Fra Luka i njegova Bosna [3]

 

Autor: Ivan Markešić

Konstitutivnost Hrvata u BiH

Posebnu važnost fra Luka je posvećivao neupitnoj konstitutivnosti naroda u BiH i to stoga što je ”konstitutivnost postala naša – povijesna, civilizacijska i ustavna kategorija”. A to znači sljedeće:

Povijesna kategorija: jer se u povijesti BiH na njezinom teritoriju ”susreću i tako isprepliću tri naroda da istodobno tvore jedinstvo i različitost života, kulture, Države” , a što je potvrđeno i na ZAVNOBiH-u 1943. poznatom formulacijom: ”Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.

Civilizacijska kategorija: Konstitutivnost naroda u BiH spada upravo u onaj dio ljudskih prava koji uvažava ne samo individualna nego i kolektivna prava čovjeka: ljudska prava i pravo naroda.

Ustavna kategorija: Ustav BiH govori izričito o konstitutivnim narodima, a Ustavni sud BiH je to također svojim odlukama od 30. lipnja i 1. srpnja 2000. potvrdio i pojasnio, tako da je ta konstitutivnost doista, smatrao je fra Luka – neupitnost u konstituciji BiH.

 

 [Irfan Hozo „Fra Luka Markešić“ (Sarajevo, 1996.)]

Kako se konstitutivnost naroda proteže na cijeli teritorij BiH, time se, po njemu, priznaje jedinstvenost države. Nepriznavanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelome području znači nepriznavanje jedinstvenosti i suverenosti države. Ali isto tako, smatrao je, ”konstitutivnost ne znači suverenitet i mogućnost secesije naroda”, jer se ovdje pod pojmom konstitutivnost podrazumijeva ”nerazdvojna konstitutivna povezanost naroda s državom BiH”.

U tekstu ”Politička i moralna tragedija hrvatskoga naroda BiH”, objavljenom u Statusu, magazinu za političku kulturu i društvena pitanja, broj 14, proljeće 2010., fra Luka navodi da bi radi zaštite i očuvanja hrvatskoga naroda u BiH bilo potrebno u ustavnim promjenama koje su se tada pripremale učiniti sljedeće:

 

1. Daytonski sporazum doraditi i promijeniti prema kriterijima pravde i međunarodnog prava, čime bi se postigla ravnopravnost ljudi i naroda u suverenoj, demokratskoj, pravnoj i sekularnoj državi BiH.

2. Nema ustavne neupitne konstitutivnosti naroda bez ostvarenja povratka, niti ima povratka bez provođenja konstitutivnosti!

3. Nema ustavne ravnopravnosti povratničke populacije i održivog povratka bez konstitutivnosti naroda! To je ostvarenje načela o ljudskim pravima – individualnim i socijalnim – pojedinaca i etničkih zajednica kao naroda.

4. Treba poduzeti sve političke, zakonske i stručne mjere i aktivnosti kako bi se ustavi kantona FBiH i RS uskladili s amandmanima na ustav BiH o konstitutivnosti naroda i time osigurala ravnopravnost, te omogućio i ostvario održivi povratak svih ljudi i naroda BiH.

5. Protuustavno ponašanje u obliku opstrukcije ili javne protivnosti podliježe zakonskim mjerama i potrebno je primijeniti odgovarajuće sankcija za sve prekršitelje ustavnih načela i državnih odluka.

6. Povratak izbjeglica i raseljenih osoba traje sve dok se ne ostvari održivi povratak. Svako sprječavanje povratka je protivno osnovnim ljudskim pravima na sigurnost života u baštini svojih predaka, u svom zavičaju i domovini, te kao takvo podliježe zakonskim sankcijama države i međunarodnog prava.

A kad je riječ o problemima Daytonske BiH i rješenjima za nju, fra Luka je decidirano jasan:

1. ”Daytonska BiH je plod politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i danas pokazuje se i u opasnom djelovanje Milorada Dodika, po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića.”

2. Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH, sada kao i vrijeme ratova 1991.-1995. Ili, još točnije rečeno, hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost.

3. Posebno mjesto u procesu prevladavanja teškog ekonomskog stanja u BiH, a to znači i u stvaranju stabilnih političkih odnosa u cijeloj regiji, predstavljaju gospodarske veze RH i BiH. Gospodarska podrška povratka Hrvata u BiH u njihova predratna prebivališta traži radikalnu promjenu. Ranija hrvatska vlast je novcem hrvatskih poreskih obveznika pravila Bobanova i Šuškova sela i druga fantomska graničarska naselja u BiH kako bi spriječila povratak srednjobosanskih Hrvata u svoja mjesta i načinila od njih humano preseljene i usrećene Hrvate. Takve investicije su direktan akt protiv povratka Hrvata onamo gdje su nekada živjeli. Pri tome je potpuno ostavljeno po strani pitanje što će ti ljudi raditi osim spavanja u novoizgrađenim spavaonicama. Novi pristup traži da se investira u povratak kući i istovremeno otvaraju radna mjesta za povratnike kroz aktivnosti hrvatskih poduzeća. Također, nova hrvatska vlast mora otvoriti realne mogućnosti povratku hrvatskih Srba u njihove domove kako bi se omogućio povratak bosanskih Hrvata u RS.

[Ante Markotić: „Općine prema veličini broja Hrvata prema rezultatima Popisa pučanstva iz 1991.“, u: Hrvatska budnica. Mostar, lipanj 1994., str. 33.]

