Jedna priča Branka Ćopića „pretrpjela je zemljotres“ pa je „sve u njoj ispreturano“. Nisam siguran da je ova priča, u kojoj brdo izlazi iza sunca, krevet skače iz prostranog čiče, glava se stavlja na kapu i tako dalje, danas prisutna u čitankama za osnovce zapadno od Neretve i Une, ali tu se ionako jedna izokrenuta priča živi u realnosti. Što vrijedi, naravno, i istočno od ove navedene linije. Iako su nijanse i načini izražavanja tektonskog društvenog poremećaja različiti od jednog naroda i države do drugih, suštinski su „homeomorfni“, matematičkom terminologijom opisano.

Bez suvišnoga teoretiziranja i generalnih kvalifikacija, nekoliko primjera ilustrirat će dokle se došlo u izokretanju naglavačke onoga što bi trebalo biti „naoposu“.

„Hrvatski povijesni prostori“ zagađeni su brojnim portalima koji su specijalizirani za promociju jedne ideologije za koju se preoptimistično vjerovalo da je poražena 1945. godine. Bez imalo obzira tu se na najvulgarniji način napadaju ljudi koji se trude objasniti da nije uredu biti loš čovjek i mrziti druge, te im se u tom smislu prišivaju brojni „ozloglašeni“ epiteti, od kojih 'Jugoslaven' i 'jugonostalgičar' najbolje kotiraju. Jedan od tih nacionalnih portala svakoga tjedna objavljuje svoj izbor izjava koje smješta među ostalima u rubrike 'Govor mržnje' i 'Jugonostalgija'. Tako se među 'Govorom mržnje' našla i izjava fra Drage Bojića gdje on ističe kako „ljudi iz Crkve snose veliku odgovornost za svo ono zlo koje se dešavalo devedesetih godina, jer su neki od franjevaca sukreirali Tuđmanovu i Šuškovu politiku etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Neki su aktivno sudjelovali u toj politici, a neki su je podržavali“, a njegova kritika nacionalizma i življenja na mitovima iz bliže i daljnje prošlošti stavljena je u ladicu 'Jugonostalgija'. Pri kvalifikaciji izjave Borisa Dežulovića, o tajkunu Tomislavu Horvatinčiću koji je ubio dvoje talijanskih nautičara, kao 'govoru mržnje' stoji u opisu da je Boris „jugooficirsko dete vlaškoga podrijetla (Dež-ul) iz Crne Gore“.

Takvi su nama glavni društveni arbitri i suci: kako drukčije razumjeti primjerice činjenicu da je gore spomenuti Bojić pretrpio sankcije i strogo kažnjen od svoje franjevačke zajednice zbog toga što je kritizirao neke crkvene ljude zato što podržavaju ideologije zla, nasilja i ratnoga zločina i što su svezani s političkim strukturama, a onda isti koji su zahtijevali njegovo kažnjavanje sasvim „normalno“ štuju osuđenoga zločinca kao uzor vjere i pobožnosti i još se više vežu uz političke strukture. Ne stradava u ovome društvu onaj tko čini nepravdu i druge loše stvari, nego onaj tko ukazuje na njih.

Na tragu opisa koji preuzimam od sociologa religije Ivana Markešića, i u odnosu unutar po sebi štetnoga trojstva političko-nacionalno-religijskoga, dogodilo se kroz zadnje desetljeće jedno znakovito izokretanje. Među narodnim masama na našim prostorima (pod masom podrazumijevam ovdje skup ljudi koji nemaju sposobnost racionalnoga i političkoga analiziranja društva, pa se vode samo osjećajima pripadnosti nekome krdu), kroz period 1990-ih uspostavilo se jedinstvo političkoga, religijskoga i nacionalnoga, sve do poistovjećivanja. Ali ipak, u hijerarhiji tog trojstva religijsko je igralo glavnu ulogu. Tako je, na primjer, religijski autoritet davao legitimitet političko-nacionalnome autoritetu: njegova podrška nekome političaru značila je da će veći dio „vjerničkoga puka“ također dati podršku istome. Međutim, tokom 2000-ih došlo je do obrata u toj hijerarhiji, tako da danas političko-nacionalni autoritet daje legitimitet religijskome autoritetu: primjerice, ako Dragan Čović preko svoje ideološke vojske poruči da je neki svećenik nacionalno-politički nepodoban, onda većina „vjerničkoga puka“ otkazuje poštovanje prema tom svećeniku. Nacija i nacionalna politika preuzeli su tako pijedestal nedodirljivoga religijskog.

Iz jednoga štetnoga odnosa, kada je nacionalno-političko proizlazilo iz religijskoga, ili bar bilo njime legitimirano, prešli smo u drugi štetni, ili štetniji, odnos, gdje religija i religioznost proizlaze iz nacije po politici.

U Ćopićevoj izokrenutoj priči ispreturane riječi je lako vratiti na pravo mjesto. Ali našu izokrenutu življenu priču teško je ispraviti na pravi put. Kad je društvo zagađeno u dubini do te mjere da se normira ono što bi se trebalo konsenzusom tretirati kao devijantno; (u tom kontekstu, što reći na pokušaj jedne novinarke HRT-a da u emisiji koja se zove 'Pola ure kulture' brani čovjeka koji je na najnekulturniji način identificirao „četnike“ i „srbofile“ u Hrvatskoj, na to da su ljudi iz kriminalnoga miljea uzor domoljublja i da sjede u počasnim ložama...); potrebno je izvesti jedan mnogo jači zemljotres u suprotnom pravcu: kulturom, obrazovanjem, autentičnošću (vjerskom, na primjer), odgojem za rad i odgovornost.