Knjigu 'Dvadeset godina samostalne Hrvatske' (Novi Liber, Zagreb, 2010.) autor Ivo Goldstein posvetio je svojim kćerima „da čitaju o vremenu u kojem su odrastale“. Nimalo prekasno, tek ove godine došao sam do te knjige i ne samo čitao o vremenu u kojem sam odrastao (star sam taman koliko i Hrvatska) nego su mi njezinim čitanjem postali mnogo jasniji sadašnji odnosi u Hrvatskoj (i posredno Bosni i Hercegovini), te perspektive budućnosti.

Na oko 350 stranica teksta Goldstein iznosi presjek zbivanja u Hrvatskoj i oko Hrvatske od raspada Jugoslavije do kraja 2010. godine, predstavljajući tako „historiju realnog vremena“. Kako u predgovoru ističe Ivica Đikić, ova knjiga je „upućena svakome koga zanima pogled na neposrednu hrvatsku prošlost lišenu zapjenjenog nadmetanja između 'ustaša' i 'partizana', 'pravih Hrvata' i 'jugonostalgičara'. Zasnovana na svestranom i temeljitom poznavanju činjenica, [ova knjiga] materijalni je dokaz da se o našim opterećujućim povijesno-političkim prijeporima može izlagati smireno, argumentirano i uvjerljivo. Ona ima i terapeutska svojstva kada je riječ o naciji koja odbija ili odgađa suočavanje sa samom sobom.“

Mada nisam historičar, dojam mi je da Goldstein ne upada ni u jednom momentu u stereotipno ili ideološko sagledavanje stvari, nije „prokrustovski“ historičar koji će odbijati (svjesno previđati) činjenice koje se ne uklapaju u unaprijed zadanu tezu ili ih natezati kako bi se jedna takva teza upotpunila. Bez imalo ustručavanja govori o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku kao i o zločinima i zločinačkim politikama nad Srbima u Hrvatskoj, iznosi činjenično i argumentirano aspekte hadezeove vladavine (iz čega se vidi njezina devastacijska narav), ali i propuste i promašaje koalicijske vlade lijevog centra. Saznat ćemo iz ove knjige ono što se prešućuje, iz ideoloških razloga zatire, steći ćemo uvid u psihološko stanje u koje su naciju doveli s jedne strane rat, nametnut od velikosrba i potican domaćim figurama željnim rata i krvi, a s druge strane anticivilizacijska, pljačkaška i u nekim aspektima doista poražavajuće ridikulozna vladavina HDZ-a.

Samo par primjera iz mnoštva onih malo poznatih koji oslikavaju tadašnje stanje društva. Dok je na 'Feral Tribune' bio nametnut poseban porez s namjerom da ga se uguši, 'Hrvatski vjesnik' pod uredničkom-savjetničkom palicom Tomislava Merčepa širio je najdegutantnije uvrede, psovke i prijetnje protiv Srba i Židova. Tako se Židovima čestitalo 10. travanj, pisali su se „vicevi“ poput onoga da je razlika između kamiona punog pijeska i kamiona punog Srba u tome što pijesak ne možete izbaciti vilama, a da pritom državna vlast nije poduzela nikakve kaznene mjere nego su, štoviše, mnoga poduzeća, čak i ona u državnom vlasništvu, svojim reklamama omogućavala listu da izlazi.

Nastojeći biti dobra kopija Tita, Tuđman je znao dobrano pretjerati u vlastitom kultu, pa tako saznajemo da „čak i kada je predsjednik putovao u nedaleku Ljubljanu, organizirani su veliki odbori za ispraćaj i doček na zagrebačkom aerodromu.“

Devastirana i zapuštena, Hrvatska je u 21. stoljeće ušla s novom nadom predstavljenom koalicijskom vladom Ivice Račana, ali ona nije imala snage niti hrabrosti da se dokraja iznese sa svim izazovima. Zagrijanost atmosfere koja se stvarala protiv te vlade identična je onoj koja se reprizira danas u novom pohodu HDZ-a (i njegove zaštitnice Crkve) na nakratko izgubljenu vlast. Čitajući do kraja ovu knjigu postao mi je jasan i ovaj hrvatski antifašizam, kojeg ću rado nazvati nacional-antifašizmom. I kod Račana nekad, kao i kod Milanovića danas, postoji strah da se bez ikakvoga „nacionaliziranja“ iskaže antifašizam iz čega izlazi potreba da se on uvijek mora legitimirati kroz prizmu hrvatskih interesa, umjesto da se primarno prikaže kao vrijednost po sebi. To izmotavanje razumljivo je pak, sa stajališta političke pragme, imajući u vidu društvene sile koje stalno nadzore nad čistoćom nacionalnog a imaju veliku moć, ali kao i brojne druge karakteristike „lijevih političara“, i one važnije, nije opravdano.

„Ekstremna desnica“, piše Goldstein, „maknuta s vlasti rezultatima parlamentarnih i predsjedničkih izbora 2000. godine, osjetila se ugroženom kad je nova vlast ispoljila težnju da profunkcionira pravna, liberalnodemokratska država. Protiv takvih težnji desnica je tijekom 2001. i 2002. nastupila kao svojevrsna ujedinjena politička sila.“ (2001. u Zagrebu se okupilo 20-ak tisuća pristaša ekstremne desnice s temom „zaštite digniteta Domovinskog rata“. Zvuči poznato?) S time je lako razumjeti sličan scenarij koji će se odigravati desetak godina kasnije, ovaj koji se još uvijek odigrava i odigravat će se sve do pobjede Karamarkova HDZ-a – one političke snage koja je konačno objedinila sve najgore aspekte hrvatske desnice.

Završavajući knjigu u prosincu 2010, Goldstein je (kako mi se doima) budućnost zamišljao (ili samo priželjkivao?) ipak malo optimističnije. Međutim, na polovici svoga trećeg desetljeća Hrvatska nanovo proživljava svoju neiživljenu povijest stvarajući patnju i nemir svima kojima je iskreno stalo da ona profunkcionira kao moderna država na humanističkim i slobodarskim temeljima. Svima takvima ova knjiga će pomoći da razdoblje od dvadesetak godina plus ovih novih pet vide „kao jasnu sliku, unatoč tome što su nam pojedini kamenčići mozaika, u vremenskom smislu, još uvijek, zapravo, pred nosom.“ (I. Đ.)

Ovo je djelić mojih zaključaka i dojmova nakon pročitanoga. Moguće je, naravno, i za pretpostaviti je, da kod drugih oni budu drukčije iznijansirani. Goldstein podastire činjenice, provjerljivo, crno na bijelo, izvan crno-bijele sheme, a na čitatelju je da izvuče zaključke i pouke.

Mada se time ne olakšava faktično stanje, jasno spoznavanje stvari, ljudi i procesa koji su do toga stanja doveli ima – rekosmo – terapeutski učinak. Zato ovu knjigu preporučujem svima (napose hrvatskim građanima i onima koji su vezani za tu državu) koji žele prepoznati (političke) zablude (i od njih se po potrebi izliječiti) te razumijevajući procese i aktere do sada bolje podnijeti ono što ih čeka u ostatku dosad najbeživotnijeg i najbeznadnijeg desetljeća hrvatske nezavisnosti. Novi klerikalno-nacionalistički udar na državu već je u punom jeku, a to nikada nije donijelo ništa dobroga, osim za privilegiranu manjinu.

Franjo Šarčević