Fra Luka i njegova Bosna [4]
Pismo papi Franji i treći entitet Međutim, ono što je mnoge u Crkvi i u HDZ-ovski usmjerenoj politici ”diglo na noge”, bilo je fra Lukino pismo papi Franji od 28. ožujka 2014. godine (hnv.ba/2014/03/pismo-papi-franji/)
Autor: Ivan Markešić
Ističući u ovome razgovoru da je on fratar i da je za njega papa, posebno papa Franjo, ”osoba s kojom se ne smije manipulirati, kojega treba iskreno prihvatiti” (…) jer se pokazao kao čovjek ”koji voli istinu, koji voli dobro”, a što je ”izraženo na različite načine u njegovom životu i čiji se životni program sastojao upravo u tome ‘da se ne pokriva zlo, već da se otkriva dobro, da se ljudi potiču na dobro”, pa je stoga samoga Papu bilo potrebno upozoriti na manipulacije ovakvim ”počastima”, a koje je bilo moguće učiniti isključivo uz suradnju ili pak uz nagovor iz crkvenih krugova.
Prema fra Lukinim riječima, politika traženja trećeg entiteta ili ekskluzivnoga hrvatskog teritorija unutar Federacije BiH je zapravo ”nastavak one politike koja je imala u sebi zlu ideju o podjeli BiH”. Pa bi slijedom toga politika trećega entiteta bila ”politika uništenja BiH kao jedne cjelovite zemlje”, odnosno podjela BiH na entitete bila bi ”protiv prirode ove zemlje, protiv države BiH”.
U tome smislu tu politiku bi trebalo ostaviti, odnosno umjesto stvaranja trećeg entiteta trebalo bi ići ”s procesom nestajanja entiteta, i jednog i drugog”.
O ”trećem entitetu” progovorio je još ranije u intervjuu ‘Oslobođenju’, 3. srpnja 2011. pod naslovom ”Gdje su sada 325.852 Hrvata?” U odgovoru na pitanje ”Što bi konkretno Hrvati dobili trećim entitetom u BiH?’, fra Luka je iznio svoj stav: ”Što se tiče uopće podjele BiH na entitete, to je posve pogrešna politika, nastala kao posljedica prošlog rata ovdje. Naime, podjela BiH na dva entiteta je protivna geografskoj prirodi i povijesti zemlje, te je takvo uređenje države nefunkcionalno, nepravično i nedemokratično za sve narode i građane”, jer se njime ”provodi diskriminacija te onemogućuje ravnopravnost i zajedništvo naroda i građana BiH, što pogađa posebno Hrvate kao manji konstitutivni narod raspršen na cijelom teritoriju države”.
U svojem opredjeljenju za ili protiv dvo- ili troentitetske podjele BiH fra Luka je bio mišljenja da je troentitetsko uređenje Bosne i Hercegovine ”još gore od dvoentitetskog, koje je također nepravično i nefunkcionalno za Hrvate naseljene različito u cijeloj BiH” i to stoga što bi takvo ustavno uređenje BiH ”većinu Hrvata pretvorilo u nacionalnu manjinu u entitetima drugih dvaju naroda”, što bi ih dovelo ”u izolaciju u samom hrvatskom entitetu, a potom potaknulo iseljavanje i nestanak, što se i sada već događa”, a sve zbog toga što ”niti jedan narod u BiH ne može prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda”.
O Ahdnami
Mnogim njegovim kritičarima i osporavateljima ostalo je sve do danas nejasno zašto je ustrajavao u obilježavanju dana Ahdname. Stoga su i njega i njegovu subraću koji polaze sa stajalištâ iznesenih prije nepuna tri mjeseca u njegovu tekstu ”Aktualnost Ahdname u povijesti i danas” (hnv.ba/2014/05/aktualnost-ahdname/) nazivali izdajnicima, daidžama, ljudima koji su pristali živjeti pod okupacijom, itd.
Međutim, za fra Luku je Ahdnama ”znak i svjedočanstvo Bosne i Hercegovine – zemlje na raskršću istoga i zapada, sjevera i juga u Evropi”, zemlje u kojoj se susreću ”različite kulture, narodi i religije koji se međusobno prihvaćaju i suprotstavljaju, kao što o toj i takvoj zemlji svjedoče Povelja Kulina Bana i kruna kralja Tvrtaka u srednjovjekovnoj Bosni, Stari most u Mostaru i Most na Drini u Višegradu, džamije i crkve u osmanskom periodu, Muzej i Vijećnicu u austrougarskom periodu, institucije skupštine i univerziteta u jugoslavenskom razdoblju BiH”.
