U niskotiražnom turskom, tako ga već poodavno određuje niz ovdašnjih medija, magazinu Stav posvećeno je dvadesetak stranica odbrani segregacijske i diskriminatorne Instrukcije ministra Elvira Kazazovića kojom je naređeno sarajevskim školama da se nastava i drugi oblici odgojno obrazovnog rada izvodi SAMOna jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda koje Zakon definira kao bosanski jezik, hrvatski jezik ili srpski jezik. U citiranom dijelu ministrove instrukcije u ovom samo sadržana je njena segregacijska nakana, diskriminatorni ton i ideološka podloga. Naime, to samo podrazumijeva da će učenici nekog odjeljenja koji se izjasne za npr. bosanski standardni jezik kompletnu nastavu slušati isključivo na tom standardu. U takvom odjeljenju, prema ministrovoj Instrukciji, neće biti mogući drugi, Srbi, Hrvati i svi drugi Bošnjaci i nebošnjaci koji će odabrati da nastavu slušaju na nekom drugom standardnom jeziku. Bez obzira na to što se ministar i bulumenta novinara i lingvista iz Stava poziva na to da statistički podaci govore o apsolutnoj većini građana u Kantonu Sarajevo koji su se izjasnili da im je maternji jezik bosanski, opravdanje za takvu instrukciju ne može se tražiti ni u statistici, a niti u krivo interpretiranom Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju.

Član 7 tog zakona određuje upotrebu jezika i pisma u nastavi, ali u njegovom prvom stavu ne stoji ministrovo Samo iz Instrukcije, već se određuje da se: „Nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada izvode na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, koji se imenuju jednim od tri naziva: bosanski jezik, hrvatski jezik ili srpski jezik.“ To znači da se ne propisuje nikakvo razdvajanje djece u nastavi, nikakvo naređivanje da se samona jednom od jezika obavlja ukupan nastavni proces, niti da se nastavni predmet maternjeg jezika i književnosti ne može imenovati skraćenicom koja označava sva tri standardna jezika i njihovu ravnopravnost u nastavno-odgojnom procesu. Prema ovom članu moguć je i sasvim legitiman naziv predmeta BHS jezik i književnost, gdje, treba li to crtati lingvistima iz Stava, ovo B znači bosanski, H hrvatski, a S srpski jezik. Takav naziv predmeta omogućuje jednakopravnost standarda u nastavi i mogućnost da se oformi interkulturni model nastave iz nacionalne grupe predmeta. Ustavom zagarantirana tri standarda u takvoj skraćenici ne funkcioniraju kao naziv za neki novi standardni jezik, kako tvrde Sanjin Kodrić, Dževad Jahić i izvjesni Jasmin Hodžić u Stavu. Niko, nikad, nigdje nije izrekao takvu tezu, niko, nikad, nigdje takvom skraćenicom nije negirao postojanje bosanskog, hrvatskog i srpskog standardnog jezika i niko, nikad i nigdje nije time negirao postojanje Bosne i Hercegovine, kako to kritičarima ministrove Instrukcije imputiraju stavovski lingvisti.

Zašto to čine stavovski akademičari čiji se ugled proteže od Marindvora čak do Novog Pazara, pitanje je koje treba postaviti u Centrali SDA gdje se kroji obrazovna politika. Da li je, dakle, SDA zaista za to da se nastavom na samo jednom od tri ustavom zagarantira standarda našeg policentričnog jezika nužno segregiraju djeca u osnovnim školama, ma koliko se građana tog Kantona izjasnilo da govori bosanskim jezikom, iako većina njih ne razlikuju pojmove standardnog i organskog jezika. Budući da se iz organa te stranke niko nije oglasio o tom problemu, a ministar nastavlja s provođenjem svoje instrukcije, onda se sam od sebe nameće zaključak da SDA hoće dijeliti djecu u školama na osnovu standardnog jezika. I ne samo to, ministar u svojim javnim istupima tvrdi da se u školama neće ništa promijeniti, što znači da će, budući da se većina građana izjašnjava da govori bosanskim jezikom, ona djeca čiji se roditelji izjasne za srpski, odnosno hrvatski jezik – biti naprosto asimilirana u većinu. Baš zato je glasilo Izetbegovićeve stranke diglo halabuku na dvadesetak stranica, angažiralo svoje lingviste da tobože naučno argumentiraju budući segregacijsku praksu, a ako se ne pojave tri škole pod jednim krovom, onda onu asimilatorsku. Zato su Jahić, Kodrić i ekipa i izmisli strah od nekog novog standardnog jezika kojim prijete kritičari ministrove obrazovne politike.

