Odluka Narodne skupštine RS-a o raspisivanju referenduma o 9. januaru kao Danu tog entiteta koja je 12. augusta objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", što znači da je i zvanično stupila na snagu, najveći je politički događaj u BiH nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine. Podsjećanja radi, ovaj paket rješavao je ustavnu krizu u BiH i predviđao jačanje centralnih državnih organa, ali i ovlaštenja koje su omogućivale entitetskim i kantonalnim/županijskim organima vlasti dovoljno autonomije, što je ukazivalo na to da su te ustavne promjene definirale BiH kao vrlo decentraliziranu državu. Također, taj paket je konačno izvlačio zemlju iz stanja nedovršenog rata u perspektivni mir i rješavao ustavnu krizu koja traje od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas. Oni koji su srušili taj paket, a to su prije svih Haris Silajdžić i Božo Ljubić, svaki iz svojih nacionalističkih razloga, omogućili su prelazak republičkosrpske politike iz stanja stalne defanzive u ofanzivu i neprestano podržavljenje entiteta, kojeg je osnovao ratni zločinac Radovan Karadžić i velikosrpska ideološka moć te institucije tadašnje tzv. krnje Jugoslavije.

Sve do pada Aprilskog pakete republičkosrpske političke oligarhije odbijale su Daytonski sporazum smatrajući ga porazom velikosrpske ideologije i političke prakse. Nakon Silajdžićeve nacionalističke fantazme o 100% BiH na kojoj je srušio pomenuti paket ustavnih promjena i dobio naredne izbore, te su se elite okrenule Daytonskom sporazumu otkrivši koliko on nudi šanse za uspostavljanje RS-a kao druge srpske države na Balkanu. Zato je Aprilski paket osobeni ključni politički događaj koji je BiH definitivno pretvorio u zemlju nezavršenog rata u kojoj se ratni ciljevi trebaju ostvariti političkim sredstvima u miru. Drugim riječima, Silajdžić je svojom fantazmom o unitarnoj BiH dao u ruke najjače moguće argumente republičkosrpskom secesionizmu, a međunarodna politička moć je preko OHR-a prestala nametati odluke koje su na bilo koji način slabile entitetske i jačale državne organe vlasti. Tada je i definitivno postalo jasno da je RS međunarodno legitimiran politički subjekt, doduše bez prava na međunarodni suverenitet, ali subjekt čije ovlasti priznaje i štiti međunarodna politička moć.

Istodobno s tim, ustavna kriza se otvorila u punom obimu, a ofanziva koju su provele republičkosrpske političke oligarhije rezultirala je time da se ustavni problemi sa razine Daytonskog spuste na razinu Washingtonskog sporazuma, te da se otvori bošnjačko-hrvatski politički sukob i pitanje ustavnog (pre)ustroja Federacije BiH. To je pogotovu došlo do izražaja nakon Lagumdžijinog narcističkog eksperimenta 2010. godine i otvorenog političkog majoriziranja Hrvata pri krojenju vlasti.

Tadašnje približavanje Dodika i Čovića rezultiralo je kratkotrajnim Čovićevim uspjehom i internacionalizacijom tzv. hrvatskog nacionalnog pitanja u Federaciji BiH. To istodobno znači da je bošnjačka etnopolitika od 2006. godine i pada Aprilskog paketa neprestano u defanzivi, a Tihićeva politika korak po korak u traženju kompromisa i konsenzusa pokazuje se sve više kao najefikasnija i najbolja bošnjačka etnopolitika od izbijanja rata naovamo.

Politička strategija podržavljenja RS-a nije karakteristična samo za Milorada Dodika i njegov SNSD, kako to vole istaći površni mediji, nego za sve republičkosrpske partije. Dodik je svojom prostačkom retorikom i autokratskom vlašću zasnivač i glavni nosilac te strategije, ali nijedan drugi političar iz RS-a nije pokazao spremnost da nasuprot Dodikovoj izgradi suprotnu politiku koja bi na koncu RS-u oduzela atribute države. Naprotiv, svaki političar i svaka stranka iz tog entiteta natječe se sa Dodikom u republičkosrpskom patriotizmu, što znači da je on postao jedina i osnovna ideološka norma u RS-u. To su slikovito pokazali nedavni protesti opozicije u Banjaluci: Karadžićeva kćerka sa opozicijom, a Mladićev sin sa pozicijom, odnosno uz Dodikov skut, uz poznatu folk pjesmu: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine.

