Pretpostavljam da mnogi od vas poznaju primjer nekoga iz vašeg okruženja tko je bio jako bolestan, kome je dijagnosticiran rak ili neka druga teško izlječiva bolest. Doktori su ostavili kakvu takvu nadu u ozdravljenje ukoliko se budu primjenjivale standardne metode liječenja. Ali bolesnik i njegova obitelj su u očaju. U tom stanju u vidno polje im dolazi neki „karizmatik“, nazovimo ga Mekki Torabi, a možemo ga nazvati i fra Ivo Pavić, za kojeg se priča da ima čudotvorne moći i da je svojim čudotvornim rukama i svetom vodom u stanju izliječiti i najteže bolesti. Očajna obitelj pomisli, možda je to zadnja nada, i svog bolesnika odvede na tretman kod prodavača opsjena. Bolesnik od toga, naravno, nema ništa, neka mu je laka zemlja, ali Torabi i Pavić – imaju itekako.

Mnogi ljudi danas u Bosni i Hercegovini, gledajući kako se društvo iznutra raspada i kako je sve manje suglasnosti oko osnovnih tema između glavnih društvenih grupa, spremni su povjerovati onim opsjenarima koji im – uvjeravajući ih u svoje čudotvorne moći – nude ni manje ni više nego kompletnu promjenu ustavne strukture zemlje i nametanje tzv. građanske države. Zanemarimo na trenutak značenje sintagme „građanska država“ i pretpostavimo za potrebe ovoga pasusa da se doista radi o nečemu što je dobro i što će donijeti sreću ljudima u Bosni i Hercegovini. Kako tačno bosanskohercegovački torabiji i pavići iz visoke politike planiraju proizvesti tu građansku državu? Osvajanjem vlasti na potezu od Trebinja preko Bijeljine do Banjaluke, te na potezu od Ravnog preko Širokog Brijega pa sve do Viteza? Uvjeravanjem od kuće do kuće? Skupljanjem potpisa Paje Patka i Džingis Kana putem online peticija?

Sada, za potrebe ovoga pasusa, problematizirajmo samu sintagmu „građanska država“. Taj isprazni i rastezljivi označitelj može značiti svašta već u zavisnosti od toga šta se u taj pojam upiše - bilo u tekstu bilo u podtekstu i u kontekstu. U ovoj formi u kojem ga zastupaju politički blizanci SDA (Stranka demokratske akcije) i DF (Demokratska fronta), kroz djelovanje svojih predsjednika (Bakira Izetbegovića i Željka Komšića) i kroz nastupe stranačkih funkcionera i aktivista, građanska država nije ništa više od prostog principa „jedan čovjek – jedan glas“ kojim bi se ostvarila nacionalna dominacija naroda kojeg u ukupnoj sumi u BiH – a posebno u Federaciji BiH – ima najviše. Kako je u aprilu 2022. godine napisao Selvedin Avdić, „ideju građanske Bosne i Hercegovine, u koju su od početka devedesetih godina vjerovali mnogi čestiti ljudi, oni su sveli na mogućnost preglasavanja, u kojem bi većina ekonomski i na svaki drugi način podjarmila manjinu.“

Taj princip nije novost na ovim prostorima, za njega se već zalagao „spasitelj Jugoslavije“ Slobodan Milošević, želeći od Jugoslavije ravnopravnih naroda i republika napraviti Jugoslaviju pod dominacijom u njoj većinskog naroda. Naravno, kao što ni Milošević nije imao ništa protiv nesrba koji su bili lojalni njegovom projektu, tako ni bošnjački „građanisti“ danas nemaju ništa protiv nebošnjaka – pod uslovom da su lojalni tom projektu i da su „veći katolici od pape“, odnosno da su po riječima SDA-propagandista „pošteni Srbi i Hrvati“. Za one nepoštene, rezervirana je ekskomunikacija iz društva i znamo već kakve etikete. Ne bi se puno bolje proveli ni nepošteni Bošnjaci, stoga ne čude riječi aktivista civilnog društva i intelektualca Vehida Šehića izrečene nedavno na N1 televiziji: „U takvoj građanskoj BiH ne bih živio nijedne sekunde. Nemam puno, ali bih prodao sve u ovim godinama da ostatak života provedem negdje drugo.“

Na taj način, u tom obliku, s takvim učitanim značenjima, „građanska država“ je višestruka opsjena i strašilo. Ta opsjena Bošnjacima daje nadu da će od Bosne i Hercegovine, a za početak od Federacije BiH, dobiti nacionalnu državu Bošnjaka i svih drugih građana koji se tako osjećaju. Hrvatima i Srbima, a napose Hrvatima jer Republika Srpska već jest „građanska“ po kriterijima Željka Komšića - što nacionalnoj većini u RS-u naravno ne smeta, „građanska država“ je strašilo koje im prijeti da će ih iz statusa ravnopravnog konstitutivnog naroda prevesti u nacionalnu manjinu u kojoj će joj nacionalna većina dati onoliko prostora koliko ona procijeni da zaslužuje. (Ludilo koje Željko Komšić, taj fra Ivo Torabi bh. građanštine, proizvodi pričama o „kršćanskoj Evropi“ koja je muslimanima namijenila holokaust i kojoj smeta to što muslimani u BiH imaju svoju državu, ponavljajući teze R. T. Erdogana za kojeg inače ima samo riječi hvale, zaslužuje poseban klinički osvrt.)

Na taj način, „građanska država“ postaje još jedno sredstvo razgradnje bosanskohercegovačkog društva iznutra, namijenjeno za održavanje stanja konflikta i za sprečavanje svake mogućnosti da unutar Bosne i Hercegovine, pažljivim radom na terenu, dođe do kakve-takve suglasnosti oko zajedničkih ciljeva i interesa.

Takvoj „građanskoj državi“ (ma šta o tome kazali rijetki diletanti i odrađivači poslova iz reda pisaca i kolumnista iz okruženja) trebalo bi dati šut kartu u jednom smjeru, kako bi se stvorila mogućnost da taj - trenutno nažalost kompromitirani - pojam osvoje oni koji će u njegov sadržaj upisati neka druga značenja. Oni koji neće drugima neprijateljski prijetiti „građanskom državom“, nego će zajedno s njima prijateljski raditi na izgradnji građanskog društva.

Franjo Šarčević, Prometej.ba