Fra Luka je smatrao da se specifičnost i značenje Ahdname izražava po njezinu ”postanku u situaciji osvajačkog rata, po ponašanju pobjednika i poraženog i po vjerskom razlogu davanja i dobivanja povelje”.
U tome smislu Ahdnamu bi valjalo tumačiti i razumijevati ”kao činjenje dobra pobjednika nad pobijeđenim u ratu”, u kojemu ”dobro postaje vrednije i značajnije negoli u miru”, a što potvrđuje upravo događaj susreta sultana i fratra i davanje i primanje Ahdname, 28. svibnja 1463. na Milodražu.
On to iskazuje na sljedeći način:
Sultan Mehmed II. El-Fatih (1432.–1481.): veliki vladar, čovjek svestrano obrazovan i dobro odgojen u islamskoj vjeri, koji dakle ”kao musliman priznaje kršćanstvo kao religiju knjige po Kuranu”, daje Ahdnamu s izrazito vjerskim motivom i sadržajem o ljudskim pravima, a fratar fra Anđeo Zvizdović (1420.–1498.), duhovnik-franjevac, čovjek širokog obrazovanja i velike hrabrosti, s dubokom vjerom u Boga traži i prima povelju, jer poštuje islam ”po Evanđelju i primjeru svoga učitelja Franje Asiškoga, koji se u svoje vrijeme radi mira između kršćanstva i islama susreo jednako u vrijeme križarskih ratova sa sultanom Melek El-Kamelom u grada Damiettu u Egiptu”.
Fra Luka smatra da se dokument Ahdname, koju franjevački povjesničar Julijan Jelenić naziva Magna charta libertatum, može razumjeti samo u tome kontekstu. Dakle ”sultan je dao Ahdnamu kao vjernik-vladar prema pravilu i duhu islama”, fra Anđeo je ”tražio Ahdnamu kao vjernik-fratar, koji ne bježi iz Bosne, nego ostaje u državi s islamskom vlašću, protivno tadašnjoj općoj praksi politike i vjere u svijetu, izražene u načelu: čija regija, njegova religija – Cuius regio, eius religio”, pa ta povelja ima istodobno ”specifično političko i vjersko značenje”, što se nadaje i iz njezina sadržaja.
[AHDNAMA (tur. ahdname: političko jamstvo, povelja od arap. ‘ahd: jamstvo, obveza + perz. name: knjiga, pismo, dokument), povelja, obveznica kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne dao pravo bos. franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Povelju je izdao fra Anđelu Zvizdoviću 28.V.1463. na Milodražu kraj Kiseljaka. Kako je zbog tur. osvajanja Bosne dosta franjevaca i kat. puka, u strahu za svoju vjeru i život, izbjeglo u susjedne zemlje, sultanu nije bilo u interesu imati pustu zemlju pa je stoga fra Anđelu dao jamstvo, pisanu ahdnamu, kojom je obećao slobodu i zaštitu i onim franjevcima koji su ostali i onima koji se vrate uz uvjet “dok budu pokorni mojoj službi”. Izvornik povelje izgorio je u nekom od požara fojničkoga samostana, ali je sačuvano desetak njegovih prijepisa. Ahdnamu spominju i rani turski dokumenti (npr. Bajazit II, 1483). Sličnu ispravu izdao je isti sultan i grč. patrijarhu Genadiju 1453. Ahdnama je stoga osnovna isprava na koju su se franjevci uvijek pozivali kod tur. vlasti kada su trebali zaštititi svoja i prava kršć. kat. puka u Bosni. Vrlo je vjerojatno da su i srebrenički franjevci dobili ahdnamu 1462. U kasnijim stoljećima pozivanje na ahdnamu nije moglo puno pomoći. Prijevod Ahdanme nalazimo već kod fra Filipa Lastrića na tal. jeziku (XVIII. st.), zatim stoljeće i pol kasnije kod Ćire Truhelke na hrvatskom. Hazim Šabanović prvi je stručno proveo diplomatičnu analizu Ahdname 1949, a i sam ju je preveo.
(Autor: Fra Ignacije Gavran) U: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, Mostar 2009, str. 24-25.]
Novi Sabor Hrvata BiH
Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva.
