Apokalipsa neće biti popraćena nekom gromoglasnom eksplozijom, već milijardama sićušnih klikova računarskih miševa.

Živimo u eri koja ne trpi „spore“ vijesti, razvitak događaja, istraživanje činjenica ili bilo kakve zvanične izjave onih koje želimo citirati. Živimo za vijesti koje će nas potaknuti na donošenje brzih zaključaka protkane emocijama.

Hiperinformiranost kojom nas je podarilo doba interneta učinilo nas je nestrpljivim; anksioznim ukoliko nemamo pri ruci ono što u tom trenutku želimo da pročitamo o nekom događaju kako bismo potvrdili ono šta već mislimo o tome. Nije nas briga za tačnošću onoga što pročitamo, bitno je da čitamo „vijest“ koja podupire naše gledište; koja se slaže sa našim unaprijed donesenim zaključcima.

Zbog toga se zatvaramo u informacijske tabore. Dijelimo portale i novine na srpske, bošnjačke i hrvatske. Istinu o nekom događaju tražimo na onom portalu s kojim se identitarno poistovjećujemo, a druge čitamo samo kako bismo se čudili razini propagande u koju su voljni zaći drugi. To je postalo normalno. I niko nam ne može zamjeriti na tome. Nismo mi krivi što su „vijesti“ koje nam se prezentiraju dizajnirane da apeliraju na naše emocije, a ne na razum.

Većina stvari koje vidimo na Facebooku i drugim društvenim mrežama; većina poveznica, linkova (nazovi ih kako hoćeš) su tendenciozni, teže cilju izazivanja reakcije koja će nas natjerati da kliknemo i time zaradimo onima koji ih objavljuju koju paru više.


Doba postistine u SAD-u

Iako na našim prostorima ne manjka ove vrste propagande zarad zarade na klikovima, treba se na trenutak okrenuti SAD-u i njihovim nedavnim predsjedničkim izborima u kojima su takozvane lažne vijesti (fake news) ostavile nepredvidive posljedice.

Nakon što je Hillary Clinton izgubila predsjedničku utrku protiv Donalda Trumpa, njena stranka demokrata nije dugo čekala sa pronalaženjem razloga zašto i kako je došlo do njenog poraza. Naravno, kao i većina političkih simpatizera neke partije, većina njenih pristalica nije smatralo za shodno da se preispita platforma na kojoj je bazirala svoju predsjedničku utrku, nego su odmah krenuli u premještanje krivnje na ono što im se našlo pri ruci. Jedni su krenuli u napada na Berniea Sandersa, njenog demokratskog protukandidata u unutarstranačkim izborima, optužujući ga za izazivanje rascjepa biračkog tijela. Drugi su pak istu krivnju pripisivali kandidatkinji Jill Stein koja je kao nezavisni kandidat svojom retorikom (navodno) raskomadala liberalne glasove, koje bi u protivnom osigurale Clintonovoj pobjedu.

Treći uzrok poraza demokrati su pronašli u spomenutim lažnim vijestima (fake news) koji su u ovoj predsjedničkoj utrci, kao nikada ranije, utjecali na ishod glasovanja u SAD-u. U tolikoj mjeri je ova kovanica uzela zamaha, da je neposredno nakon gubitka Hillary Clinton era u kojoj živimo označena još jednom novom kovanicom postistina (post-truth).

Prema definiciji ove kovanice, mi ne živimo više u dobu u kojem vijesti ili nečija politička retorika ovisi o činjenicama koje se uspiju prezentirati, već isključivo o tome koliku emocionalnu reakciju uspijeva izazvati ono što kažemo, napišemo ili pripovijedamo kod primalaca informacija. Postalo nam je bitnije da nas vijest emocionalno dotakne, nego da je istinita, te na osnovu toga donosimo odluke, zaključke i mišljenja.

Trump je, prema svemu sudeći, uspio u tome. Sa svojim neumornim Twitter nalogom uspio je svakodnevno prodrijeti u živote mnogih simpatizera i igrati na kartu emocija, što ga je na kraju i dovelo do pobjede, sudeći prema analizama pristalica Hillary Clinton.


Lažne vijesti na Balkanu

Lažne vijesti nisu novina. Kod nas je ovaj oblik propagande prisutan još od prvog poslijeratnog radiotalasa, pa sve do danas. Nezavisni mediji su nama jednako nezamislivi kao što je prosječnom Amerikancu nezamislivo glasati za nekoga ko ne pripada gornjim jedan posto. Mi nikada nismo bili u zabludi da postoje mediji koji ne pripadaju nekom od gore navedenih tabora.

Međutim, ono što je novina jeste da smo zahvaljujući internetu (a pogotovu Facebooku) izloženi konstantnom bombardiranju lažnim vijestima, ne propitujući njihovu istinitost. Tu Amerikanci imaju prednost: oni imaju svijest o tome da postoje vijesti i lažne vijesti, pa se upuštaju u propitivanje ovih potonjih, dok mi vijesti već desetljećima shvaćamo kao pristrane informacije i živimo u skladu s tim.

Iako su medijske kuće u SAD-u (kao i svugdje u svijetu) uglavnom u službi nekoga s moći, američki idealistički pogled na svijet im omogućava da ipak prodru u problematiku „očiglednih“ lažnih vijesti. Mi u tome kaskamo. Naviknuti smo na portale i novine koji se priklanjaju jednoj (uglavnom nacionalističkoj) ideji, zbog čega je propitivanje bilo čega šta ta „naša“ medijska kuća prezentira kao vijest jednako izdaji svoga naroda.

Nakon nedavne proslave 9. januara u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, nije se dugo čekalo sa „štancanjem“ lažnih vijesti, ne bi li se dodatno zapalila atmosfera, koja je sama od sebe već bila napeta. Tako je na jednom portalu odmah nakon ceremonije proslave pisalo kako je milion Bošnjaka najavilo dolazak iz dijaspore u Bosnu ne bi li je branili u slučaju novog rata.

Jedan fenomenalan naslov, bez daljnjeg, koji duh onoga što propovijeda era postistine slijedi do detalja. Naslov koji će zasigurno izazvati emocionalnu reakciju kako kod srpskog tako i kod bošnjačkog naroda, što se vidjelo i u komentarima ispod dotične „vijesti“.

Ne treba uložiti poseban trud niti biti posebno informatički pismen kako bi se razotkrilo da je stranica sa koje je potekla ovakva „vijest“ namijenjena isključivo zaradi na osnovu klikova (vijest je šturo napisana; nema izvore; nema potpis autora; izgled stranice je „jeftin“, itd.). Međutim, uprkos svemu, ona je uspjela u svojoj namjeri: izazvala je reakciju u trenutku koji će zasigurno zaraditi vlasniku stranice mnogo novca. To što će za uzvrat izazvati dodatni raskol ionako već podijeljenog društva, neka bude na dušu onoga što ju je objavio i one koju takvu vijest dijele.

Iako činjenice, kako se čini, nemaju mjesta u savremenom novinarstvu, evo jedne činjenice koju ipak želim pokušati podijeliti sa svima: laži nose posljedice, nebitno koliko klikova i novca one zaradile.

Ernad Osmić

Brčko, 2017.