Izvor fotografije: diwan-magazine.com, uz naslov: Sandžački gradovi slavili pobjedu fudbalera BiH

Pozivajući se na jedan sportski portal, Dnevni avaz prenio je na svojim internetskim stranicama vijest o mogućnosti da se u Novome Pazaru, u Srbiji, odigra prijateljska utakmica između nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine i Fudbalskog kluba Novi Pazar.

Inicijativu su pokrenuli navijači FK Novi Pazar, a podržali su je mnogi, pa tako i ovaj „jedan od najuspješnijih bošnjačkih poslijeratnih projekata“, kako je Avazu povodom rođendana nedavno tepao profesor Šaćir Filandra. Ostavimo po strani sasvim netočnu tvrdnju da je „država Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih zemalja koja ima patriote širom svijeta pa s toga (sic!) i njene sportske reprezentacije imaju svoje navijače“, također ostavimo po strani očajnu razinu pismenosti onoga tko je pisao tekst, nego pogledajmo što nam ova vijest u nekom drugom smislu govori.

Iz teksta još saznajemo, tj. čitamo konstataciju, da su „tako, među brojnim navijačima iz BiH i među brojnim prijateljima naše države iz najudaljenijih krajeva svijeta, jedni od najvjerniji oni u Sandžaku! Opšte je poznata činjenica da se pobjede bh. reprezentacije u sandžačkim gradovima slave, ako ne više, onda makar isto kao i u Tuzli, Mostaru, Bihaću, Sarajevu…“

Sve u redu. Racionalnost nalaže da protiv te činjenice ne bi imalo smisla imati išta protiv, a nije potrebno ni puno znanja i mudrosti da se ona u potpunosti shvati i razumije. Ali se ima smisla postaviti nekoliko pitanja.

Je li u redu, pošteno, iskreno, nelicemjerno, pozdravljati činjenicu da se jedan dio građana Srbije mnogo više raduje uspjehu BiH, susjedne države, nego uspjehu Srbije, svoje države, a prije ili poslije toga se zgražati nad činjenicom da se jedan dio građana BiH više raduje uspjehu Hrvatske ili Srbije, nego Bosne i Hercegovine?

Kako to da je normalno i za svaku pohvalu što se u Novome Pazaru – u kojem se veći dio stanovništva određuje da su Bošnjaci – navija za Bosnu i Hercegovinu više ili jednako nego u Tuzli, a baš se i ne biraju riječi za opis činjenice da se u Mostaru – u kojem se veći dio stanovništva određuje da su Hrvati – navija za Hrvatsku više ili jednako nego u Rijeci?

Krenimo korak dalje, prema negiranju hrvatskoga i srpskoga nacionalnog identiteta u BiH koje dolazi od strane bošnjačkog nacionalizma ili one jedne vrste integralizma koja je izgubljena u prostoru i vremenu, „baš kao da se historija političkih i civilizacijskih procesa ovdje zaustavila s krajem 18. stoljeća, u predreformnom teokratskom Osmanskome Carstvu.“ (I. Lovrenović) Čest je slučaj da se među onima koji imaju oskudno znanje i oskudnu moć razumijevanja povijesti i termina kao što su nacija, narod i sl., čuje kako u BiH nema ni Hrvata ni Srba, nego da se radi o Bošnjacima katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Neki često idu i korak dalje pa im se omakne da kažu „zna se da su oni došli iz Hrvatske i Srbije“, htijući poručiti tko je tu temeljan a tko je akobogda prolazan. Ali nažalost, kako napisa Ivan Lovrenović, „nije rijetkost da na to shvaćanje naiđete i među pripadnicima političke i akademske elite, pa to govori o vertikalnoj društvenoj i propagandno-edukativnoj prožetosti ovim elementom nacionalizma.“

Tako bi posljednje pitanje moglo glasiti: Ako konfesionalni katolici i pravoslavci u BiH nisu pravi Hrvati i Srbi, kako to da su muslimani u Sandžaku, u Srbiji i Crnoj Gori, pravi Bošnjaci?

Neka svatko za sebe, pogotovo oni koji to više trebaju, odgovore na ova pitanja. Odgovori se ionako sami nameću.

[Franjo Šarčević, 13.10.2015.]