Nejasno je na osnovu čega npr. Kodrić može tvrditi slijedeće: „Za razliku od bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, BHS, dakle, kao standard ne postoji (Je li ikad igdje iko tvrdio da postoji?, op. E. K) niti je to igdje službeni jezik – jednostavno ga u zvaničnoj jezičkoj stvarnosti nema (Ko i gdje je tvrdio da ga ima?, op. E.K.), osim u smislu izraza neke vrste nelagode s bosanskim jezikom. (Evo ga, zna Kodrić dobro psihu masa, ušao u um i srca Bošnjaka, pa zna da oni imaju neku vrstu nelagode, op. E.K.) Ovakva nakaradna skraćenica i nastala je prije svega iz nekog dubokog a besmislenog stida govornika bosanskog jezika, ili iz neke apsurdne bosanske mimikrije, ili iz neke ovještale nostalgije za nekadašnjim srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom, u čijem imenu nikako nije bilo Bosne, a u sadržaju tek onoliko koliko je to bilo nužno i prihvatljivo drugim, brojnijim govornicima nekdašnjeg zajedničkog jezika naroda Jugoslavije.“

U ovoj Kodrićevoj nezgrapnoj rečenici, nepismenoj i na bosanskom, i na hrvatskom i na srpskom jeziku, kriju se opća mjesta svakog balkanskog nacionalističkog diskursa. Tu je prije svega ruženje pripadnika vlastite nacije zbog toga što se oni tobože stide svog jezika, jer eto Kodrić pouzdano zna da se stide. Na osnovu čega zna, ne kaže, ali zna i da je taj stid dubok. Naučnik bi se morao pozvati na neka istraživanja tog stida i njegove dubine, ali Kodrić nije naučnik, već ideolog, pa mu argumenti ne trebaju kad ima parole o stalnom prisutnom kolektivnom stidu od sebe. Ali, stid je mačiji kašalj kad se uporedi s apsurdnom bosanskom mimikrijom. Sad smo od Kodrića saznali da se Bošnjaci ne samo stide, već su i licemjerni, pa mimikriraju, tj. oponašaju druge, i kamufliraju se u njih. U koga se kamufliraju ne kaže Kodrić, ali sve one koji misle da se u skraćenici BHS nalazi i naziv bosanski jezik, esdeaovski profesor bošnjačke književnosti optužuje da nisu čisti Bošnjaci, već možda Srbi kamuflirani u Bošnjake, ili je obrnuto, ili su možda sva tri bosanska naroda međusobno kamuflirana, pa se ne zna ko je ko, a pogotovu šta je šta.

No, ironiju na stranu, jer valja javno pitati Kodrića da objasni šta on to pod bosanskom mimikrijom podrazumijeva? Nakon što je izružio Bošnjake ili Bosance, hajd mu ga znaj, Kodrić je u istoj rečenici opaučio i po nostalgiji, ni manje ni više nego za srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom. Gdje baš nađe ovještalu nostalgiju za nekadašnjim standardnim jezikom, ostaje čitatelju da gata, osim ako ne ustanovi da se Kodriću u njegovoj ideološkoj zaslijepljenosti priviđaju razne pojave: stidovi, mimikrije, nostalgije i druge, bosanskim jezikom rečeno, prikaze.

