1. 12. 2021., O zakonu o zabrani negiranja genocida

Prema presudama međunarodnih sudova, u Srebrenici je u ljeto 1995. počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom, a odgovorni za taj zločin čiji je cilj bio istrebljenje jednog naroda su političke i vojne strukture tadašnje Republike Srpske. Današnji mainstream u Republici Srpskoj i Srbiji uglavnom nema problem da ubojstvo 8 tisuća muškaraca nazove strašnim zločinom, masakrom i sličnim terminima, ali ne pristaju na kvalifikaciju tog zločina kao genocida. Da stvar bude gore, otvoreno se, s najviših instanci, veličaju osuđeni ratni zločinci poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji su upravo i tvorci Republike Srpske.

U Bosni i Hercegovini se odavno traži zakonska zabrana negiranja genocida, preciznije: zakonska zabrana negiranja kvalifikacije zločina u Srebrenici kao genocida. Bez obzira što na primjer ja osobno smatram, po svemu što znam i spreman sam to uvijek argumentirati, da Karadžić-Mladićeva politika jest počinila zločin genocida - i ne samo u Srebrenici, nego i diljem Bosne i Hercegovine, posebno u Prijedoru, možda bi u nekom svijetu i po nekoj logici zabrana tog tipa mogla biti problematična. Međutim, u stanju u kojem se nalazi bosanskohercegovačko društvo, u kojem se zločinci slave, a isti zločini čas slave čas negiraju, i u kojem se ne negiranje genocida u praksi često pretvara u njegovo slavljenje, ne mogu imati ništa protiv takve zakonske intervencije u govor i praksu.

Valentin Inzko, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nekoliko dana prije svog odlaska iz BiH - u kojoj je boravio više od 12 godina - donio je zakon o zabrani negiranja ratnih zločina, koji se odmah pročitao i preveo u zabranu negiranja genocida, iako se odnosi na sve ratne zločine, pa i one koje su Armija BiH ili HVO počinili nad Srbima, Armija BiH nad Hrvatima ili HVO nad Bošnjacima, a što se sve - nažalost - itekako relativizira. Milorad Dodik i drugi političari iz Republike Srpske odbacuju taj zakon, definiraju ga kao nedozvoljeni pritisak međunarodne zajednice na Srbe, i time dolazimo do posljednje sjednice državnog Doma naroda.

Dragan Čović i njegov HDZ nemaju problem da genocid u Srebrenici nazovu pravim imenom: i ove godine, kao i proteklih, Čović je osobno na obljetnicu 11. srpnja govorio o tom zločinu kao genocidu. Međutim, zbog njegovog strateškog saveza sa srpskom politikom i Dodikom, i zbog s aspekta hrvatskih interesa samoubilačke politike, čiju će cijenu kao i do sada najviše plaćati bh. Hrvati, odlučio se da glasa protiv "Inzkovog zakona" i time dodatno zatruje bošnjačko-hrvatske odnose u BiH, koji nisu bili gori od rata 1993. HDZ je to uradio iz prostog čina solidarnosti sa svojim političkim partnerima, međutim: ništa ih ne opravdava, jer se ničim ne može opravdati solidarnost sa onima koji negiraju presude relevantnih sudova i slave ratne zločince. Uostalom, ni sam Čović i stranka koju vodi nikada se nisu odrekli zločina iz 1993. i 1994. iza kojih je stajala politička i vojna struktura Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Taj potez HDZ-a dolazi u veoma nezgodnom trenutku u Bosni i Hercegovini, a posebno za Hrvate u BiH, kojima se od strane bošnjačkog nacionalizma (SDA, druge stranke, mediji) vrlo otvoreno i programatski prijeti da će izgubiti status konstitutivnog naroda i da će na izborima 2022. biti preglasani i politički eliminirani time što će se "slučaj Komšić" spustiti na sve moguće nivoe vlasti. Time se još jednom pokazalo da je HDZ BiH velika nesreća za hrvatski narod i da upravo on svojim djelovanjem, osim što korupcijom i kriminalom iznutra razara hrvatsko stanovništvo, daje najveće gorivo onima kojima smeta ideja Hrvata kao ravnopravnog naroda u BiH.

