačko podijeljeno i propalo društvo svjedoči još jednoj u nizu hajki od rata naovamo na slobodnomisleće intelektualce. Te hajke obično su pokretane u desničarskim medijima i političkim krugovima, s ciljem da onemoguće svaki oblik kritičkog mišljenja i da se u društvu do kraja realizira podanički mentalitet građanstva. U isto vrijeme bosanskohercegovačko društvo dijelilo se na tri etnička prostora u kojima su izgrađivani novi simbolički imaginariji koji su oblikovali postratne etničke identitete. U centru tih imaginarija jeste tumačenje rata i ratnih užasa od masovnih silovanja preko etničkih čišćenja do genocida. Tri nova simbolička imaginarija tijesno su skopčana s tri religije, komemorativnim ritualima, simbolima koji su nastali u strašnom ratu i, naravno, nacionalističkim ideologijama.

Otpor tome nakaradnom procesu pružali su intelektualci i intelektualke antinacionalističke provenijencije, novinari i novinarke, pisci i spisateljice, a on je bio izrazito jak sve do 2006. godine i pada čuvenog Aprilskog paketa ustavnih promjena. A onda su, kolokvijalno rečeno, kola krenula niz brdo, u skladu s gubitkom društvene nade, zakočivanjem države i krizom njenih institucija. Intelektualnu scenu napuštali su oni/e stariji/e, pred rat stasali intelektualci/ke, uglavnom antinacionalistički nastrojeni/e. Nova generacija lijevo ili liberalno orijentiranih intelektualca/ki nije stasala, akademska zajednica zatvorila se u svoj prostor, a politički moćnici su to iskoristili za nametanje novog narativa o patriotizmu. On nije više služio tek kao podizanje ljubavi prema domovini, nego kao disciplinirajuća batina u rukama moćnika i odgojno sredstvo u obrazovnom sistemu. Tako se ne samo kao utočište hulja, već i kao političko oružje počeo upotrebljavati u našoj političkoj i medijskoj svakodnevnici, ali i u našim životima.

Hajka na Franju Šarčevića zbiva se upravo u tom kontekstu. On je jedan od onih rijetkih mladih intelektualaca koji je ostao, da parafraziram naslov njegove knjige, izvan stroja nacionalistički oblikovanih društvenih prostora u BiH. I sve dok je kritikovao isključivo hrvatski nacionalizam bio je prihvaćen u bošnjačkom društvenom prostoru, dok je u hrvatskom označen izdajnikom. A onog trenutka kad je počela njegova kritika bošnjačkog nacionalizma, naročito onog sekularnog tipa, krenula je demonizacija mladog intelektualca. Proglašavan je na društvenim mrežama i u medijima hrvatskim nacionalistom, UZP-ovcem, što u prijevodu znači braniteljem i zagovornikom ratnih zločina koje su počinili osuđenici HVO-a, a tu harangu na društvenim mrežama pratile su mnogobrojne uvrede. Na sve to Šarčević je odgovorio psovkama, mladalački naivno, da bi se kasnije više puta izvinio za tu svoju nepromišljenost.

Danas je haranga prerasla u hajku. Šarčeviću prijete na društvenim mrežema, različita boračka udruženja šalju mu poruku da vrijeđa časnu Armiju R BiH i da treba prihvatiti mišljenje većine s kojom živi u Sarajevu. Prijeti mu se čak otkazom na poslu. Laži, spletke, ucjene, intrige, i sva druga sredstva obavještajne i paraobavještajne manipulacije uključena su u hajku na Šarčevića. Jedna fotografija na kojoj je politička ličnost uslikana s dječakom u uniformi, postala je osnov spletke protiv Šarčevića. Na fotografiji je gradonačelnica Sarajeva s dječakom, a fotografija je objavljena na društvenim mrežama. Za desničare ona je simbol patriotizma i pravilnog odgoja djeteta, a Šarčević je samo primijetio da je takav način fotografiranja zloupotreba djece u kvazipatriotske svrhe. Desničarski mediji, novinari i novinarke, različita udruženja pretvorili su to zapažanje u napad na glavni simbol identiteta: Armiju BiH i njenu borbu za slobodu u strašnom ratu. Laž je postala istinom, a Šarčeviću se poručivalo da mu nije mjesto na fakultetu gdje predaje matematiku studentima (O količini nepoznavanja činjenica i lažima najbolje svjedoči sljedeći moment: boračka udruženja u svom saopštenju Šarčevića proglašavaju na napismen način profesorom FILOZOVSKOG fakulteta, dok on radi na PMF-u kao docent.). Tako je jedno potpuno benigno, u osnovi tačno zapaženje o zloupotrebi djece u političke svrhe, postalo povodom za hajku čija je poruka: asimiliraj se, ili napusti grad u kojem živiš.

Na udaru je također i Šarčevićev tekst o Prvom martu kao prazniku kojim se obilježava nezavisnost BiH. Tekst pod naslovom Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti, s podnaslovom: Sve tri strane aktivno, planski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati.

To je potpuno tačno zapažanje. Naime, simboli se u postratnoj BiH prekodiraju u skladu s nalozima ideologije i političke moći, pa tako i Prvi mart. To je onaj proces koji sam naznačio na početku ovog osvrta na hajku kojoj je izložen Šarčević. Da, tri odvojena društva, svako sa svojim simbolima i praznicima s religijom u središtu novih identitarnih praksi dovela su naše simboličko nasljeđe do ideoloških karikatura, a patriotizam do kvazipatriotizma. Simboli umjesto da prekoračuju etničke granice i čine nas koliko-toliko jedinstvenim, vode nas u propalo društvo. Šarčević je, jednostavno govoreći, kritikovao tri nacionalističke zloupotrebe simbola, a bijes navukao konstatacijom da je Prvi mart islamiziran. Da li je religija, pa i islam u središtu novih formi etničkih identiteta – pitanje je za antropologe i sociologe prije svega. Po načinu na koji se ona upotrebljava u različitim manifestacijama – jeste.

Ali, niko od hajkača ne vidi ovdje Šarčevićevu brigu za Bosnu i Hercegovinu, njegovu plemenitu čežnju da se društveno polje normalizira. Vidi se samo laž da on napada i vrijeđa Armiju R BiH. Laž je postala istina, a potom hajkačka parola.

Vođeni njome, hajkači na Šarčevića samo potvrđuju da njegovo kritičko oko vidi iza zastora društva. U međuvremenu trijumfuje hajkački bijes, bijeda, mržnja, prijetnje, demonizacija jednog čovjeka koji je odgrnuo zavjesu iza koje možemo vidjeti svu količinu bosanskohercegovačkog beznađa.

Enver Kazaz, Prometej.ba