Nakon propasti tog njegovog sistema kojem je – kako rekosmo – vjerno služio i ne samo služio nego ga i suoblikovao s aktivne pozicije, Zdravko Tomac okreće ploču i prebacuje se u drugu krajnost. Nakon “obraćenja“ shvatio je da je eto cijeloga života bio u krivu jer je umjesto hrvatskog nacionalizma zastupao jugoslavenski komunizam, umjesto hrvatskokatoličke desničarske ideologije zastupao jugokomunistički ateizam (umjesto križa od pletera srp i čekić), umjesto F. Tuđmana slijedio E. Kardelja.

Poslije tog svog “obraćenja“, Tomac se zadao u spisateljski rad, pišući knjige u kojima analizira svoj životni put, kao na primjer jednu s naslovom 'Obraćenje: od komunista do vjernika'. Upotrebljavajući podnaslov “od komunista do vjernika“, Tomac – mada toga možda nije ni svjestan – jasno pokazuje da je i njegova novoskladana vjera samo jedna ideološka pozicija kojoj je komunizam, kao konkurentska ideološka pozicija, ustupio svoje mjesto glavne duhovne sile društva pa prema tome i određujuće duhovne sile života Z. Tomca.

Dakle, iako se na prvu može činiti da su u tom naslovu pomiješane kruške i jabuke, jer pojmovi komunizma i vjere ne spadaju u istu kategoriju, pa je prema tome sintagma “od-komunista-do-vjernika“ besmislena slično kao što bi na primjer bilo besmisleno kazati “od-socijaldemokrata-do-ateista“ ili “od-liberala-do-navijača-GNK-Dinama“ ili pak “od-filozofa-do-stanovnika-Zagreba“, zapravo vidimo da je naslov ispravan u tome što se njime pokazuje (iako se to vjerojatno ne želi) da se tu radi o promjeni ideološke pozicije, o zamjeni jednog političko-ideološkog svjetonazora (jugoslavensko-komunističkog) drugim političko-ideološkim svjetonazorom (hrvatsko-katoličkim). Kako je to precizno formulirao fra Ivan Šarčević, “Tomac u biti samo mijenja jedan politički svjetonazor drugim: komunistički koji je imao oznake kvazireligije ustupa mjesto današnjem svjetonazoru političkog hrvatskog katoličanstva kao nacionalizirane vjere i kvazipolitike. Iz političkog ateizma ušao je u politički teizam. Nije, dakle, riječ o obraćenju od ateista (komunista) do vjernika nego o političkoj promjeni od komunista do antikomunista.”

Tomac ne shvaća, a kako bi i mogao bilo što shvaćati kad mu je život prošao u povlađivanju vladajućim režimima i misaonim strujama, da je vjera najprivatnija stvar jer se u dubini duše, u centru života svakoga čovjeka, neprestano događa sukob nade da život njega i bližnjih nema svoj konačni kraj sa smrću tijela i sumnje u to u što se nada. To je nutarnja borba čovjekova i u tom smislu nitko od nas ne može ni za drugoga ni za sebe kazati da je vjernik ili ateista u tom temeljnom smislu, ne onom površinskom gdje se ti pojmovi svakako odnose na neke druge životne i društvene oznake. Vjera i nevjera postaju ideološke pozicije te se u različitim vremenskim epohama popularnije određivati prvim ili drugim, a baš u tome ogleda se najveći životni ponor gospodina Tomca.

Umjesto da je svoje produktivne životne snage usmjeravao ka humaniziranju svijeta, ostvarivanju sebe u punini ljudskosti i drugih oko sebe, on je potrošio život dokazujući prvo da je ateist (jer u suprotnom ne bi bio toliko uspješan u vrijeme pre-/sve-/vlasti komunističke idelogije koja je trijumfalno propovijedala nepostojanje Boga) a onda da je vjernik (jer u suprotnom ne bi bio priznat danas u vrijeme prevlasti nacionalne ideologije prožete političkim kvazi-katoličanstvom koja trijumfalno propovijeda postojanje Boga).