Prvi korak u mogućem izlječenju našeg društva i izgradnje koliko-toliko održive države bio bi relaksacija odnosa između Hrvata i Bošnjaka u BiH. Potezi koji se povlače u zadnjem periodu s obiju strana, a koji su ispunjeni mržnjom, ignorancijom ili inatom, idu u potpuno suprotnom smjeru. Ovom društvu potrebna je temeljita promjena paradigme i potpuno čišćenje od zabluda, zala i podvala HDZ-ovštine, SDA-ovštine i komšićizma.

14. 12. 2021., O (ne)mogućnostima sukoba i o budućnosti BiH

Povlačenje suglasnosti Republike Srpske na niz zakona koji su na snazi u cijeloj BiH, čiji je ona dio, po prostoj logici znači dodatno slabljenje institucija Bosne i Hercegovine i jačanje institucionalnih, državotvornih kapaciteta Republike Srpske, koja ionako funkcionira kao srpska država u državi. Milorad Dodik već gotovo 15 godina obećava otcjepljenje Republike Srpske, tj. njezinu samostalnost od BiH, ali u posljednje vrijeme to vješto skriva pod egidom „povratak izvornom Dejtonu“, tvrdeći uglavnom da on i Republika Srpska, koju on voli da personificira, zapravo i ne traže raspad BiH nego povratak „izvornom stanju“, što znači: manje BiH, više autonomije entiteta.

Ne budu li se, ovako ili onako, minimalnim unutrašnjim konsenzusom i kompromisom koji je neizvjestan ili snažnom međunarodnom intervencijom koja je također neizvjesna, riješile neke stvari u BiH, budućnost naše zemlje nažalost je u onome što su danas na neki način Cipar, Gruzija ili Moldavija. BiH će sasvim izvjesno opstati kao država u formalnom smislu riječi, ali će u praksi funkcionirati kao konfederalni savez dviju država s izrazitom nacionalnom većinom jednog od dva naroda, u kojoj će postojati i zajednička valuta, putovnice... i ne puno više od toga.

Osamostaljenje Republike Srpske praktično je nemoguća misija, a ako bi do njega u nekom uvrnutom scenariju i došlo, život ljudi u RS-u bi bio toliko lošiji nego što je sada da bi se - ako im propaganda i ulijevanje straha ne bi sasvim pomutili pamet - sami poželjeli vratiti na prethodno stanje.

Sve to, nažalost, izaziva i nesigurnost kod ljudi u Federaciji BiH, Bošnjaka i Hrvata, gura ih u njihove nacionalne torove, pod vodstvo tragikomično patetičnih muškaraca iz politike kojima ovakve situacije i krize predstavljaju upadanje sjekire u med: eno ih, sve u euforičnom zanosu, govore kako će uzeti stvari u svoje ruke, kako će povesti narod, kako će obraniti državu pod svaku cijenu, kako su opet spremni poginuti (kako li su samo ostali živi do sada) uz licitiranje kapacitetima patriotizma i namjenske industrije... Sve u svemu, opet smo potonuli u banalnost i kič i u tom tonu nastavit će se sigurno i kroz izbornu 2022. godinu, koja je imala potencijal da bude godina probuđene nade u BiH, ali se čini sve da se taj potencijal zatomi.

