Ilustracija: Heather Landis. Izvor: www.phillymag.com/Pinterest

Globalno proglašenje pandemije COVID-19, kao i posljedične mjere izolacije i suspendiranje nekada osnovnih ljudskih prava (pravo na slobodno kretanje), jačanje državnih aparata i generalno mjere koje su u velikom broju svjetskih država uvedene u cilju sprječavanja širenja zaraze, ogolile su ranjivosti grupa koje su i ne-vanrednim okolnostima često diskriminirane. Iako će se posljedice jačanja državnih aparata, pada ekonomije, globalnog političkog restrukturiranja vjerovatno mjeriti tek nakon okončanja pandemije, suspenzija prava žena već je primjetna. Od onih vidljivih pa do nevidljivih mehanizama represije, može se već govoriti o globalnoj regresiji kada je u pitanju stanje ljudskih ženskih prava.

Određene vlade naprimjer, a neke od njih se smatraju liberalnijim kada su u pitanju pitanja abortusa, već su uvele određene propise koji redukuju postojeća prava na prekid trudnoće. U Njemačkoj su se abortusi nastavili izvoditi, ali pacijentice se susreću s određenim teškoćama kada je u pitanju pristup medicinskim savjetovalištima. Naime, dosadašnja procedura je podrazumijevala da pacijentice najprije prođu kroz proces savjetovanja, pa tek se onda izvodi prekid trudnoće. Zbog restrikcija u kretanju, zahtjevima za samoizolacijom, pristup ovim centrima za savjetovanje je otežan, a njemačka vlada još uvijek nije donijela uredbu kojoj se omogućuje online savjetovanje. U Sjedinjenim Američkim Državama, koje su i prethodno tokom Trumpove administracije otežale ženama pristup na abortus, u određenim državama abortusi su označeni kao „neesencijalne hirurške procedure“, čime se indirektno zabranilo njihovo izvođenje s obzirom na to da se ova medicinska procedura može izvesti samo u prvim sedmicama trudnoće.

Žene su također češće zaposlene u sektorima koji su u vrijeme pandemije izloženiji riziku od zaraze zbog češćeg kontakta sa drugim ljudima. Procjenuje se da 70% zdravstvenih radnika čine žene, a većina njih rade kao medicinske sestre, pomoćno medicinsko osoblje – dakle kao one koje su na prvoj liniji dodira s potencijalno zaraženima. U sektoru trgovine, njege starijih i drugih sličnih djelatnosti su također više zastupljene žene. Žene su češće zaposlene po osnovu honorarnih ili drugih vrsta manje pravno obavezujućih ugovora (ugovor na određeno, ugovori na pola radnog vremena, rad od kuće...), a ova vrsta angažmana je prva koja strada za vrijeme recesije ili drugih ekonomskih nestabilnosti. Internacionalna Radnička Organizacija predviđa da bi pandemija COVID-19 mogla imati za posljedicu gubitak 25 miliona radnih mjesta.

Osim direktnih primjera suspenzije ženskih prava kao što je prethodno navedeno, moglo bi se reći da su oni indirektni primjeri rasprostranjeniji i teže mjerljivi. Iako koronavirus po određenim istraživanjima napada manje žene nego muškarce, čini se da će žene, govoreći iz rodne perspektive, biti glavne žrtve pandemije. Žene su češće one koje se staraju o drugim članovima porodice (djeci, roditeljima ili bolesnima), kao i one koje u dilemi između porodice i karijere – biraju porodicu. S obzirom na postojeći jaz između plata muškaraca i žena, logično je očekivati da će u dilemi koji će roditelj ostati kod kuće, a koji raditi – izbor pasti na onoga ko je manje plaćen. Uz postojeću nepravnomjernu raspodjelu „kućnog rada“ žene će u okviru jednog ovakvog scenarija biti vraćene nekoliko desetljeća unazad.

Posebno ranjivu i dvostruko diskriminiranu grupu čine žene koje su žrtve porodičnog nasilja. U okolnostima nametnute izolacije, za osobe koje su žrtve porodičnog nasilja, dom predstavlja izuzetno opasno mjesto. U prethodnim godinama (prema UN-ovim izvještajima o rodno zasnovanom nasilju) polovinu ubijenih žena na svijetu ubili su njihovi partneri ili članovi uže porodice. U postojećoj situaciji pojačanog boravka svih članova u domu i neizvjesne ekonomske situacije, sasvim izvjesno je očekivati porast porodičnog i rodno zasnovanog nasilja.

Iskustva prethodnih pandemija, ekonomskih kriza i recesija pokazala su da su upravo prava žena (posebno ona teško izborena) ona koja se najčešće suspenduju, kao i da se ova suzpenzija posebno odražava na društva koja su na nižem stepenu demokratije.

Ako bismo temu stavili u lokalni kontekst bosanskohercegovačkog društva, teško bi bilo predvidjeti na koji način će se pandemija odraziti na pitanje ženskih prava. Međutim, s obzirom da se i generalna pitanja ekomonije trenutno smatraju nepoželjnim zbog epidemiološke krize, pitanje feminizma i rodne perspektive sigurno bi, za lokalni politički aparat, bilo u najmanju ruku blasfemično.

Autorica: Anela Hakalović, Prometej.ba