Ako je republičkosrpski patriotizam normativna ideološka formula srpske etnopolitike u BiH, onda je pitanje koji je njen krajnji cilj: RS kao država u sastavu BiH kao federaciji tri nacionalne države, ili kao samostalna, druga srpska država na Balkanu, ili, pak, prisajedinjena majci Srbiji. Svaki drugačiji krajnji cilj nemoguć je unutar takve rigidne ideološke formule.

Čovićeva izjava u povodu najavljenog referenduma u RS-u da Bakir nazove Dodika i da to njih dvojica riješe telefonom, pokazuje da ovaj makijavelist i vlasnik hrvatskih života cijeli problem tretira kao srpsko-bošnjački problem i da mu na pamet ne pada da kao član Predsjedništva BiH ima obavezu štititi ustavni poredak zemlje. Ustvari, Čović u svom savezu sa Dodikom nerijetko pokazuje da iskreno podržava republičkosrpski secesionizam, jer mu on otvara prostor za uspostavljanje tzv. trećeg entiteta kao federalne jedinice u BiH.

Na taj način referendum o Danu RS-a je politički događaj koji dovršava jednu fazu republičkosrpskog secesionizma, onu retoričku, i otvara drugu, onu institucionalnu, testirajući pri tom snage sve tri etnopolitike u BiH. Srpska je u ovom momentu najjača, bez obzira na otvoreni sukob opozicije i vlasti u RS-u, tj. sukob Saveza za promjene i Dodikovog SNSD-a. Budući da to nije ideološki, nego sukob u borbi za vlast, onda valja očekivati da će taj secesionizam samo jačati, jer se poima kao opća mentalna matrica ukupnog republičkosrpskog društvenog prostora. To znači da opozicija u RS-u protiv Dodika može ići samo Dodikovim sredstvima – normativnom ideološkom matricom republičkosrpskog patriotizma i secesionizma. Najavljeni referendum bi kao začetak institucionalizacije te ideološke matrice mogao postati uvod u njene nove institucionalne forme. Toj politici sve ide naruku: vertikala institucija vlasti u RS-u i njihova centraliziranost od razine mjesne zajednice do vlade, odnos snaga na međunarodnom planu gdje Rusija preuzima sve više i više inicijativu, pogotovu nakon rata u Ukrajini i pokušaja odcjepljena Krima, te rata u Siriji u kojem je tzv. Zapad dao odriješene ruke Rusiji za savez sa režimom Bashara al Aassada u borbi protiv ISIL-a, slabljenje EU i kriza u njoj nakon britanskog Brexita. Hrvatska etnopolitika, tj. Dragan Čović i njegovi poslušnici više-manje otvoreno će podržavati republičkosrpski secesionizam, zato što im on otvara šansu za produbljivanje političke krize i borbu za treći entitet. Sanjajući da će jednom i Hrvati dobiti šansu za svoj referendum, Čović će kao vješti makijavelist gurati lohotnog i nemuštog Izetbegovića u sukob sa Dodikom.

Bošnjačka etnopolitika, bez obzira na savez Izetbegović - Radončić, gdje je ovaj drugi prvome isporučio vlastitu stranku kao poklon na tacni, i priču o nacionalnom jedinstvu, nema nikakvih šansi u borbi sa republičkosrpskim secesionizmom. Nema, jer ne posjeduje nikakve institucionalne mogućnosti za tu borbu, što pokazuju i sve dosadašnje reakcije na najavljeni referendum. One su samo retoričke, što znači potpuno neefikasne i isprazne, sa površnim pozivanjem Bakira Izetbegovića na formiranje patriotskog fronta za zaustavljanje referenduma. Ustavni sud BiH kao jedina institucija koja bi mogla donijeti nekakvu izvršnu odluku protiv održavanja referenduma, zakazanog svega sedam dana prije predstojećih oktobarskih lokalnih izbora, otvoreno se ne priznaje u RS-u. Uostalom njegova odluka da 9. januar kao Dan RS-a nije u skladu sa ustavnim odredbama i bila je povod za raspisivanje referenduma. A to znači da Izetbegović kao lider Bošnjaka i Erdoanov fan nema ni sudstvo, ni vojsku, ni policiju kojima bi zaustavio neustavno djelovanje institucija RS-a, prije svega Narodne skupštine, vlade i predsjednika, tj. Dodika lično. Drugim riječima, Izetbegović puca iz prazne puške, a sve što mu je ostalo u borbi s Dodikom jest puka i isprazna patriotska retorika.

