Izrasla iz specifičnog ambijenta i mentalnog stanja na brzinu stečene moći i vlasti, u kojoj se stalno osjeća ugroženom i uplašenom jer se boji da ju ne izgubi pošto je bez nje izgubljena, utemeljena na ideologiji nacionalnog katoličanstva i blagoslovljena svetom vodicom, filozofija kamenjara svojim prirodnim metodološkim sredstvom, onim što joj se prvo nalazi pri ruci – kamenom, “tumači“ i “mijenja“ svijet oko sebe.

Ona je svjetonazor, način života i odnosa prema njegovim pojavnostima kojim se sve radnje, stanja i zbivanja pojašnjavaju binarnom logikom. Koliko god bili kompleksni i višeslojni, njima logika kamenjara pridruži jednu od dvije vrijednosti, nula ili jedan. Taj način razmišljanja ne opterećuje se nijansama, detaljima i argumentima. Za šta će mu oni, kad se situacije mogu efikasnije rješavati kamenom.

Kao što lopova možeš uvjeriti u sve osim u to da postoje ljudi koji su pošteni, jer mu je takva mogućnost nepojmljiva i začuđujuća, tako je sljedbeniku kamenjarske filozofije i prakse nepojmljivo da postoje individue koji svoj integritet i dostojanstvo ne prodaju ni crkvenom ni partijskom ni kakvom drugom vođi. Navikao da živi na sisi dominantne ideologije, legitimiran i ohrabren urlicima mase, grajom stada i poškropljen svetom vodom lokalnog župnika, pri predočenju pojedinca izvan tog ili takvog sustava doživljava napad panike. 'Ta to ne može biti! To je nemoguće! Nisu me učili da se i tako može živjeti! Ne biti u stadu!? To ne može biti, ne može biti…' Kao samoobrambeni mehanizam tada u igru uskače kamenje, kojim crna ovca ima biti kamenovana da bi joj se tako “dokazalo“ tko je tu glavni i tko tu ima pravo.

Istina i dobro nisu kategorija po sebi, nego se procjenjuju sa stajališta zamišljenoga nacionalnog interesa.

Zarobljen u fiksacije koje pripadaju nekim prošlim vjekovima, religiozno zanesen svojom nacijom i njezinom čistoćom, uvjeren u njezinu anđeoskost i božansko podrijetlo, (ta nije ni čudo što se u njegovoj okolici iznad oltara u crkvi nalazi slika ustaškog pukovnika i generala – što drugo sveti i bezgrešni Hrvati s kamena mogu raditi osim da vole i brane svoje svetinje, propovijeda se, osim ako su bili u partizanima), on ne oprašta onome tko se usudi dirnuti u tu njegovu svetinju, ne beatificirati njegove laži i obmane, posebno ako taj netko dolazi iz njegovog naroda.

Ako se tko odrekne tog jednoumlja, slijede mu šikaniranje, stigmatizacija, izopćenje, kamen u glavu

Sa certificiranim kursom pravog hrvatstva, položenog kod nacionalnih industrijalaca koji svoju zemlju i svoj sveti kamen brane s obala Save ispod Medvednice, ugrijan u svom nacionalnom toru, on je spreman u naučenom ili razrađenom obliku baratati s mnoštvom fraza koje su postale dio narodnoga folklora. „A.B. je izdajica svoga naroda“, „C.D. pljuje po svom narodu“, „E.F. je tuđi plaćenik“, „G.H. pljuje po Crkvi koju je Isus utemeljio“, „X.Z. se prodao Ipsilonima“. Te fraze su tradicionalne. Njima su u ono vrijeme njegovi preci označavali i prokazivali protivnike režima čiji predstavnik danas stoji na oltarnoj freski, njima su prije 20-ak godina označavani protivnici čišćenja svetog tla od nekrsta, njima se danas u novim okolnostima nastavlja tradicija prokazivanja nepoćudnih.

Kamenjarska filozofija života proizvela je pravu vojsku autista zarobljenih u jednoumlju, kojeg samo obrađuju i pojašnjavaju kroz različite aspekte. Ako se tko odrekne tog jednoumlja, slijede mu šikaniranje, stigmatizacija, izopćenje, kamen u glavu.

U toj filozofiji i praksi, fratar koji s oltara poziva narod da glasa za zna se, koji pravi hvalospjeve Njegovoj Svetosti Velikom Vođi Naroda, i kroz taj savez s moći i vlasti rješava sva svoja ovoživotna pitanja pravi je fratar, sluga naroda, uzor i dika; onaj koji na takav savez ne pristaje i koji zbog pokušaja da u praksi sprovede riječi iz Evanđelja (a one su blago reći u neskladu s ideološkim nacional-katoličkim paganstvom kao pogonskim gorivom ove 'filozofije') i zbog toga doživi isključenje od nadležnih institucijskih silnika – navodni je fratar, daidža, otpadnik. Tamo gdje su partijska i crkvena moć stali u pokušaju kamenovanja crne ovce i drznika koji se usudio da im ne liže tabane, uskače mali vojnik da iz svoga sigurnog i etnički čistog dvorišta baci svoj dalekometni kameni projektil.

Iz gore opisanoga nije ni čudno što je ovaj mentalni sklop proizveo religioznu i dogmatsku očaranost stožernom strankom. Odlazak na izbore na kojima se njoj daje glas tretira se kao hodočašće, stajati satima u redu po kiši i hladnoći da bi se došlo do glasačke kutije dio je molitve i procesije, kristovskog puta kojime “dobro“ pobjeđuje “zlo“, vidjeti Gospođu Predsjednicu zaogrnutu hrvatskom zastavom jednako je ukazanju Gospe. Zato je sasvim logično da razni probisvijeti i barabe, tajkuni i malverzanti, mogu iskorištavati i uništavati svoj narod koliko ih volja. Dovoljno je samo da budu oružani simbolima naroda i vjere.

Što društvo bude više propadalo, ovo mentalno stanje će obuhvaćati sve veći broj ljudi. Pošto se legitimira brojnošću stada i “argumentom“ većine, njima će se “potvrđivati“ za vijeke vjekova.

Autor: Franjo Šarčević, odrastao na kamenitu tlu