Sarajevski univerzitet, pisao sam u više navrata, ideološki je instrument vlasti, baš kao i svi drugi javni univerziteti u BiH. Razlika između sarajevskog i ostalih je samo u tome što rektor i senatori sarajevskog govore da nisu instrumenti politike, iako na univerzitetske i fakultetske funkcije dolaze zahvaljujući vlastodržačkom aparatu, počesto i s važnih partijskih funkcija. Takvi univerzitetski kadrovi čak tvrde da nisu članovi političkih partija, mada su sa nekog rukovodećeg mjesta u partijskom organu postali rektori i senatori. Posebna je to vrsta akademske hipokrizije, do savršenstva dovedena u zadnje vrijeme, a pogotovu u istupima akademskih funkcionera vezanim za donošenje novog zakona o visokom obrazovanju.

Zbog toga je povodom tobožnjeg sukoba između Rektorata Sarajevskog univerziteta i Vlade Kantona Sarajevo oko novog Zakona o viskom obrazovanju važno naglasiti partijsku pripadnost univerzitetskih rukovodilaca, jer cijela ta ujdurma nije ništa drugo do unutarstranačko razračunavanje. U njemu jedna kadrovska struktura SDA razbija u paramparčad drugu, kako bi se javnosti prikazala kao reformatorska i progresivna. Pri tom ona spinuje na najbezočniji način, otvoreno lažući o desetinama hiljada novih radnih mjesta, velikom privrednom rastu, stabilnom reformskom putu u Evropsku uniju i pojačanoj brizi za ugrožene nacionalne interese, pogotovu prava Bošnjaka na bosanski jezik u RS-u. Iza tih laži otkriva se rugobna društvena stvarnost iz koje desetine hiljada ljudi bježi, s nadom da će naći posao u inostranstvu, a BiH se pod vladavinom SDA i njenih koalicionih partnera u Federaciji, te SNSD-a u Republici Srpskoj otkriva kao zemlja najgore moguće demografske katastrofe. Politički sukobi dosegli su takav nivo da se slobodno može reći kako u vladajućoj koaliciji traje pravi rat, posebno izražen u odnosima Izetbegović – Radončić, Izetbegović – Čović, Izetbegović-Dodik. Jasno je da se zbog takvih sukoba SDA nalazi u poziciji kreatora krize vlasti, s mogućnošću da potpuno izgubi koalicioni kapacitet i da nakon narednih izbora, čak i ako se desi da odnese relativnu izbornu pobjedu u Federaciji, bude isključena iz svake koalicione kombinacije, te najvjerovatnije ode na smetljište historije. To saznanje razbuktava unutarstranačku borbu u SDA i goni njene kadrove na iracionalne političke poteze kojim dokazuju svoju trenutnu vlastodržačku moć.

Donošenje novog zakona o visokom obrazovanju samo je naivnim novinarima ovdašnje medijske scene moglo izgledati kao sukob akademske zajednice i političkih moćnika. Tog sukoba je, doduše, bilo u pokušajima jednog dijela, zaista sjajnih akademičara i akademičarki koji su se u proljeće ove godine skupili na Fakultetu političkih nauka i javno iznijeli svoje kritike tadašnjeg prijedloga zakona o visokom obrazovanju. Izuzimajući rijetke kritičke istupe pojedinaca, drugih javnih kritika iz akademskih krugova naprosto nije bilo.