Mnogi će reći da trenutna situacija podsjeća na 1990. Međutim, da se poslužim primjedbom jednoga svoga razumnog prijatelja, 1990-ih je nacionalistička politika eksplodirala u rat, a danas je ona implodirala u nemogućnost rata: dovela se je do zida, do rata, ali njega jednostavno ne može biti jer za to ne postoje kapaciteti. Sve što možemo očekivati je dodatno desetljeće hladnoga rata, praćeno prevlašću mediokriteta, kriminalom i korupcijom, srozavanjem svih kriterija, svakodnevnim malim implozijama u mržnjama, populacijskom katastrofom zbog masovnog iseljavanja i prirodnog izumiranja, slabljenjem sekularnog i građanskog elementa u korist stalnoga jačanja političke religioznosti i konzervativizma, i tako dalje, ukratko: uništavanjem društva iznutra, i onoga u RS-u i onoga u Federaciji, i srpskog, i bošnjačkog, i hrvatskog i bosanskohercegovačkog. Država će, dakle, formalno opstati, s manje ili više zajedničkih institucija, u to se kladim, ali ne vjerujem u zdravu budućnost društva u Bosni i Hercegovini.

2. 2. 2022., O izbornom zakonu, Čoviću, Komšiću i bošnjačko-hrvatskim odnosima

Da najprije raščistimo jednu važnu stvar: ključni problem Željka Komšića za mene nije u tome što je izabran pretežno glasovima Bošnjaka, nego u platformi s kojom je on izabran za člana Predsjedništva. Kao što me ne zanima njegovo etničko ili nacionalno podrijetlo, tako me u suštini ne zanima ni nacionalna pripadnost ljudi koji za njega glasuju. Zanima me šta on radi i kakve posljedice proizvodi. Uostalom, i sam sam kao i mnogi moji „suborci“ glasao za njega 2010. godine, što se može pripisati grešnoj i nezreloj mladosti, ali i činjenici da on u tom trenutku ipak još nije bio ono što će postati kasnije.

Prije četiri godine sam napisao za Komšića da je to političar koji je svoje ime i prezime podebljano nekim „patriotskom“ uhu ugodnim floskulama pretvorio u zanimanje. A stvari su zatim postale još radikalnije i tu je glavni problem. Problem je, dakle, u tome što je on 2018. godine izabran na platformi bošnjačkog nacionalizma, na promociji mržnje prema Hrvatima – ta pogledajte samo ljude iza njegovih leđa u izbornoj noći – i što od toga kursa ne samo ne odustaje, nego ga stalno zaoštrava, zato što zna da – šarlatan kakav jest – samo na tom kursu može praktički doživotno ostati na ugodnoj poziciji člana Predsjedništva. Kao što je napisao Enver Kazaz, profesor Univerziteta u Sarajevu, Komšić „svoj populizam bazira na narativnom sistemu bošnjačkog nacionalizma, podržavajući njegov simbolički imaginarij i stereotipne slike“.

Bošnjački nacionalisti koriste Komšića kao šestar koji će zabadati Hrvatima u oko, kao klauna pomoću kojega će ih ismijavati, i to je vrlo porazno. Zato je Komšić štetočina, iza čijeg djelovanja ostaju samo dodatno narušeni međunacionalni odnosi, dodatno nepovjerenje ili čak mržnja između Hrvata i Bošnjaka, i što je možda još i gore – legimitiranje obračuna sa svim mislećim Hrvatima i Srbima okupljenima oko Sarajeva koji – premda su nenacionalisti, ljevičari ili liberali – imaju dovoljno samopoštovanja te intelektualnog i etičkog digniteta da se ne uklapaju u prokrustovske kalupe poželjnog i dopustivog „poštenog“ Hrvata ili Srbina tipa Komšić.

S druge strane, Dragan Čović je Machiavellijev Il Principe, mješavina tehnokrate i paradnog nacionaliste, beskrupulozni vladar koji decenijama ne prestaje obmanjivati hrvatski narod u BiH, koji je na prostoru koji kontrolira uspostavio carstvo korupcije, kriminala i duhovnog pustošenja, koji se u svom političkom djelovanju ne zamara moralnim pitanjima. U posljednjih petnaestak godina, Čović je uspio staviti šapu na gotovo sve hrvatsko u Bosni i Hercegovini: sveučilište, crkvu, medije, druge političke stranke... Opozicija unutar hrvatskog stanovništva BiH je gotovo nestala, čemu je – bar je to lako dokazati – dosta doprinio i komšićizam. I to je razlog što Čović može komotno inzistirati na izmjenama izbornog zakona, a istovremeno priželjkivati da do njih ne dođe, jer zna da će se Hrvati iz straha od preglasavanja i političkog nestanka homogenizirati i dati glasove njegovoj stranci.

