Prošle sedmice Vlada Kantona Sarajevo u skupštinsku proceduru poslala je Zakon o visokom obrazovanju. Ta činjenica podrazumijeva da su njeni članovi saglasni oko teksta Zakona, kojeg su proglasili reformskim. U javnosti, međutim, taj čin naišao je na oštru osudu dijela akademske zajednice koji je poručio vlastodršcima da takav zakon ne da nije reformski, nego je bezmalo diktatorski, a način njegovog predlaganja Skupštini to je i dokazao. Naime, akademska zajednica u javnoj raspravi o tekstu Zakona iznijela je niz kritika i predložila njegove korjenite promjene. Na sličan način reagirale su i neke opozicione stranke. Na to je nadležni ministar, gospodin Elvir Kazazović, odgovorio birokratsko nasilnički, vrativši akademskoj zajednici predložene amandmane s obrazloženjem da su oni zakasnili, pa se o njima ne može ni raspravljati. I ministar je član akademske zajednice, ali jedan od onih koji svoju akademsku karijeru grade u savezu sa vladajućom politikom, a takvih je nemali broj na sarajevskom i drugim bosanskohercegovačkim univerzitetima.

Zanimljivo, prvi put u povijesti Sarajevskog univerziteta nekoliko kritičkih riječi vladi uputio je i Senat, tijelo koje je neprestano s vlastima u ideološkom paktu. Razlog za takav iznenađujući potez može se naći, a gdje drugo, nego u novcu. Naime, Senat se sjetio da treba braniti institucionalnu autonomiju visokog obrazovanja tek onda kada je vlast odlučila da novac zarađen na fakultetima stavi pod svoju kontrolu. Taj novac razlog je spora Senata i dva posljednja sastava esdeaovih vlada Kantona Sarajevo, a prijedlogom novog zakona o njemu neće odlučivati oni koji su ga zaradili, nego vlada, tj. vrh vladajuće partije i njen vođa osobno.

Važno je istaći da Univerzitet zarađuje oko 40% finansijskih sredstava kojima raspolaže, što znači da se radi o milionskim ciframa, koje bi vlastodršci rado oduzeli i trošili na poznati način, npr. onako kako to čine u GRAS-u, Vodovodu, Rad-u, ili, u najnovije vrijeme, Univerzitetskom medicinskom centru, na čijem čelu je supruga predsjednika svega u Bošnjaka, gospođa Sebija Izetbegović.

O pozadini ovog spora u javnosti se gotovo i ne govori, pri čemu univerzitetski Senat skriva činjenicu da je pod dugogodišnjim pritiskom kantonalnih vlasti da pređe na tzv. trezorsko poslovanje i time vladi potpuno isporuči kontrolu novca. Istodobno s tim, vlada je javno osramotila menadžment Univerziteta objelodanjivanjem visina plata nekolicine dekana. Zato je svojom odlukom bezobrazno visoke dekanske plate srezala na pristojne, pa su se nekim dekanima najednom ogadile funkcije koje obavljaju.

Treba reći i da je tobože stručni tim koji je radio na tekstu zakona oformljen uglavnom od SDA-u odanih članova akademske zajednice. Oni su sačinili najgori mogući prijedlog zakona, nastojeći da pokažu kako su veći esdeaovci od supruge njenog predsjednika. Stoga bi valjalo pitati pravnike sa Univerziteta, koje su politički moćnici angažirali da napišu kimilsungovski prijedlog zakona – koliko su vodili računa o institucionalnoj i znanstvenoj autonomiji Univerziteta, na koju se danas poziva akademska zajednica pokušavajući oboriti njihov prijedlog.

A on je uistinu katastrofalan. Njime je predviđeno dodatno jačanje ideološke i političke kontrole odavno ideološki i politički pokorenog Univerziteta. Prema predloženim rješenjima u zakonu, vlastodršci će birati većinu u Upravnom odboru Univerziteta, pa samim tim i u svim drugim upravnim tijelima, npr. onom koje će odlučivati o razvoju Univerziteta i kontrolirati 10% ukupnih univerzitetskih sredstava što ih za tu tobožnju namjenu moraju izdvajati svi fakulteti. Prema nezvaničnim informacijama, gospođa Izetbegović predložila je samu sebe u to tijelo, što je, naravno, pokazatelj kolika je njena znanstvena ambicija. U isto vrijeme, namjesto disperzije akademske moći, koja se na bosanskohercegovačkim univerzitetima najčešće pretvara u veoma nakaradnu ideologiju, predloženi zakon je koncentrira u upravna univerzitetska tijela, čime se direktno ukida ne samo institucionalna nego i znanstvena autonomiju akademske zajednice.