Naravno, potpisnik ovog teksta tu naprosto ne ubraja istupe rektora i članova Senata Univerziteta, jer oni i nisu govorili u ime akademske zajednice, nego s pozicije akademske moći na kojoj se nalaze. Zato njihova kritika novog zakona i nije išla za tim da zaštiti akademsku znanstvenu i institucionalnu autonomiju, nego da sačuva svoju moć koja se ogleda u kontroli novca što ga univerzitet zarađuje, a akademski moćnici raspoređuju u skladu sa svojim nahođenjima. Da je uistinu članovima Rektorata i Senata Univerziteta stalo do institucionalne i znanstvene autonomije, oni bi u dosadašnjoj reformi izvršili disperziju, a ne centralizaciju moći unutar akademske zajednice i ne bi centralizirali univerzitet do te mjere da Rektorat i Senat odlučuju o svakom iole bitnijem pitanju. Tako centraliziran univerzitet bio je maksimalno birokratiziran i ideološki instrumentaliziran, te izgubio funkciju institucije u kojoj se na naučnim osnovama zasniva kritičko mišljenje. O svemu važnom što se događalo u ovom društvu univerzitetski moćnici su od rata na ovamo znali samo šutjeti, a neki od njih u svojim radovima davali su legitimitet vladajućoj ideologiji i postajali bitni stranački i vlastodržački moćnici.

Ne vidjevši da gubi stranačku moć, SDA-ova struktura na čelu Univerziteta preračunala se u jednom: u procjeni žeđi za moću koja se razvila kod onih članova stranke koji su zasjeli na vlastodržačke funkcije. Danas, nakon što je premijer kantonalne vlade progurao u skupštini najgori od svih zakona o visokom obrazovanju na evropskom tlu, univerzitetsko rukovodstvo javno jadi nad budućom sudbinom univerzitetske zajednice, žaleći ustvari gubitak vlastite moći. A on je enorman. Neće više, nakon što je zakonom određeno da Univerzitet prelazi na trezorski način finansiranja, a fakulteti gube status pravnih lica, rektor, senatori, dekani i druga univerzitetska birokratija kontrolirati milione što ih je svojim radom zarađivalo univerzitetsko osoblje. Ta lova ide u partijsku haznu, a kantonalni premijer Elmedin Konaković može je preusmjeriti u npr. GRAS, ili Vodovod i kanalizaciju, odnosno druga javna preduzeća u koja su političke oligarhije nagurale hrpu svojih kadrova da ih poharče. Baš onako kako je izvjesni Enes Čengić, SDA-ovo nešto za ništa i ostale trice i kučine poharčilo i uništilo Energoinvest, negdašnji svjetski relevantan gigant, kojeg je zasnovao genije kakav je uistinu bio Emerik Blum. Niko ne može što mogu SDA-ove kreature na rukovodećim mjestima. Čengić je po napisima iz medija oštetio Energoinvest za cijelih 12 miliona maraka i uništio u jednom mandatu ono što je Emerik Blum gradio cijelog života. SDA nije uništila samo taj već i sve druge gigante iz komunističkog doba, Šipad, Hidrogradnju, UPI, Pretis, Bratstvo itd. itd., a nakon privatizacijske pljačke, prešla je napad na univerzitete, najprije tuzlanski, na kojem je jedan politički moćnik rektora učio partijskoj disciplini batinama, a potom i sarajevski, koji je pokoren promjenom zakona.

Bosanskohercegovački komunisti su osnovali Univerzitet u Sarajevu da bi zemlju iz ruralne preobrazili u pristojnu industrijsku. S rastom univerziteta rasla je i ovdašnja privreda. Energoinvest je njen najsjajniji rezultat i svakako civilizacijski vrhunac. SDA je univerzitet shvatila kao partijsko vlasništvo, a ne društvenu vrijednost i sve učinila da on ne bude mjesto proizvodnje kritičkog mišljenja, društvene rasprave i otvaranja alternativa vladajućem modelu društvenih vrijednosti. Tako je univerzitet postao toposom legitimacije SDA i njene ideologije, a zajedno s pljačkaškom privatizacijom bosanskohercegovačke privrede izvršene je okupacija znanstvenog polja. Novi zakon o visokom obrazovanju tek je tačka na dosadašnju praksu instrumentalizacije Sarajevskog univerziteta i prelazak u novu fazu njegovog uništavanja, te konačan trijumf antiintelektualizma koji karakteriše SDA od njenog osnivanja do danas.