OHR i zapadne ambasade svojim oštrim istupima protiv najavljenog referenduma također pokazuju svoju nemoć. OHR ima ovlasti da zabrani održavanje referenduma ovog časa i smijeni Dodika sa mjesta predsjednika RS-a te mu zabrani političko djelovanje. Zašto to odmah ne učini nego pušta da se politička kriza produbljuje? Naprosto zato što zemlje članice PIK-a već odavno djeluju kao taoci Rusije. I Valentin Inzko, kao i Bakir Izetbegović, zasad puca iz prazne puške. Samo s tom razlikom što bi njegova u pogledu institucionalne jačine morala imati snagu haubice, dok je Izetbegović svoju već odavno svojom kratkom političkom pameću pretvorio u običnu praćku.

Referendum će, dakle, gotovo izvjesno biti održan, a onda će njegove rezultate Dodikov režim morati provesti kroz institucije sistema. A to znači da bi opet 9. januar postao praznik kojim RS odaje počast svom osnivaču, ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. U simboličkom pogledu to će značiti novo legitimiranje Karadžićeve ratnozločinačke ideologije u društvenom prostoru RS-a, baš kao i izravnu, institucionalno ovjerenu potvrdu da je ovaj entitet nastao na genocidu. Jer, ako se 9. januar 1992. prihvati kao dan osnivanja RS-a, onda to podrazumijeva i u moralnom, i pravnom, i u političkom, i u ideološkom, pa čak i u metafizičkom smislu da taj entitet baštini odgovornost za ratne zločine i srebrenički genocid što su ih počinili pojedinci, institucije sistema, prije svih vojska i policija RS-a, tokom rata na prostoru BiH. Time je sistem simboličkih vrijednosti i ukupan društveni identitet RS-a implicitno potvrđen kao genocidan. Svaka druga interpretacija 9. januara kao dana RS-a, pogotovo ona što ju zastupa Dodik da je to datum formiranja RS-a koji znači odgovor srpskog naroda u BiH na raspad Titove Jugoslavije - naprosto mora u sebe usisati posljedice ratnog užasa. Prema tome, predstojeći referendum značit će implicitno priznanje da je RS genocidna tvorevina, ali to se u republičkosrpskom prostoru prema nalogu vlastodržačkih moćnika i akademske elite treba poimati kao čin nacionalnog herojstva, tj. najveća nacionalna vrijednost, sama nacionalna svetost. To je istodobno potpuni trijumf velikosrpskog nacionalizma kao iracionalne ratnozločinačke ideologije i dokaz do koje mjere danas politika poricanja ratnih zločina njihove izvršitelje pretvara u nacionalne heroje i svece.

A nakon što sve bude obavljeno, nakon što gotovo izvjesno Dodikov režim na referendumu dobije pozitivan odgovor, ništa bitno se u svakodnevnici neće promijeniti. Opet ćemo živjeti u istoj BiH kao nacionalističkoj moralnoj kaljuži i društvu opšte pljačke i eksploatacije sirotinje, te pseudo državi nezavršenog rata. Sve političke partije i cijela Narodna skupština RS-a prešle su institucionalnu Rubikonovu liniju onog časa kad su usvojile odluku o raspisivanju referenduma o Danu RS-a. To je trenutak koji paradigmatski znači novi oblik političke krize u BiH, gdje ustavna kriza prerasta u secesionističku, ovjerenu u institucijama sistema. Drugim riječima, secesionistička retorika tog trenutka pretočila se u institucionalne odluke.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)

boldiranje: urednik; ilustracija: Ena Kukić (foto: RFE)