Rasplakao se u Stavu hodžica Ridžal i poručio mi da će napraviti za mene „hodžinski zapis, ali arebicom na srpskohrvatskom jeziku“. Dodao je i zašto baš tako treba napraviti taj zapis: „Da ga razume ceo zajednički svet, jer šta razume Kazaz, to razume ceo zajednički svet“. U Ridžalovom nedoraslom mozgu živi Alzirina fantazija s OBN-a, još to gleda u kašike, baca grah, liječi od sihira i javno čitavom dunjaluku obznanjuje da mentalno živi u srednjem, a fizički u 21. vijeku. Takva podvojenost nije slučajna. Njome je obilježeno sve u Stavu, jer se u njemu piše tako da se jednim okom gleda u Bakira, a drugim u gazdu Taipa. Zato je Stav razrok magazin, dopola bošnjački, otpola turski, a sav u paranoji od Srba i srpskog jezika. Valja živjeti u tom hodžinskom strahu gdje jaše istovremeno i Kurta i Murta, a u zadnje vrijeme ruži i Sebija, dok vražiji srpski jezik dolazi na vrata i glumi prikazu sve vičući: hu, hu, hu. Pred njim nejač iz Stava izgleda sićušno i malo, pa se u strahu iznova vraća u vjeru pradjedovsku i javno turči. Zato je često i nejasno ko u Stavu piše pod imenom Hamze Ridžala, Erdogan ili Bakir, Turci ili Bošnjaci, ili samo mentalno razroki hodžica.

Identitarno šizofren, hodžica mora u meni vidjeti isključivo četnika, pa umeće ekavicu i „ceo zajednički svet“, aludirajući na velikosrpsku parolu iz devedesetih godina prošlog stoljeća o Srbima do Tokija. Sva njegova mašta, mentalni napor i intelektualni doseg iscrpljuje se u toj jeftinoj ideološkoj objedi, pa mi ga dođe načisto žao dok kenjka: Kazaz je ćetnik.

Bezbroj puta sam dokazao koliko je Stav magazin laži, kleveta, ideoloških objeda i koliko je mržnja osnova njegovog pisanja. Hodžica optužio potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku da hoće vratiti srpskohrvatski i ukinuti bosanski. Ceo svet razume da neće, samo Filip Mursel i hodžica tvrde suprotno. Ceo Stav tvrdi da Deklaracija ima dobre namjere i da se u njoj nema šta osporavati na ideološkom planu, samo hodžica potpisnicima pokazuje srednji prst. A onda kenjka što ga nazivam hodžicom. Pa moram, jer piše bedno, glupavo, huljski, nedostojno jednog svršenika medrese. Hodže ne pokazuju srednji prst, ali hodžice rado, i uvijek to čine sakriveni iza dimija svoje hanume, ili iza gazdinog prkna.

Hodžica potom kenjka da sam mu bio profesor i da se oduševljavao mojim predavanjima, ali ga je razočaralo što ispite dajem u vrijeme džume. Vjerujem mu na riječ. Ali, valja pojasniti ovo davanje ispita u vrijeme džume. Naime, tražio je hodžica puno prije općepoznate blene Zahiragića da se oslobodi svega, a naročito ispita u vrijeme džume, te da se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu otvori mesdžid, kako se ne bi zahmetio da ide u džamiju udaljenu stotinjak metara. Što bi, kad rahat može klanjat na fakultetu, jer to Bosnu doživljava kao islamsku državu, a Filozofski fakultet kao produženu medresu. Odbilo Nastavno-naučno vijeće hodžicu ko s nokta, priznajem uz moje poveliko zalaganje, pa se on razočarao u Kazaza i otišao da sluša Šemsovića, koji je u Novom Pazaru i od Čaršije do Marindvora vrlo cijenjen znalac književnosti. Dodaje hodžica Šemsoviću čak i dvije profesorice, Marinu Katnić-Bakaršić i Andreu Lešić. Eto, hoće poručiti dunjaluku, nisam ja bošnjački nacoš, već cijenim i osobe drugih vjera zbog njihove stručnosti. Ne sumnjam,dodajem na ovu njegovu poruku, nimalo ne sumnjam, ali što onda pišeš u Stavu nacoške gadarije i toj istoj Andrei Lešić, koja je potpisala Deklaraciju, pokazuješ srednji prst? Nije valjda zato što je cijeniš i proglašavaš anonimusom? Ili te safra obuzela, pa obeznanjen ne znaš šta tvrdiš u sabah, a šta misliš u akšam. No, tako je to kad si mentalno razrok i podijeljen na Bakirovu i Erdoganovu polovinu, ujutro identitarni Bošnjo, navečer Turkiša, kako su trukofile nazivali junaci Mulabdićevog Zelenog busenja.