Površnost s kojom je slijedio komunističku ideologiju ostala je i danas kad zastupa hrvatsko-katoličku ideologiju i ta površnost mu onemogućuje kritičnost i pravljenje jasnijih distinkcija među pojmovima koji se guraju potpadati u istu pojmovnu grupu. To je veoma lucidno primjetio Miljenko Jergović: “Ono što je uvredljivo u antikomunističkim obraćenjima naših novih vjernika, pa tako i nevjernog Tomca, jest što su oni o vjeri i Isusu Kristu zapravo zadržali isto mišljenje kakvo su ga imali dok su koračali Titovim putem. Mislili su tada kako razlike nema između Isusa, Stepinca, poglavnika Ante Pavelića, sarajevskog nadbiskupa Šarića, nerođenog Marka Perkovića i zadnjega seoskog popa i fratra. Sve je to manje-više isto, od jednake japije načinjeno i u iste glave saliveno. Tako to misle i danas, samo što su promijenili predznake dotičnim pojavama, pa u njih danas vjeruju istim žarom kojim su ih prezirali, uz jednak raspored glavnih i sporednih junaka.“

U moru Tomčevih ovostoljetnih ispada kojima on sve više i više pravi karikaturu i od sebe i od svoga životnoga djela (u kojem bi se pronašlo i ponešto dobroga da njegov kreator hoće da ga pusti na miru), primijetio sam najnoviji od njih koji me je i potaknuo na bilježenje ovih razmišljanja. Naime, na nedavno održanoj promociji njegove knjige Memoari u gradu Mostaru, gospodin Tomac je potvrdio da je možda najbijednija i najkarikaturalnija pojava u novijoj hrvatskoj povijesti, koji kao takav ide uz bok svojim bošnjačkim “kolegama“ pok. Nijazu Durakoviću, Sejfudinu Tokiću i slično i kao takav je vrijedan više sažaljenja nego kritike. Dr. Tomac je prisutnima u prepunoj dvorani hotela Ero kazao, između ostaloga, kako nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima, slijedi "nastavak borbe - dokazivanja da Herceg Bosna nije udruženi zločinački podhvat, i dokazivanja nevinosti šestorice čelnika Herceg Bosne, koji čekaju izricanje prvostupanjske presude u Haagu", te je naveo kako "bez Herceg Bosne, ne bi bio obranjen hrvatski narod u BiH, niti bi bila obranjena BiH".

Tomac se divio još neosuđenom (a uskoro osuđenom) ratnom zločincu Slobodanu Praljku, govoreći ironično da je Praljak „kriv jer je u svoju vikendicu i svoj stan primio, hranio i liječio muslimanske izbjeglice“, te da je možda jedina greška Franje Tuđmana ta što je pristao na ukidanje HR Herceg-Bosne (u čemu se, primijetit ćemo, slaže s jednom mnogo mlađom karikaturom u liku Nine Raspudića).

Među predstavljačima Tomčeve knjige bio je političar i Tomčev mlađi “kolega“ Martin Raguž, koji također ima muke sa svojom socijalističkom prošlošću te je istakao kako je Zdravko Tomac 'neprijeporni politički i nacionalni autoritet među Hrvatima, a njegova knjiga Memoari je politički leksikon'.

Prof. dr. Božo Žepić također je govorio na predstavljanju Memoara, formuliravši pritom srž Tomčevoga ideološkog obrata rečenicom: 'Prof. Tomac je kroz knjigu opisao i svoj život i svoju transformaciju od marksističkog ateiste, do katolika i hrvatskog domoljuba, od srpa i čekića do križa, od Kardeljevca do Tuđmanovca.' Nakon ovih Žepićevih riječi, valjalo bi opet ponoviti riječi Ivana Šarčevića jer ih Žepićeve još jedanput potvrđuju: “Tomac u biti samo mijenja jedan politički svjetonazor drugim: komunistički koji je imao oznake kvazireligije ustupa mjesto današnjem svjetonazoru političkog hrvatskog katoličanstva kao nacionalizirane vjere i kvazipolitike. Iz političkog ateizma ušao je u politički teizam. Nije, dakle, riječ o obraćenju od ateista (komunista) do vjernika nego o političkoj promjeni od komunista do antikomunista.” Velika je šteta što gospodinu Tomcu prođe život a da nije prodro u suštinu razmišljanja, ispod površine vlastitoga mentalnoga ustroja, jer od silnog truda da se dokaže podobnikom vladajućih političkih i ideologijskih sustava za to jednostavno nije imao vremena.■

| Prometej.ba | 13.12.2012.|