Manji dio akademske zajednice razvijao je u javnom prostoru kritičko znanje i demaskirao ideološke naracije vlasti, te u svojim kritičkim radovima ukazivao na manipulativne strategije kojima su politička i akademska moć u svom zloćudnom savezu vršile mentalnu okupaciju društva. On će, prema prijedlozima u novom zakonu, biti izložen višestrukim oblicima kontrole, jer će o napredovanju nastavnog osoblja u hijerarhijskoj strukturi Univerziteta odlučivati ne akademska zajednica, već birokratija i politički moćnici. A to znači da će duž vertikale univerzitetske moći napredovati isključivo ideološki i politički podobni kadrovi, a ne oni koji razvijaju lokalno kritičko znanje.

Propisujući uvjete za napredovanje nastavnog osoblja, vlastodršci su pokazali izuzetnu bahatost i postavili takve kriterije koje ne može ispuniti gotovo niko na bosanskohercegovačkim univerzitetima. Naime, u glavama birokrata na isti način tretiraju se sve naučne discipline, pa su humanističke nauke, koje se razvijaju uglavnom na lokalnom jeziku, stavljene u isti rang sa onim prirodnim, a za izbor u više zvanje kandidat/kinja mora naučne radove objavljivati u časopisima koji su indeksirani isključivo u tzv. velikim jezicima. Jednostavno rečeno, neko ko se bavi npr. bosnistikom morat će pisati na engleskom da bi zadovoljio kriterije iz zakona, pa će bosnistika na bosanskom/hrvatskom/srpskom, tj. zajedničkom policentričnom jeziku naprosto izumrijeti. Istovremeno, oni koji se bave, recimo, matematikom morat će, npr., pisati knjige, a ne samo udžbenike, da bi napredovali u izboru u viša akademska zvanja, pa su oni stavljeni u istu ravan sa humanistima, kojima je pisanje knjiga naprosto posao. Da bi se napisala originalna naučna knjiga iz oblasti matematike morate biti matematički genije, a takvih je i u svijetu premalo. A da bi se napisao svjetski relevantan naučni rad iz oblasti prirodnih nauka mora se imati novac za istraživanje, kojeg ovdašnji gramzivi političari ne daju naučnicima, pa će kriteriji iz zakona uništiti ionako slabu ovdašnju znanost. Na taj način će sam zakon ostvariti ideal ovdašnje politike – uništiti nauku, jer njena saznanja štete religiji, dovode je u pitanje, osporavaju, a religijsko objašnjenje svijeta temelj je nacionalističke političke ideologije.

A kolika je nestručnost tzv. stručnog tima koji je radio na tekstu zakona najbolje pokazuje način na koji su tretirane svjetske baze podataka o indeksiranim časopisima i naučnim publikacijama. Tu su izjednačene humanističke, društvene i prirodne znanosti, a kao kriterij za napredovanje u nastavnim zvanjima predviđene su baze podataka koje privilegiraju one prirodne. Tako se na koncu zakon ukazuje kao akt koji ukida potrebu da se drugim, pravno nižim aktima, propisuju neke od složenih proceduralnih praksi unutar visokog obrazovanja. U nastojanju da obuhvati naučni i obrazovni proces u totalitetu, predloženi tekst zakona pokazuje se su svoj svojoj totalitarnosti. On i mora biti takav, jer ga radio veoma nestručan i potpuno neupućen tim u akademski razvoj i naučne prakse, koji očito mrzi nauku i naučnike, a voli nacionalne vođe i njihovu zlatnu telad.

Ovo su samo neke od čitavog niza problematičnih odredbi u prijedlogu novog zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo, potpuno neusklađenog sa svjetskom zakonodavnom praksom. O njima bi valjalo načiniti opširnu analizu u kojoj bi se lako dokazao fukoovski pojmljen savez politike, ideologije i znanja, gdje je znanje uvijek žrtva moćnika na vlasti.