Ostala mu je neispunjena želja da se ove godine u povodu 20. obljetnice Hrvatskoga narodnog vijeća BiH (1994.-2014.) sazove i održi novi Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine koji bi prema njegovu iskazu trebao ”ponovo pokazati također da se ‘slučaj’ Bosne i Hercegovine ne može riješiti samo ekonomskim ili drugim humanitarnim mjerama, kao što po svojoj deklaraciji misli Evropska Unija, na prijedlog predstavnika Hrvatske”, nego da se to može učiniti prije svega ”novim političkim uređenjem, uz druge pomoćne mjere, kojim se BiH priznaje i izgrađuje kao suverena, demokratska i pravedna država u okviru Evropske Unije”, jer će samo tako biti moguće ”postići ravnopravnost, pojedinačno i kolektivno, svih ljudi, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda u BiH.
[U posjetu kod fra Luke u Sarajevu, na Bistriku, u crkvi sv. Ante, 28. srpnja 2007. Josip, Mario i Helena (Fotografija Ivana Markešića)]
Sve drugo je velika varka, kojom se pogrešno postupa, gubi vrijeme i duhovno-materijalna dobra, u postizanju toga cilja i ne rješava problem BiH kao više-nacionalno-kulturno-vjerske države.” (više u: hnv.ba/2014/03/novi-sabor-hrvata-bih)
I ovdje ću stati. A ovo je samo djelić od onoga o čemu sam želio govoriti.
Još je mnoštvo drugih društvenih tema o kojima se fra Luka javno i bez sustezanja očitovao bez obzira na kakav će odjek takav njegov stav naići kod političkih i crkvenih ”vladara”. Znao je jako dobro da takav njegov društveni angažman neće naići na odobravanje ni kod njegovih redovničkih poglavara. Međutim, bio je uvjeren da je njegovo društveno angažiranje u danome vremenu i na danome prostoru potrebno i korisno jer je bilo iskreno i usmjereno postizanju općega dobra za sve ljude s kojima je živio u Bosni i Hercegovini koju je smatrao istinskom svojom domovinom. Nije želio biti po strani, želio se uključiti u društvene procese i dati svoj prilog demokratizaciji bosanskohercegovačkoga društva.
Neka, dakle, ovih nekoliko rečenica bude povod i poticaj onima koji se nešto više žele baviti društvenom i političkom mišlju katoličkoga teologa fra Luke Markešića.
[Kraj]
*Tekst preuzet s portala autograf.hr.
_______________________
DODATAK
Kao dodatak ovome tekstu, objavljujemo neke karte prijedloga podjele Bosne i Hercegovine iz ratnih vremena, u kojima je fra Luka sudjelovao u borbi za jedinstvenu BiH, zalažući se na kantonalizaciju cijele države, bez nacionalnih entiteta. Zahvaljujemo autoru teksta na ustupljenim materijalima.
SDS-ov prijedlog etničke podjele BiH: Srpske autonomne oblasti (Vjesnik) u: Mladen Klemenčić, Boundary & Territory Briefing, Vol. 1, Nr. 3, (UK) Durham 1994., str. 33
Prijedlog HDZ-a BiH za etničku podjelu BiH: 1) HZ Bosanska Posavina, 2) HZ Herceg-Bosna (Vjesnik) u: Klemenčić, Mladen: Boundary & Territory Briefing, Vol. 1, Nr. 3, (UK) Durham 1994., str. 35
Prvi muslimanski (bošnjački) prijedlog za etničku podjelu BiH (Vjesnik) u: Mladen Klemenčić, Boundary & Territory Briefing, Vol. 1, Nr. 3, (UK) Durham 1994., str. 31.
„Vance-Owenov plan unutarnje teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine“, u: Domovina, Zagreb, 12. siječnja 1993., str. 12-13.
„Owen-Stoltenbergov plan unutarnje podjele BiH“ iz kolovoza 1993., u: Večernji list (Zagreb) od 23.8.1993., i Politika (Beograd) od 24.8.1993., u: Mladen Klemenčić, Boundary & Territory Briefing, Vol. 1, Nr. 3, (UK) Durham 1994., str. 35.
„Prijedlog unutarnje podjele BiH usvojen na Saboru Hrvata u Sarajevu 6. veljače 1994.“, u: Mladen Klemenčić, Boundary & Territory Briefing, Vol. 1, Nr. 3, (UK) Durham 1994., str. 68.
„Zemljovid Federacije BiH“ kojeg su u Beču 11. svibnja 1994. potpisali Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, u: Hrvatska budnica, Mostar, lipanj 1994.
Bosna i Hercegovina nakon Dejtonskog sporazuma (Kartograf: T. Kaniški)
_______________________