Zato je kantonalna vlada i odlučila da u novom zakonu do kraja ponizi akademsku zajednicu, a pogotovu Rektorat i Senat Univerziteta u Sarajevu i predvidjela mogućnost da ih se može smijeniti kad god se nekom vlastodršcu ćefne. Prema novim zakonskim rješenjima Upravni odbor Univerziteta imat će ovlasti kakve imaju samo diktatori, pa će moći na jedan mig iz neke političke partije smijeniti sve one koje on nije birao. S obzirom na dosadašnju partijsku poslušnost osoba na pomenutim funkcijama i stepen ideološke instrumentalizacije univerziteta, ta rješenja i ne djeluju loše. Naprosto zato što ona sada transparentno pokazuju stvarne namjere vlasti. Do sada maskirane zakonom, te namjere sada razobličuju karakter Bakirove SDA, kojoj se u izglasavanju Zakona pridružio i Radončićev SBB. A karakter SDA je jasan još od predratnog dolaska na vlast: ovladati narodnom lovom u što većoj mjeri, a kleti se svim i na nebu i na zemlji da taj narod voliš. Drugim riječima, uzeti sve od naroda dok mu prodaješ svoju lažnu ljubav. Zato članovi SDA kad su im usta puna ljubavi prema narodu i djeluju kao prostitutke u nekom od izloga zapadnjačkih javnih kuća. Otprilike kao onaj predratni SDA-ov brkica što je poručivao narodu: plate more bit bidne, more bit ne bidne. (Bože dragi, sjeća li se iko danas te smlate na vlastodržačkoj funkciji, ili je to otišlo u zaborav gdje mu je i bilo mjesto onog časa kad je upisano u Matičnu knjigu rođenih. I to se prezivalo Čengić, baš kao i grobar Energoinvesta, što dokazuje da je porodica osnovna ćelija SDA, doduše pomnožena s onolikim brojem koji odobri vođa lično.)

Elem, novi Zakon o visokom obrazovanju nije loš samo zato što će svaki partijski šarafić moći smijeniti rektora ili dekane, kako su se razvikali sadašnji rektor po medijima i po pokoji pripadnik akademske zajednice na društvenim mrežama. Nije loš ni zato što fakulteti gube status pravnih lica i postaju ništa u univerzitetskoj strukturi. Uostalom, kako su pojedini dekani trošili lovu i kolika im je plata bila, a sve to godinama unazad trpjelo akademsko osoblje, pojedini dekani su i zaslužili da novim zakonom budu opaljeni po gramzivim džepovima. Hoće li neki od njih nekad i krivično odgovarati, ostaje da se vidi.

Konakovićev Zakon o visokom obrazovanju loš je zato što je u njegovom donošenju i svim važnima odredbama bila presudna lova i njena kontrola. O njoj se u borbi dvije esdeaovske strukture, one iz vlade i one iz univerzitetskog senata, sve vrijeme i radilo. Sve drugo su trice i kučine, a rezultat je poguban – zakonsko ubijanje univerziteta i svake mogućnosti razvoja znanosti.

