Kad neki vlastodržac izgubi razbor, onda on, okružen ljudima s istim ili sličnim interesom, počinje misliti o sebi ono što mu ti ljudi govore. Selimović u Tvrđavi taj problem vlastodržačke svijesti opisuje kao potpunu izgubljenost u somnabulnim predstavama, zbog kojih vlastodržac i gubi kontakt sa stvarnošću. Vlastodrščeva okolina, govoreći mu ono što bi on želio čuti, proizvodi lažnu sliku stvarnosti u koju, naravno, ne vjeruje, ali je mora braniti svim sredstvima, jer joj upravo laž garantira opstanak na pozicijama u hijerarhiji moći. U takvim okolnostima laž se ispostavlja za jedinu normu društva koju totalitarni moćnici čuvaju silom, a kvazidemokratski društveni sistemi većinom glasova. O istini se ne odlučuje većinom glasova, kaže Bela Hamvas u Teoriji romana. Većina glasova samo je dokaz da moćnici moraju održavati prevaru kako bi opstali na vlasti, zaključuje Hamvas, upućujući na subverzivni potencijal romana u društvima u kojima je politička moć ideološku naraciju nametnula za jedinu istinu stvarnosti.

Trojni bosanski vlastodržački aparati kreću se od rata naovamo u samo jednoj ideološkoj naraciji – nacionalističkoj, koja je nekad više, nekad manje radikalna, ovisno o stepenu straha vlastodržaca da potlačeni ne uvide sve razmjere svoje socijalne i svake druge bijede. Ako se nacionalizam u BiH održava na proizvodnji stalne krize i strahu od nacionalnog drugog, koji se svakoj nacionalnoj zajednici predstavlja kao demonski svepovijesni neprijatelj, onda je pitanje zašto pripadnici tri bosanske nacije ne mogu za dvadeset i nešto godina od rata uvidjeti da je nacionalizam samo sredstvo za ostvarenje stvarnog cilja vlastodržaca – njihovog gramzivog bogaćenja. Ili možda uviđaju, pa psuju između sebe i vlastodršce i njihovu bližu i dalju okolinu, a kasta na vlasti pobjeđuje na izborima zahvaljujući tome što je ovladala društvenim sistemom u koji je uposlila oko 200.000 državnih službenika. Pomnožena otprilike sa tri, ta cifra daje broj glasača na izborima. Oni glasaju za održanje statusa quo, tj. za svoju egzistenciju, a ostatak trpi, psuje, šuti, pati i sve više bježi iz zemlje tražeći kruha u bogatijim i sretnijim zemljama. A to znači da je nacionalizam, kojim se busaju u prsa vlastodršci, čak i za znatan dio njihovih glasača puka ideologija, tj. parolaška laž koju oni doživljavaju kao sredstvo za ostanak na državnom poslu, baš kao što njihove vođe koriste tu laž za svoje bogaćenje. Tako nastaje ugovor u laži vlastodršca i pokornog glasača koji omogućuje efektivnu snagu nacionalizma. Drugim riječima, nacionalizam se iz ideološke ravni spušta u neposredne životne prakse i postaje sredstvom za održanje egzistencije.

Biti parolaški nacionalist u takvim društvenim uslovima značajnije je nego imati dobru diplomu, posjedovati znanje i stručnost, profesionalni moral i odgovornost. Upravo ta praktična, upotrebna vrijednost nacionalizma pokazuje koliko sržno ideologija razara društvene vrijednosti. Moralna, kulturna i socijalna kriza proističu iz nacionalizma, a ona ekonomska i privredna direktne su njegove posljedice. Zato što ne vidi ništa drugo osim lične koristi, takav nacionalist nije sposoban ostvariti nikakvu viziju. Time se stvara koristoljubivi, na licemjerstvu zasnovan tip socijalne mreže građana koja ne može razviti zemlju, nego je dalje urušava, a laž i predatorska gramzivost postaju osnovna obilježja društvenih odnosa.

Baš zato se može reći da su u pravu nacionalisti okupljeni oko Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika ili Draga Čovića, kad horski, kao tridesetak profesora iz magazina Stav, u nizu od Senadina Lavića do Fahrudina Rizvanbegovića, uzvikuju da u njihovim nacijama nema nacionalizma, nego jakog patriotskog osjećanja. U pravu su, jer to nije nacionalizam koji želi stvoriti jaku vlastitu naciju koja će se boriti protiv nacionalnih drugih. To je nacionalizam koji širi mržnju, kako bi osigurao finansijsku ili ma kakvu drugu korist i moć za njegove političke nositelje. Upravo zbog te svoje praktične podloge on može biti znatno dugoročniji nego što se u ovom trenutku može predvidjeti i znatno destruktivniji nego što možemo i zamisliti.

Ako posjeduje unutrašnji društveni ugovor prema kojemu je nositeljima nacionalizma osigurana egzistencija, a oni na svaki mogući način privilegirani u društvu, nacionalizam u BiH ima i nevidljivi ugovor s drugim nacionalizmom. Po tom ugovoru cilj bosanskih nacionalizama je proizvoditi dogovorenu i kontroliranu krizu, da bi strah onemogućio da se vidi savez između nacionalista u njenoj proizvodnji.

