Proslava 73. po redu Dana državnosti Bosne i Hercegovine nije protekla ništa drugačije od onih koje su joj prethodile unazad neke dvije decenije od dolaska SDA-ovaca na vlast. Naime, Bakir ali i ostali vlastodršci mahom iz bošnjačkog kora iskoritstili su tu priliku da naglase njen antifašistički karakter i tom hipokrizijom je otuđe i kidnapuju u svrhu bacanja “šuplje” – baš kao da oni nisu upravo ti nacionalisti i klerofašisti koji decenijama uništavaju slobodni duh, prkos i ljudsko dostojanstvo, a kod omladine guše mogućnosti kritičkog pojmljenja stvari koje je taj revolucionarni događaj iz Mrkonjić Grada i imao namjeru stvoriti.

Doduše, danas nisam imao posebnu želju da prozivam dinastiju Izetbegović. Ono što mi je zaplijenilo više pažnje ali što nikako ne mogu reći da me je iznenadilo jeste šutnja turskog predsjednika povodom ovoga praznika. Da, šutnja tog istog čovjeka, Redžepa Tajipa Erdogana, koji svaku moguću priliku koristi da spomene tobožnje kulturno-historijske veze naših naroda i afirmira duhovnu bliskost koju Turska i Bosna i Hercegovina neminovno uživaju. Jedan od načina da se to reflektira jeste naravno kroz njegova javna obraćanja bosanskoj javnosti putem izražavanja kako čestitki, tako i saučešća. Međutim da bismo shvatili ono što predstavlja povod za šutnju i letargičnost turskog predsjednika u slučaju našeg Dana državnosti moramo analizirati politiku neoosmanizma koju je turska država aktivno praktikovala u posljednjih deset godina.

Formulisana od strane Ahmeta Davutoglua, turskog ministra vanjskih poslova a poslije i premijera, politika neoosmanizma je namjeravala da igra na kartu kulturne, vjerske i historijske bliskosti sa narodima u bližem turskom okruženju što bi Turskoj dalo više manevarskog prostora za oblikovanje regionalnih političkih realnosti u konzistenciji sa svojim ciljevima i ambicijama i omogućilo projiciranje Turske kao regionalne sile sa mogućnosti upotrebe takozvane “mehke moći”. No, ustpostavilo se da se Turska preračunala u ovim namjerama jer, doista, njeni materijalni i diplomatski kapaciteti naprosto nisu bili dorasli toj ulozi. Nedvojbeno, posljednji ekser u lijesu idealističke neoosmanske politike bila je ostavka Ahmeta Davutoglua na mjesto premijera Republike Turske kojoj je prethodio fijasko u Siriji, narušeni odnosi sa Evropskom unijom i porast u broju terorističkih napada kako od strane islamista tako i od komunista i Kurda. Od tog momenta imamo punu koncentraciju moći u rukama Erdogana koji napušta Davutogluov idealizam i koristi principe realpolitike ne samo na domaćem terenu nego i u vanjskoj politici.

Istini za volju, Bosanci najbolje znaju da se vakuum koji nastaje padom idealizma najbolje i najbrže puni nacionalizmom. To zna i Erdogan koji je trenutno zauzet popunjavajući vladu i birokratiju sa ultranacionalistima i kemalistima s kojima je do jučer bio zakleti neprijatelj. Erdogan također zna da politički istomišljenici, pogotovo oni koji naginju ka desnoj strani (da ne kažem ka fašizmu), tvore najjače tipove hemijskih veza. A ono što zna Hans Morgenthau kao jedan od najvećih političkih teoretičara jeste da političari uvijek nastoje da osiguraju sami sebe i povećaju svoje interese kao posljedica te proklete ljudske prirode. U tom interesu je rođen savez između Bakira i Erdogana gdje Bakir računa na Erdoganovu podršku i politički utjecaj kod njegovih kratkovidnih političkih angažmana i ličnih prohtjeva, a zauzvrat Erdoganu uplitanje u politiku Bosne i Hercegovine osigurava politički kapital kod kuće u smislu da gradi sliku sebe kao sultana, halife, i zaštitnika muslimanskih interesa širom svijeta a pogotovo u Bosni, toj jadnoj državici koja ima strašnu i neodloživu potrebu za ponovnom turskom jarmom. Korištenjem vjerske i nacionalističke retorike prožete historijskim nabojima upućene ka Bosni i Heregovini, Erdogan koristi dobro provjerenu metodu Britanskog Carstva: divide et impera. Sa ovim on garantuje ovisnost jednog dijela Bosne turskoj porti, odnosno podložnost bosanskih elita sultanu. Bosni treba manje Ali-paša Rizvanbegovića i više Huseina-kapetana.

U takvoj situaciji zašto bi se onda iko normalan sjetio jednog Dana državnosti koji propagira sve ono protiv čega nacionalistička kleptokracija tako čvrsto stoji.

Autor: Ajdin Đidić