Pred Skupštinom Kantona Sarajevo u ponedjeljak 10. aprila ove godine naći će se Prijedlog Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju prema kojemu će direktori osnovnih škola biti vječni, a politička vlast će preko upravnih odbora ostvariti potpunu kontrolu obrazovnih institucija. Prijedlog ovog zakona već je u javnosti izazvao negativne reakcije, a u tekstu Zakonodavac na službenom putu (dostupan na Internet adresi Školegijum.ba) Namir Ibrahimović detaljno je analizirao njegov sadržaj i dokazao niz nelogičnosti i krajnji oblik nepismenosti. Ozbiljnom zakonodavcu bi već ta analiza bila dovoljna da vrati prijedlog zakona Vladi kantona, ali takvu odluku teško je očekivati od skupštine u kojoj Izetbegovićeva stranka ima većinu i bezmalo diktira sve odluke. Važno je naglasiti da je prijedlog ovog zakona tobože dorađen nakon javne rasprave, te da su te dorade, barem prema Ibrahimovićevoj analizi, nakaradne i da guraju obrazovni sistem direktno u ralje vlastodržaca. Nema tog obrazovnog sistema koji nije ideološki aparat države, kako je to davno primijetio Louis Althusser, ali težnja kantonalne vlade izražena ovim prijedlogom zakona prevazilazi sva dosadašnja nastojanja vlasti u BiH da podjarme obrazovni proces, ne samo svojoj ideologiji već i najbrutalnijem obliku pragme. Ona je u ovom prijedlogu zakona izražena na dvije temeljne razine. Prva je vezana za upravljačke funkcije u obrazovnom sistemu, pa se tako direktori osnovnih škola biraju na mandate bez ograničenja, naravno, uz punu kontrolu vlasti preko upravnih odbora škola. Direktor bez ograničenja mandata ne postoji ni u diktatorskim režimima, pa je nejasno je li predlagač zakona imao namjeru da na direktorska mjesta do kraja života uhljebi neke svoje kadrove, ili je pobrkao političke sisteme, pa pomislio da je sarajevski kanton nekim čudom u sastavu Sjeverne Koreje. Ili se, naprosto, radi o traljavosti i nepismenosti tako karakterističnoj za predlagača zakona, koji, kako pokazuje Ibrahimović, definicije preuzima sa Wikipedije. Ali, direktor bez ograničenja mandata može se promatrati i kao suštinski izraz straha SDA od gubitka narednih izbora, pa je važno donijeti takav zakon prema kojemu će njeni kadrovi kad budu postavljeni na upravljačke pozicije biti nesmjenjivi od strane naredne vlasti. Druga razina ideološke instrumentalizacije obrazovnog sistema ogleda se u sastavu upravnih odbora škola. Oni se prema ovom prijedlogu sastoje od četiri člana. Dva člana bira vlast, jednog kantonalno ministarstvu za nauku i obrazovanje, a drugog općina; druga dva člana vijeća roditelja i zaposlenici škola. U procesu odlučivanja, u onim situacijama kada je broj glasova izjednačen, predstavnik kantonalne vlasti presuđuje jer mu zakon dopušta da ima dva glasa. A to znači da su predstavnici roditelja i zaposlenika tek puke ikebane koje u upravnim odborima služe kao maske da se na prvi pogled ne uoči uništenje svih demokratskih principa. Drugim riječima, zašto bi interes vlade za kvalitetnim obrazovanje i s njim usklađenim oblikom upravljanja školskim institucijama bio veći i važniji od interesa zaposlenika i roditelja?

I ovim prijedlogom zakona kao i onim nedavnim o visokom obrazovanju kantonalne vlasti su pokazale da im je temeljni cilj ne samo ideološki do kraja ovladati obrazovnim sistemom, nego i politički, preko većine svojih predstavnika u upravljačkim organima, te na taj način potpuno kontrolirati sve aspekte obrazovnog sistema.

Ovaj prijedlog zakona nagovještava i strah vlastodržaca od demografske katastrofe koje sve više i više pogađa BiH. Suočeni sa sve manjim brojem učenika u osnovnim školama kao direktnom posljedicom tzv. bijele kuge, vlastodršci su odlučili uvesti mjere štednje i praktično smanjiti broj osnovnih škola u kantonu. Da bi se takav cilj sakrio, vlada je u prijedlogu zakona uvela nejasan pojam mreže škola. Namjesto jasnog i preciznog plana racionalizacije školskog sistema i uvođenja novih sadržaja u obrazovanje usklađenih sa znanjima vezanim za naše informatičko-tehnološko doba, vlada razmišlja kako povećati broj učenika u razredu i smanjiti broj nastavnika, jer je svima jasno da BiH sve više i više postaje zemlja demografske katastrofe. Bez hrabrosti da se s tim problemom suoči, a ona ga ključno i proizvodi svojim načinom vladanja od rata na ovamo, vlast u padu nataliteta vidi šansu da štedi.

Ali, zato nastoji ideološki dresirati učenike, pa uvodi nove sadržaje u nastavni plan i program. Zašto se u zakonu moraju predviđati nastavni sadržaji vezani za zadnji rat u BiH i genocid u Srebrenici i zašto se pri uvođenju tih sadržaja vlastodršci pozivaju na presude međunarodnih sudova, a ne na naučne radove historičara, jasno je već na prvi pogled. Naime, vlasti u BiH obrazovani proces ne tretiraju kao stjecanje znanje, već kao proizvodnju identiteta usklađenog sa ideološkim naracijama. Namjesto znanja o ratu 1992-1995, prema prijedlogu zakona učenici će izučavati sudske presude.

U ovom tekstu navedeni su tek neki u obilju problema vladinog prijedloga Zakona o osnovnom odgoju. No, temeljeno pitanje je: hoće li zastupnici u kantonalnoj skupštini dopustiti da esdaovski nepismeni vlastodršci unište ostatke obrazovnog sistema koji je jedva preživio dosadašnja loša zakonska rješenja. Karakter neke vlasti ogleda se u njenim zakonima. Na osnovu ovog prijedloga slobodno se može zaključiti da imamo predlagača zakona koji po svojoj osnovnoj nakani dolazi iz duha Sjeverne Koreje, a po količini nepismenosti odražava duh Centrale SDA.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)

boldiranje: ur.