Tu se otvara novo pitanje: zašto je kantonalna birokratska moć izabrala baš takav tim za pisanje prijedloga Zakona o visokom obrazovanju. Odgovor je vrlo jednostavan: njoj, toj moći, kao i njenom timu, nije uopće stalo do razvoja visokog obrazovanja i znanosti, nego do kontrole vrijednosti nauke i nadzora nad akademskim osobljem. O karakteru neke vlasti, kaže Andrić u Prokletoj avliji, najbolje govore njeni zatvori, a o karakteru ovdašnje i njeni zakoni. U zatvorima nema onih koji bi po svemu morali tamo biti, a u zakonima nema prava na akademske slobode i autonomiju koja je preduslov društvenog razvoja. Drugim riječima, birokratska moć je u svom „stručnom timu“ za izradu zakona našla poslušnike koji su odlučili izvršiti eutanaziju nad akademskom zajednicom. Reformski duh zakona o kojem govori vlada pokazuje se kao ubilački duh vlasti.

No, predloženi tekst zakona nije samo uništio institucionalnu i znanstvenu autonomiju akademske zajednice, nego je suštinski korumpirao studente. Namjesto da teži ka besplatnom obrazovanju i njegovoj dekomercijalizaciji, vlast je odlučila da se dodvorava studentima dajući im bezbroj ispitnih rokova i dovodeći ih u situaciju u kojoj oni gotovo da ispituju profesore. Onog časa kad je na krivi način uvedena tzv. Bolonjska reforma na sarajevski univerzitet, uništena je svaka mogućnost za proizvodnju naučnog znanja, a birokratizacijom nastavnog procesa on je sveden na srednjoškolski nivo. Od tada do danas politička i akademska moć vode reformu visokog obrazovanja u samoubilačkom smjeru. Ne samo da je izvršena komercijalizacija visokog obrazovanja (Sarajevski univerzitet zarađuje čak 40% sredstava na osnovu različitih dažbina od studenata, a ne na osnovu naučnih projekata), nego i inflacija znanja i fakultetskih diploma. Pojedini studiji, pa čak i neki fakulteti, mogli bi se ovog časa ukinuti, a da na tržištu rada to naprosto ne bude primijećeno. Bolonjski proces, uz to, svako malo morao je mijenjati nastavne planove, a bosanskohercegovački univerzitetski prostor toliko se razlikuje od fakulteta do fakulteta da se ima utisak kako se radi o fakultetima iz različitih država. Inflacijom diploma i znanja oni najslabiji kadrovi dobili su najveće šanse u društvu nepotizma, korupcije, partijske podobnosti, a univerziteti su nicali po bosanskim selendrama kao gljive poslije kiše. Visoko obrazovanje pretvoreno je i politički i ekonomski u najisplativiji biznis u BiH.

Na Fakultetu političkih nauka prije izvjesnog vremena održana je javna rasprava o vladinom prijedlogu zakona. Tamo sam imao priliku slušati kritičke diskusije izvanrednih, uglavnom mlađih kolegica i kolega sa različitih fakulteta. Bio sam oduševljen razinom njihovih diskusija i snagom argumenata. Ali, takvih je malo, premalo na Univerzitetu koji broji hiljade zaposlenih. Stali su u jednu osrednju učionicu. Ostatak akademske zajednice je – javno šutio. Baš kao što je to činio od rata naovamo. Glavninu akademske zajednice čine osobe koje šute o svemu. Pored nje su prošli konclogori, silovanja, masovni zločini, a u njenim radovima iz oblasti humanistike i društvenih znanosti ni traga od tih povijesnih zbivanja. Njeni radovi su negdje na akademskom projektivnom nebu. Istodobno, jedan dio akademske zajednice je umjesto kritičkog razvio ideološko znanje i kreirao narativni prostor i simbolički imaginarij za arhaizaciju i klerikalizaciju ovdašnjih kolektivnih identiteta, stvarajući identitarno starije Bošnjake, Srbe i Hrvate od njihovih predaka. Tom dijelu akademske zajednice novi zakon, ako bude usvojen u Skupštini Kantona Sarajevo, poslužit će kao argument da uništi onaj mali, ali prekrasni dio kritičke akademske zajednice, koji je ideal znanja postavio iznad pragme moći i uspona u karijeri. Viva la muerte, uzvikivali su svojedobno na tlu Evrope pripadnici jednog pokreta. I pobijedili u ratu. Smrt nauci, odjekuje Ministarstvom za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Rahmet duši autonomiji univerziteta i akademske zajednice. Vlada pokorava već pokoreni univerzitet.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)