Napisao je mentalno razroki hodžica: „I Kazaz je potvrdio da je njemu najbliža zajednička osnova pravopis srpskohrvatskog jezika“, te da Snježana Kordić i ja zagovaramo povratak tog jezika, a u skladu s tim i ukidanje bosanskog. Kad mu argumentirano dokažete kako mu se to priviđa u stanju halucinacija i da lažno prenosi ono što je čuo na predstavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, te da se u njoj bosanska dovodi u istu ravan s drugim normama, srpskom, hrvatskom i crnogorskom, policentričnog štokavskog jezika, hodžica i dalje vergla iste gluposti. Naravno, pozvao sam se na pravopisni priručnik S. Markovića, M. Ajanovića i Z. Diklića zato što je u njemu normiran bosanskohercegovački standardnojezični izraz i zato što je to norma po mom ukusu, najliberalnija do sada u BiH i najbliža onome kako je taj jezik korišten u književnoj tradiciji. U tekstu Osim ideje za revoluciju je potrebna i hrabrost (Stav, 6.4.2017.), hodžica je tvrdio da se taj priručnik zove Pravopis srpskohrvatskog jezika, a u ovom gdje mi tobože zapisuje, donosi i fotografiju naslovnice. Na njoj precizno stoji latinicom i ćirilicom: Pravopisni priručnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Misleći da će me prokazati kao budalu koja ne zna šta govori, hodžica i Stav mašu tom naslovnom stranicom i doživljavaju potpuni, gotovo erdoganovski trans. E pa moram ih razočarati. Blentovi, dabil' blentovi Taip-Bakirovi, Pravopis srpskohrvatskog jezika nešto je sasvim drugo od Pravopisnog priručnika srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Opet lažete. Pravopis srpskohrvatskog jezika objavljen je nakon poznatog Novosadskog književnog dogovora u izdanju dviju matica, hrvatske i srpske u Novom Sadu 1960. godine. Napisala ga je pravopisna komisija u sastavu: Radomir Aleksić, Aleksandar Belić, Jovan Vuković, Ljudevit Jonke, Radovan Lalić, Slavko Pavešić, Pavle Rogić, Mihailo Stevanović, Josip Ham, Miloš Hadžić i Mate Hraste. Marković-Ajanović-Diklićev Pravopisni priručnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika objavljen je nakon poznatog savjetovanja o književnom jeziku održanog u Mostaru 1974. godine. Radi se, dakle, ne samo o dva različita pravopisa, već i o dvije različite standardnojezične politike. Ona u pravopisu srpskohrvatskog jezika obilježena je težnjom za centralizacijom i homogenizacijom jezičkog prostora Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH i pravopisne norme. Ova u pravopisnom priručniku obilježena je decentralizacijom ranije standardnojezične politike u SFRJ, a usklađena je sa Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Takva standardnojezična politika definirala je srpski standardni jezik u Srbiji, hrvatski u Hrvatskoj i srpskohrvatski-hrvatskosrpski u BiH. Mostarsko savjetovanje o književnom jeziku definiralo je na sociolingvističkim osnovama bosanskohercegovački standardnojezični izraz. Marković-Ajanović-Diklićev Pravopisni priručnik vrhunski je normativni izraz takve bosanskohercegovačke jezičke politike. Imenovanje jezika u BiH odražava politička stajališta tadašnjeg Saveza komunista Jugoslavije. Naravno, njime jesu privilegirani Srbi i Hrvati u odnosu na Crnogorce i tadašnje Muslimane, a današnje Bošnjake. Ali, ta liberalizacija norme i decentralizacija politike jezika omogućila je afirmaciju bosanskohercegovačkog standardnojezičnog izraza. Daljnja liberalizacija te politike omogućit će i Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku.

U laži su kratke noge, pogotovu kad je izgovara mentalno razroki hodžica. Zato mu ne mogu pomoći nikakvi zapisi, ni Alzira i njene kašike, a pogotovu ne Bakir i Taip, ali Seka da, ako se ne bude vozala previše u predsjedničkom automobilu. Ona gospodari ustanovom u kojoj se pomaže osobama sa mentalnim poteškoćama.

PS.

Da, hodžica piše kako hvalim studente koji dolaze iz medrese. Tačno, tamo se školuju ozbiljne hodže, hvale vrijedne osobe koje znaju raditi svoj posao. Izađe iz medrese i poneko Ridžalovog tipa i zažetonira se Bakiru u Stavu. Pa da mu objasnim da tu vrstu osoba sklonih laganju, žetoniranju i srednjem prstu koji im u glavi niče dok pišu – nazivam hodžicama. A što se mene tiče: hodže mogu raditi svoj posao zanavijek. Hodžicama, pak, sljeduje ono što im u glavi i niče.

Enver Kazaz