Uloga Katoličke crkve u BiH

U ovome tekstu progovorio je fra Luka i o ulozi Katoličke crkve u integrativnim procesima u BiH. U njemu polazi od stava da je Katolička crkva ”imala opravdano pravo i dužnost vršiti integrativnu ulogu u BiH i činila je to riječju i djelom, za vrijeme i poslije rata 1992.-1995. u BiH”.

Međutim, kako je prema njegovu mišljenju glavni problem Hrvata u Bosni i Hercegovini bila pogrešna politika vođena u vrijeme raspada bivše Jugoslavije ”s ciljem podjele i uništenja BiH kao samostane države”, a u čemu su prema fra Lukinim riječima ”aktivno sudjelovali i hrvatski političari na čelu s Franjom Tuđmanom, koji je to izvodio preko svojih eksponenata u Hrvatskoj i BiH”, tako su i sva zbivanja u Bosni i Hercegovini krenula krivim putem. U tome smislu, navodi on, Hrvati BiH prihvaćaju i danas političke ideje HDZBiH koje se sastoje u sljedećem:

1. Podjela BiH i svoj treći entitet u Zapadnoj Hercegovini
2. Dvije škole pod jednim krovom
3. Podjela medija i treći kanal svoj
4. Svoju akademiju znanosti i umjetnosti.

S druge strane, fra Luka je smatrao da je upravo Crkva, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, zarobljena tom političkom ideologijom, pa stoga nije čudno da se i u vjerskim zajednicama, od kojih nisu pošteđeni ni neki vjerski poglavari, javljaju ”mržnja, nacionalizam, šovinizam, rasizam”, pa se ”često obistinjuje davna izreka opata Doroteja: glavni uzrok nemira i svađa među ljudima je zbog toga što nitko ne optužuje samoga sebe, nego samo druge”, a što se, kako fra Luka dalje navodi, pokazuje i u odnosu prema zločincima: ”Zločince drugih se imenuje posebno i konkretno, a zločince svojih se navodi općenito i zajedno s drugima, te se tako umanjuju, relativiziraju ili čak niječe njihovi zločini”.

 [Prijedlog unutarnjeg uređenja BiH na pregovorima u Sarajevu 18. ožujka 1992., tzv. «pregledna karta općina» (Izvor: Vlastita arhiva)]

 

Prema njegovu mišljenju Katolička crkva – univerzalna i mjesna – iznosila je ”teoretski kršćansko-crkvena načela o sudjelovanju katolika u politici, što se tiče njihova vjerskog ponašanju u ratu i prihvaćanja pravednog rješenja za priznanje i izgradnju države BiH”.

 

Međutim, iako se jedan dio viših i nižih poglavara i članova Crkve zauzimao teoretski i praktično za izgradnju BiH kao suverene, demokratske i pravne države triju konstitutivnih naroda i brojnih nacionalnih manjina, njihovu ravnopravnost na cijelom teritoriju i uključivanje u euroatlantsku integraciju države u duhu katoličkog socijalnog nauka i univerzalne crkvene politike Pape, Svete stolice i Vatikana, ipak je, navodi fra Luka, ”jedan dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne Crkve, djelovao teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, i to se toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima”.

A potom je bez ustezanja u istome tekstu kazao i ovo:

1. Članovi mjesne Crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom.

2. Dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. To se očitovalo posebno priklanjanjem teoretski i praktično na izborima ekstremističkom krilu politike HDZ i nacionalističkim projektima te stranke u Hrvatskoj i BiH.

3. U prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca oni su bili redovno jednostrani: zločini i zločinci drugih su imenovani posebno i konkretno, a zločini i zločinci svojih su relativizirani ili nijekani, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zločine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci.

4. Dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj Crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom ”humanog preseljavanja” iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih u njihova rodna mjesta i zavičaje. Pritom se davanjem humanitarne pomoći prognanicima, često i lažnim obećanjima, zaustavljalo provođenje održivog povratka, koji je prije svega politička, a ne humanitarna dužnost države i međunarodne zajednice. Ne treba čuditi što je bio mišljenja da Hrvatima u BiH ne treba humanitarna pomoć, nego pomoć u političkome uređenju države.

5. Tako se, štoviše, humanitarnim djelovanjem pokrivala nemoralnost političke akcije u podjeli i uništenju države BiH, a time istodobno stradanju ljudi i naroda u njoj, sve do njihova genocida!

 

U zaključku toga dijela teksta on kaže:

”Koliko je takvo osobno djelovanje pojedinaca kao članova Crkve, na svim razinama, od viših poglavara do običnih vjernika, bilo pozitivno, a koliko negativno, u integrativnim i dezintegrativnim procesima rata i poslije njega sve do danas, kakav je posebno bio odnos između njihovih riječi i djela, stvar je nepristrane i pravedne znanstvene i teološke prosudbe. I ovdje naime treba polaziti od osobe kao pojedinog čovjeka u prosudbi odgovornosti u dobru i zlu. Pritom valja imati u vidu također specifičnost života i ograničene mogućnosti djelovanja Crkve u politici, koja je po sebi samostalna, slobodna i odgovorna djelatnost svakog čovjeka kao političkog bića. Konačno, samo istina u ljubavi nas spašava i oslobađa od sadašnjih i budućih opasnosti zla kao što je rat i vodi miru među ljudima i narodima u istini, pravdi i slobodi kod nas i u cijelom svijetu.”

(Nastavlja se)

*Tekst preuzet s portala autograf.hr.

Fra Luka i njegova Bosna [1]

Fra Luka i njegova Bosna [2]