Svaka se ideologija, smatra Louis Althusser, nastoji u društvenom polju predstaviti nevidljivom kroz svoje ideološke aparate. No, u trenucima kada unutar tih aparata dolazi do klanovskih borbi, ideološka naracija se potpuno razobličava, a ispod njenih oblandi ukazuje se zlo lice predatorske borbe za moć.

Okupacija Univerziteta u Tuzli, koju je prije koji dan provela Skupština kantona Tuzla izglasavši zakon prema kojemu se smjenjuju rektor i Senat univerziteta, jedan je od najvažnijih događaja koji demaskiraju bakirovski tip bošnjačkog nacionalizma i otkrivaju svu bijedu njegovih nositelja. Naime, jedan klan SDA u tuzlanskom kantonu u borbi s drugim klanom odlučio je preuzeti Univerzitet u svoje ruke, a mržnji moćnika, prijetnjama, intrigama i satanizaciji bili su izloženi profesori koji u društvenom polju zastupaju ljevičarske ideološke vrijednosti. Budući da su postali opasni po vladajući klan jer su se izravno politički angažirali, Zlatan Begić i Edin Delić, a uz njih i Vedad Pašić, napadnuti su u javnom prostoru od strane premijera Tuzlanskog kantona Bege Gutića. Bio je to tipičan arsenal nacionalističkih parola, od one da su vrijeđane bošnjačke žrtve do one o izdajnicima nacije. Takva stajališta esdeaovska nacionalistička moć širila je prema Bošnjacima koje je smatrala svojim političkim protivnicima još u ratu preko svojih listova, tuzlanskog Zmaja od Bosne i sarajevskog Ljiljana. Danas slične ideje šire Faktor i Stav, glasila odana Bakiru Izetbegoviću. I dok se nacionalističkim parolama prikriva bosanski socijalni užas, Bego Gutić odlučio je manirom provincijskog diktatora preuzeti potpunu vlast nad Tuzlanskim univerzitetom. Time je on najdirektnije prokazao Izetbegovićev model vladanja.

To je, naime, model vlasti u kojem nacionalizam nije samo sredstvo za sticanje moći, tj. puka ideološka manipulacija masama, već je i bahata prevara koja se pred licem javnosti otvoreno pokazuje. Niz je primjera za takvu upotrebu nacionalističke retorike u slučaju Bakira Izetbegovića, a posljednji je svakako apelacija za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine. A to znači da cilj takvog retoričkog nacionalizma nije jačanje, već unutrašnje destruiranje nacije i svih državnih institucija za račun interesa klana na vlasti.

No, zašto je Gutićev vlastodržački čin zanimljiv. Ponajprije zato što ga prate najprimitivnije geste – tuča profesora u rektorovom kabinetu, potom priznanje smijenjenog rektora da je član SDA, a onda i otvoreno priznanje rektora da je Gutićev klan tražio da se na Univerzitet uposle određeni kadrovi. Prste u tu ujdurmu upetljao je i Mirsad Kukić, nedavno otpužen za kriminal, zajedno sa drugim moćnicima iz SDA, generalnim sekretarom Amirom Zukićem i potpredsjednikom Asimom Sarajlićem. I dok traje istraga za kriminal, Gutić i društvo organiziraju sjednicu Kantonalne skupštine i nabrzinu mijenjaju zakon prema kojemu smjenjuju rektora. Ni Erdogan tako brzo nije mijenjao zakone da bi uveo svoju autoritarnu vlast. Takve promjene zakona samo svjedoče o provincijskoj bahatosti Gutićevog klana.

Potpuno je iluzorno pozivati se u ovom slučaju na principe institucionalne i naučne autonomije univerziteta, na značaj razvoja kritičkog mišljenja, reference profesora, ili bilo koji drugi princip koji se mora poštovati u demokratskim društvima. Većina je na Tuzlanskoj skupštini dizanjem ruku rekla da je Gutić u pravu, a njegova volja opšta i svevažeća društvena istina. Tako je Bego Gutić okupirao Tuzlanski univerzitet, privatizirao Kantonalnu skupštinu i na koncu vlastiti interes proglasio za društvenu normu. Jednom riječju, u Tuzli se prije neki dan u krevetu probudio Bego Gutić, a navečer se na Kantonalnoj skupštini pred cjelokupnom javnošću preobrazio u provincijskog Erdogana. Erdoganluk i bakirovština kao model vladanja i zloupotreba institucija sistema šire se Bosnom.

Većina akademske zajednice pri tom skrušeno šuti i čeka svoju priliku da se pridruži Gutićevim moćnicima, a studenti pod kontrolom SDA horski aplaudiraju i dive se raznoraznim gutićima, vjerujući da se samo tako uspijeva u društvu i uspinje na ljestvici moći.

Na jednoj tuzlanskoj fasadi, prema portalu Tuzla live, postoji sjajan grafit: Stidim se, dakle, postojim. Zato ovaj tekst i završava citatom iz kratkog priloga: Stidim se zbog kukavičluka i predaje bez borbe, objavljenog na tom portalu: „Sramim se akademske zajednice i intelektualaca koji zbog niskih poriva i nedostatka morala šute k’o obične p.... (Svaka čast rijetkim izuzecima)“.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)