Prije nekoliko dana je glavni i odgovorni urednik medija koji sebe naziva sretnim (Happy TV), Milomir Marić, u svojoj jutarnjoj emisiji, gdje je onako neobavezno ćaskao sa Ivicom Dačićem, Fikreta Alića nazvao lažovom, te rekao kako je svako mogao dolaziti u prostor logora Omarska, pa i "taj izgladneli" Fikret Alić. Nakon toga pokrenuta je salva komentara, što na društvenim mrežama, što u medijima, iako je teško reći da je ovakav Marićev potez bio iznenađujući. Ipak, koliko su srećni ljudi sa Happy TV-a upućeni, govori i činjenica da ne znaju da se radi o logoru Trnopolje, a ne Omarskoj, ali šta očekivati od nekoga ko tvrdi da su "toga izgladnelog" vodali po evropskim cirkusima nakon toga.

Nedavno sam pročitao knjigu "Čovjek i fotografija", napisanu upravo "o tom izgladnelom" liku, spisateljice i novinarke Admire Fazlić, koja živi i radi u Holandiji, a rodom je iz Prijedora. Admiru sam upoznao u Amsterdamu, i to kroz posao koji nema veze ni sa pisanjem, ni sa novinarstvom, ali smo se vrlo brzo sprijateljili, nakon što smo shvatili da imamo mnogo toga zajedničkog. Oboje smo iz Bosne, oboje u dijaspori, i oboje se konstantno klatimo u odluci da li se vratiti u Bosnu ili ne. Oboje smo bili maksumčad tokom rata, a razlikujemo se u tome da je ona preživjela Prijedor, a ja Sarajevo.

Kao nadobudni Sarajlija, priznajem da ranije nisam mnogo toga znao o prijedorskim golgotama. Tek zadnjih nekoliko godina sam počeo čitati o bijelim trakama, o povratku u Kozarac, i o drugim stvarima o kojima se priča kada se spominju Prijedor i okolina. Priču Fikreta Alića sam pročitao u dahu.

Godinama nastojim izbjegavati ratne teme, što zbog traume koju svi nosimo u sebi, što zbog toga da pokušavam gledati naprijed, živjeti pozitivno, zaboravljajući šta se sve desilo. Da li je to pogrešno ili ne, teško je reći, ali će mnogi reći da neke stvari ne treba zaboraviti, niti tolerisati. Zbog svog ignorantskog odnosa, dugo sam se kanio da počnem čitati Fikretovu priču, koju je Admira na jedan fenomenalan način oblikovala u njegovu biografiju i prenijela na papir. Prije nekoliko dana sam joj rekao da ću joj se ponovo javiti za dvije - tri hefte, nakon što je pročitam, na šta mi je samo uzvratila da će mi trebati samo dan. Nije baš bio jedan dan, i to isključivo zbog nedostatka vremena, ali bila su tri, u roku kojih sam pročitao 185 stranica Fikretove priče.

Ne želeći otkriti previše detalja, za one koji ne znaju ću reći da je Fikret Alić čovjek čija je fotografija obišla cijeli svijet, tako što je objavljena na naslovnici Magazina Tajm, i koji je nakon toga uspio preživjeti nešto što mnogi drugi ne bi. Od svakodnevnog prebijanja, preko raznih bolesti koje su ga skoro satrale, pa sve do hrabre odluke da pobjegne iz logora, sve su to iskušenja kroz koja se ovaj čovjek susreteao nekoliko mjeseci tokom svog boravka u Keratermu i Trnopolju. Način na koji je Admira ispisala njegovu priču je i težak i lagan za čitanje; težak zato što je tema takva da konstantno naviru užasne slike na oči, nerijetko i suze, a lagan zbog toga što knjigu ne možete ispustiti iz ruku. U njoj nema nikakve filozofije, nego samo puke činjenice, a ono što me posebno zadivljuje je saznanje da u Fikretu i dalje nema trunke mržnje.

Pisano je u prvom licu jednine, tako da se s Fikretom svako normalan može poistovijetiti. Oni koji su devedesetih osjetili Bosnu tačno mogu zamisliti sve te slike, kako one prijeratne, tako i ove poslije rata (opšte je poznato da svaki Bosanac dijeli vrijeme na "prije, poslije i za vrijeme rata"). Dijelovi u kojima Fikret opisuje šljive koje su toliko rodile da se drvo preteže, ili u kojima te iste šljive prvi komšija otima od svog komšije muslimana su definitivno nešto što će vas natjerati na razmišljanje, i do samog kraja vam neće biti jasno kako je neko mogao tući vlastitog kuma, kako je neko mogao dozvoliti umiranje u najgorim mukama, i kako je prvi komšija mogao zapucati na svog dojučerašnjeg skoro pa brata.

Ipak, veoma je važno povremeno se vraćati na ovakvu literaturu jer ona ne samo da otrežnjuje, nego i govori koliko smo svi u zadnjih 30 godina poraženi, i koliko se još nikad nismo oporavili. Ono što je najvažnije, knjiga vas nauči da neki ljudi, a Fikret je svakako među njima, i pored svega preživljenog, pričaju priču protiv mržnje. Ovakva djela pomažu da cirkusanti i zlobnici poput autora Ćirilice ne isplivaju na površinu.

Na to se ništa drugo ne može reći do "aferim". I za Fikreta, a Boga mi i za Admiru.

Mirza Softić, Prometej.ba