Slično Kodriću i Dževad Jahić, unutar struke poznat kao lingvist koji semantički opseg riječi đikan opisuje kao genetski četnik, divani o kritičarima ministra Kazazovića kao po opstojnost države opasnim elementima, koji su skloni negiranju Bosne, Bošnjaka i bosanskog jezika. On poziva da se prekine s „ideološkim oklijevanjem da se stvari postave na svoje mjesto i da se već jednom za svagda prekinu te uporne zakulisne težnje negiranja vlastitog naziva jezika u školskoj praksi Bosne i Hercegovine“. Potom, taj lingvist dodaje: „Ovog puta ne mislimo na ekstremna i krajnje nedemokratska i primitivna negiranja prava upotrebe vlastitog jezika u dijelu države Bosne i Hercegovine nazvanom Republika Srpska, što je posebno pitanje, ali svakako povezano s ovim našim pitanjem. U široj strategiji, ono je itekako uvezano, jer to su ustvari iste te antibosanske snage upornog udarničkog negiranja Bosne i Bošnjaka i bosanskog jezika i njegovog naziva, kao glavnog izraza naše autentičnosti i vezanosti za Bosnu kao našu državnu i kulturnu maticu“. O čemu divani i bulazni ovaj Bakirov lingvist? O četnicima, ja o kome drugom, koji su, što bi Kodrić rekao, mimikrirali u Bošnjake, ili obrnuto,a ti četnici su povezani i uvezani s kompletnom Republikom Srpskom, pa negiraju Bosnu, Bošnjake i bosanski jezik, iako tvrde da se u onoj skraćenici BHS nalazi i bosanski jezik i to na prvom mjestu, kako to već nalaže abeceda. Poznat je Jahić odranije po svojoj tankoćutnosti prema bosanskom jeziku, pa je u svom udžbeniku Sto pitanja, sto odgovora, ao čemu drugom do o bosanskom jeziku, pitao samog sebe: je li bosanski jezik merhametli? I sam je sebi odgovor dao: da, bosanski jezik je merhametli, jer njime govore merhametli Bošnjaci, pa je zato umekšan, posebno muzikalan, a Bošnjaci zbog toga ne razlikuju Č i Ć, Dž i Đ. A sad je jasno i njemu samome da je ideolog mimikrirao u lingvistu, pa dreči: eno ćetnika u Sarajevu, oni kritikuju našeg ministra i time negiraju sve: Bosnu, Bošnjake i mene lićno i svojerućno, mene kao lingvistu osobito.

Lingvistički lakrdijaši u Stavu potpomognuti i pseudonimom Mustafa Drnišlić vrište: Bosanci protiv bosanskog jezika, da bi pozivanjem na statističke podatke iz zadnjeg popisa stanovništva u BiH podebljali svoje ideološke argumente. A iz tih podatka vidi se samo jedno: Sarajevo je apsolutno većinski bošnjački grad. Ti podaci, međutim, nikome ne daju za pravo da segregira, diskriminira ili asimilira etničke i druge manjine na osnovu jezika u školskoj praksi.

To na izvanredan način uviđa i Senahid Halilović, autor Pravopisa bosanskog jezika, tvrdeći u istom tom Stavu: „Spomenuta odluka/instrukcija KMO (Katnonalnog ministarstva obrazovanja, op. E. K) nije dobra. Ona vodi nacionalnom podvajanju u osnovnim školama Sarajevskog kantona i znači pristajanje na postojeću praksu segregacije po nacionalnom osnovu širom BiH.“ Potom ovaj lingvist veoma odgovorno u svom tekstu od osam vrsnih tačaka dodaje i slijedeće: „Nastavnik je dužan uvažiti izbor učenika u pogledu standarda i osigurati ravnopravnost svih triju standarda u nastavi. Naprimjer, nastavnik matematike izvodi nastavu na svom (npr. bosanskom) standardu, jedan se učenik javlja i nešto pita na svom (npr. srpskom) standardu, javlja se jedna učenica na svom (npr. hrvatskom) standardu – i svi u učionici potpuno su ravnopravni u pogledu izbora jezičkih sredstava, i toliko su u svojoj svakodnevnici svikli na to šarenilo i bogatstvo varijacija da niko više ne primjećuje formu, svi su fokusirani na sadržaj i suštinu.“ Upravo na tome se i zasniva model interkulturnog obrazovanja u multietničkim društvima i istim takvim školama. A u dokumente, baš kako naglašava i Halilović, upisuje se naziv jezika za koji se opredijelio učenik, tj. roditelj u njegove ime. Interkulturni model obrazovanja mogao bi iznova konstruirati bosanskohercegovački multikulturni sistem društvenih vrijednosti, a svako insistiranje na SAMO jednom ministrovom jeziku u nastavi vodi disoluciji tih vrijednosti i u budućnosti nepovratno dijeli ovu zemlju u njenoj kulturnoj i ukupnoj društvenoj supstanci.

(Enver Kazaz, Prometej)

25.10.2017.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.