A dok je HDZ jačao i dok je njegova hobotnica širila svoje pipke od javnih poduzeća do franjevačkih samostana, posljedice za Hrvate bile su: demografsko pustošenje, sveprisutna nepravda i korupcija, udaljavanje od Bosne i Hercegovine, razaranje veza s Bošnjacima.

Zato kažem da su Hrvati i drugi građani Federacije BiH zarobljeni između dviju pogubnih pojava (ne samo njih): Dragana Čovića i Željka Komšića, pojava koje jedna drugu hrane, jedna drugoj prave reklamu, i zajedno u zagrljaju nas sve vuku u živo blato. I nema nam naprijed dokle god su ti otrovi vladajući u našoj zemlji, dok ne izađemo iz začaranoga kruga straha i mržnje koji taj dvojac sumanuto i neumorno vrti.

S obzirom na moć koju ima i izvan i unutar stranke, jasno da će Čović ostati na čelu HDZ-a dokle god on bude htio i dokle god mu priroda dozvoljavala. Jasno je da unutar te stranke ne postoji nikakva dovoljno jaka struja koja bi bila nezadovoljna s njegovim destruktivnim i za bosanske Hrvate pogubnim djelovanjem. Cehove njegove politike bh. Hrvati će plaćati još dugo, kao što još uvijek otplaćuju račune za zla koja su u ime Hrvata počinjena nad Bošnjacima Hercegovine i Srednje Bosne tokom 1993.

*

Kada sam u ljeto 2020. dobio na uvid jednu korespondenciju u koju su bili uključeni i neki ljudi iz kabineta Željka Komšića i Šefika Džaferovića (bošnjačkog člana Predsjedništva i člana SDA), a u kojoj se razgovaralo o planovima da se 2022. politički obračuna s Hrvatima, da ih se planski i programski preglasa, da se ukine konstitutivnost, bio sam zatečen. No, prije nego sam stigao da upoznam neke dobronamjerne ljude u Sarajevu s tim, taj diskurs je već izašao u javnost i postao svakodnevan kao dobar dan. Ideja je, ukratko, da se minira svaki dogovor, da se zadrži postojeće stanje, pa da na općim izborima tzv. probosanske stranke (bošnjački nacionalisti ojačani malom skupinom podobnih Srba i Hrvata) izaberu dva od tri člana Predsjedništva i dovoljan broj delegata u hrvatski klub Doma naroda. Zato je jasno da je Izetbegović na pregovore u Neum išao reda radi, da ispoštuje formu, da pokaže „konstruktivnost“, bez stvarne želje da se stanje promijeni. A imao je i savršen alibi za to: Izetbegoviću i Komšiću sve bliže SDP-ovce i druge koji su unaprijed osudili svaki dogovor i kompromis kao izdaju i koji su apelirali na pregovarače da od pregovora odustanu.

Svijetlu tačku u cijelom tom neumskom kaosu predstavlja – naočigled paradoksalno – Dino Konaković, predsjednik Naroda i pravde, stranke koja je snažno ukorijenjena u bošnjačkom konzervativnom narativu, ali koji shvaća kompleksnost realnosti u kojoj živimo i kome je – čini mi se – iskreno stalo do poboljšanja odnosa između Bošnjaka i Hrvata. S rizikom da ubrzo budem demantiran – jer je politika u BiH sve samo ne dosljednost i kontinuitet – čini mi se da bi on mogao biti presudni faktor pomoću kojeg bi se mogla uspostaviti bar neka stabilnost u Federaciji BiH. To je tanka, ali kakva-takva nada. Pokvarenost, nedosljednost, neodgovornost i lažljivost Čovića, Izetbegovića, Komšića i nekih mjesečara iz reda SDP-a ne ostavljaju nikakvog prostora za nadu.