Zato nove zakonske odredbe i likvidiraju temeljno mjesto proizvodnje znanja – fakultetske katedre i odsjeke, a namjesto disperzije akademske moći po horizontalnim nizovima akademske zajednice, one je centraliziraju u Upravni odbor i birokratiziraju do te mjere da će se nastavno osoblje pretvoriti u akademske sekretarice i samo ispunjavati bezbrojne formulare, te isključivo ispitivati studente i držati predavanja. Tako je Zakon u startu ukinuo mogućnost naučnog istraživanja i razvoja univerzitetske znanosti. Takav neznanstveni duh zakonskih normi najbolje se očituje u ukidanju svakog oblika profesorske autonomnosti, pa će u nastavnom procesu profesor biti dvostruko kontroliran. S jedne strane od studenata, koje SDA, preko Studentskog parlamenta pretvorenog u isturenu stranačku ekspozituru, u zadnje vrijeme koristi kao svoju političku batinu, maksimalno ih korumpirajući povlasticama u novom zakonu, a, s druge strane, od fakultetske uprave, koja će određivati procente prolaznosti studenata na ispitima. Tako zakonskim normama naređuje da se planira ono što se isplanirati ne može: koliko i kako će učiti studenti koje je SDA, kao svoju glasačku mašinu, takvim normama maksimalno potkupila i dala im ovlasti da bukvalno mogu smjenjivati i ismijavati profesora koji je iole strog na ispitu. Studenti su novim Zakonom o visokom obrazovanju dobili sve što su poželjeli, pa se SDA potrudila da u što većoj mjeri udovolji onom najgorem u studentskoj populaciji – pragmatizmu i želji da se što prije i što lakše, po mogućnosti bez učenja, dobije diploma. I inače konzervativni, dozlaboga pragmatični (čast rijetkim izuzecima) studenti su dobili nove ispitne rokove, mogućnost da prenose dva ispiti, odnosno čak 12 ECTS bodova u narednu godinu, da se izuzme predmetni profesor iz komisije koju student može tražiti ako padne na ispitu, te da takvi studenti ocjenjuju profesore. Posljedica će biti pad kriterija u ocjenjivanju na ispitima, daljnje bujanje studentskog pragmatizma, te dodvoravanje profesora studentima. Jednostavno rečeno, što bi se profesor izlagao riziku da obara studente, kad oni imaju veću moć u zakonu od njega. Tako SDA s Konakovićem kao kantonalnim premijerom i vođom tima za ubijanje nauke zamišlja nastavni proces univerzitetu.

A još gore po profesore od mogućeg terora studenata nad njima jeste teror normi za napredovanja. One su postavljene tako da u sadašnjim uslovima ulaganja u nauku samo izuzetno rijetki mogu ispuniti kriterije za napredovanje. Posljedica će opet biti, kao u slučaju bildanja studentskog pragmatizma, bildanje onog profesorskog. Profesori će razviti čitav sistem pragmatičkih mreža kako bi ispunili kriterija za napredovanje. Drugim riječima, u njihovom radu u prvom planu će biti ispunjavanje formalnih, a ne znanstvenih kriterija za napredovanje.

Ovu su samo neke od nakaradnih karakteristika Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo, čijem donošenju su se usprotivile SDP, DF i Naša stranka, dok su sve ostale političke partije požurile da zabiju glogov kolac u leš Univerziteta u Sarajevu. Da imaju imalo akademske dosljednosti i da su stvarno odani akademskim vrijednostima sadašnji rektor i prorektori, te članovi Senata podnijeli bi iz protesta prema bezočnim političkim moćnicima neopozive ostavke i time pokrenuli učmalu akademsku zajednicu u borbu za institucionalnu i znanstvenu autonomiju univerziteta na kojem rade. Do danas je samo jedan član akademske zajednice podnio ostavku na svoju akademsku funkciju protestirajući protiv političke kontrole Univerziteta u Sarajevu. Učinio je to prije nekoliko godina prof. dr. Esad Duraković, u času kada je tadašnja vlada odlučila da većinu u univerzitetskom upravnom odboru imenuje vlada. Ima li takve akademske odgovornosti danas u univerzitetskom rukovodstvu, ili će biti po onoj staroj narodnoj: tresla se gora, rodio se miš. Protestirao rektor, pobijedili njegovi partijski jači kolege. Tako otprilike izgleda uvod u smrt univerziteta, a akademska autonomija je umrla davno, samo što su se univerzitetski moćnici pravili da to ne vide. Danas oni tobože štiteći mrtvaca, svojom kritikom Konakovićeve vlade samo pucaju u prazno. A što se njihovih mogućih neopozivih ostavki tiče – ne lipši magare do zelene trave, rekao bi narod kojeg SDA pljačka kunući se da ga voli. No, ostaje da se vidi hoće li u septembru šutljiva većina akademske zajednice makar dvije-tri riječi javno procijediti kroz zube o svojoj sudbini i hoće li sindikalne organizacije imalo uzburkati sarajevsku akademsku žabokrečinu.

Enver Kazaz, Prometej.ba

(4.8.2017.)

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.