„Treba mladima dati šansu!“

Postoji jedan trend među stranačkim ocima u BiH koji je podjednako neupitan kao što je neupitno zatezanje nacionalnih tenzija pred izbore: floskula „mladi u politici“. Mnoge stranke potenciraju tu ideju o pružanju mladima prilike unutar stranačke organizacije, kako bi (valjda) naglasili stepen sluha koji imaju za ovu grupaciju stanovništva. Treba, međutim, naglasiti da to potenciranje nije ništa do napamet naučena fraza iz neke anakrone knjige o osnovama demokratije, te ispunjava tek nominalnu PR funkciju isto kao što stavljanje osobe ženskog spola na drugu poziciju biračkog spiska treba predstavljati progresivnost (čast izuzecima koji to rade bez predumišljaja).

Drugi aspekt potenciranja mladih od strane starješina stranaka jeste slika koju žele o sebi stvoriti. Oni su nesebični. Spremni su svoju poziciju, ovlasti i status prepustiti nekome ko je agilniji, motiviraniji ili barem nekome ko zna govoriti jedan strani jezik i koristiti Google. Guranjem mladih u prvi plan oni sebi daju za pravo da tvrde kako im je interes općine, kantona, entiteta i države važniji od njihove funkcije. Oni vjeruju u budućnost. Njihova stranka vjeruje u budućnost i upravo zbog toga mladi u njoj imaju privilegirano mjesto. Imaginarno, doduše, ali ipak privilegirano.


Metafora „mladi“

„Ne“, reći će neki uvrijeđeni članovi nekih stranaka, koji su se pronašli u napisanom, „kod nas mladi stvarno imaju posebno mjesto. Mi imamo sluha za njihove probleme i aktivno su uključeni u rad stranke.“ I na to treba odgovoriti sa: „Odlično! Bravo!“ Te, ukoliko se radi o članu stranke koja posljednjih 10 godina nije uspjela zaustaviti odlazak mladih iz države, dodati: „Ali, šta će vam takvi mladi?“

Problem sa nominalnim imenovanjem mladih kao stvaralaca politike unutar stranke jeste to što se veoma brzo kao takvo da raskrinkati. Nije potrebno imati diplomu iz političkih nauka kako bismo došli do zaključka da stranka koja tvrdi da mladi aktivno rade na izgradnji njima korisnih politika, a koja istovremeno nije u stanju riješiti minimum tih problema, negdje ima (ako ništa) značajan programski propust.

Glavni problem koji dovodi do tog propusta je neshvaćanje pojma „mladi“ kao političke i socijalne metafore. (I, ne. Neshvaćanje pojma ne dolazi od strane političara, već od strane nas glasača.) Osobine koje obično vežemo za taj pojam su napredno i progresivno razmišljanje s pogledom na budućnost. Političari u BiH koji su prošli tranzicijske noćne škole „Uvod u demokratiju – etno-socijalni inženjering“ odmah su vidjeli da ta metafora neće ponajbolje funkcionirati u kontekstu nacionalističkih politika kojima treba obezbijediti funkciju kroz izazivanje opće šizofrenije stanovništva. Bilo je potrebno tu metaforu-bombu deaktivirati. Upravo to su uspjeli tako što se pojam „mladi“ počeo forsirati ne kao metafora, tj. da mladi budu shvaćeni kao nosioci novih, progresivnih vrijednosti, nego kao bukvalan i lahko mjerljiv indikator koji će u statistikama uspješno pokazati koliko „mladih“ ima u stranci. (Ponovo. Slično je i sa ženama u politici. Umjesto da se shvati kao problematika nedostatka „ženske“ perspektive glede politika koje se donose, žena je shvaćena kao statistička anomalija na koju „stranci“ insistiraju kako MMF ne bi pravio probleme pri isplati naredne tranše.)

Kao sve što se radi tek prividno, tako i nominalna uloga mladih i žena unutar stranke ne može izroditi rezultate. Oni su tek brojka koja treba služiti za mjerenje stepena demokratičnosti partije. Međutim… to čuveno međutim… dok se nominalna uloga mladih u stranci može shvatiti kao benigna bolest, malignost se krije u onim mladima i ženama koji uspiju da se izbore za svoje mjesto unutar stranke i uistinu postanu dijelom tima koji stvara politiku, ne mareći za politikama koje rade protiv njih.


Stranački mini-me

Jedan od ključnih faktora koji kategoriju mladih u politici degradira na nominalnu statističku brojku jeste shvaćanje mladih ne kao potrebne promjene u načinu vođenja stranke i njenih politika, već kao nasljednikâ ustaljenih paradigmi kojima se kao mlada osoba ili priklanjaš ili uopće ne baviš politikom (barem ne u toj stranci). Biti mladi neke stranke, a propagirati anakrone ideje, isto je kao biti žena u stranci, a ne zalagati se za ravnopravnost među spolovima. Te politike možda i jesu odraz ličnih uvjerenja i te individue mogu vjerovati u njih. To što je neko mlada osoba ne mora značiti da je progresivna. To što je neko žena, ne mora značiti da je za ravnopravnost među spolovima. I jedni i drugi imaju pravo na svoja uvjerenja, ali isto tako moraju biti svjesni u koje svrhe se koriste odrednice koje su im date unutar stranke.

I žene i mladi, u tim slučajevima, služe tek kao demokratska dekoracija, a ne kako bi ispunili suštinsku funkciju koja je implicirana insistiranjem na njihovom uključenju u rad stranke. Kada se „forsira“ prisustvo mladih u stranci, ono se (u idealnom smislu) čini radi potrebe za uključivanjem perspektiva onih na kojima će svijet ostati (da se okoristim tom frazom). Isto tako i kvota žena u političkoj partiji treba poslužiti za osnaživanje perspektive i forsiranja pitanja koje se tiču tog dijela stanovništva. Ovdašnje političke strukture, međutim, ne mare za tim impliciranim shvaćanjima žena i mladih u politici. Njima oni predstavljaju tek uslov da se predstave kao stranke koje zadovoljavaju taj neki demokratski minimum.

One žene i oni mladi koji na osnovu tih svojih demografskih odrednica djeluju u stranci koja ne propagira politike usmjerene na poboljšanje statusa stanovnika kojima oni pripadaju, nisu ništa do primjera par excellence čiče Toma. Oni, svjesni toga ili ne, djeluju protiv onih koje trebaju da predstavljaju. I, naravno (ponavljamo ovdje ponovo) sasvim je razumljivo da se ne očekuje da svaka žena bude feministkinja niti da svaka mlada osoba bude progresivna i liberalna. Međutim, ono čega svi moraju biti svjesni jeste da, htjeli oni to ili ne, u predstavljanju političkih partija oni služe kao oportunistički pokušaj prodavanja onoga što nije pod ono što jest i ništa više.

Autor: Ernad Osmić, Prometej.ba