Zato što se proizvode “čisti“ identiteti, proizvode se djeca koja će pripadati jednoj i samo jednoj zadanoj identitetskoj formi (kolika je samo satanizacija tzv. mješovitih brakova prisutna u primitivnim i duhovno zapuštenim sredinama kao što je naša!), a najvećim stepenom odnosa između tih mono-identiteta postaje takozvana tolerancija – riječ koja uopće nema pozitivno značenje!

Proizvodnja mono-identiteta (uglavnom jednoetničkih) događa se na prvom stepenu u obitelji (jednoetničkoj), a nastavlja se kroz jednoetničke društvene institucije (škole, vjerske organizacije i političke organizacije). Proizvod tog moćnog aparata su ljudi koji o svojoj naciji, vjeri, stranci... misle da je najbolja, a sve ostalo da je manje vrijedno – zaslužuje samo pogled svisoka i po mogućnosti eliminiranje. Kad se poklope još neki momenti, a oni se ovdje prilično često poklapaju, onda ti pojedinci kreću u ubijanje ili ubijanju daju podršku.

Što je nacija/narod, kakav koncept naroda se promovira? U Bosni i Hercegovini vladajuće misli (=misli vladajuće klase, da se referiram na Marxa) idu u pravcu promoviranja ideje nacije kao skoro metafizičke kategorije – zanemaruje se činjenica da su nacije artificijelne tvorevine, koje su povijesno nastale, razvijale se i koje će sigurno nestati, a izmišljaju se mitovi o nekakvom zajedničkom porijeklu i zajedničkoj (paćeničkoj) povijesti: od stoljeća sedmoga, od Ilira i “bogumila“, od cara Lazara. Naciju treba posmatrati kao kulturološki fenomen. Višepripadnost identiteta u slučaju nacionalnog identiteta znači smatrati sebe pripadnikom onoga naroda čiju nacionalnu kulturu konzumiraš, znači dakle biti ono što su i ljudi s kojima živiš. Moje prirodno nacionalno određenje jest peterostruko. Ono je hrvatsko – jer sam odrastao u hrvatskom okruženju; ono je bošnjačko- jer živim u bošnjačkom okruženju i ta je kultura trenutno dominanta u mojoj svakodnevici; ono je srpsko – jer čitam knjige na srpskom jeziku i na druge načine sam učesnik u srpskom kulturnom elementu; ono je bosanskohercegovačko – u smislu kompozitnog bosanskohercegovačkog kulturološkog elementa koje je nešto više od zbira triju nacionalnih; ono je jugoslavensko – ne jugoslavensko u smislu idealiziranja neke neproživljenje i nedoživljene prošlosti ili nekakvih simpatija prema ideologiji koja se najčešće veže uz pojam jugoslavenstva, već jugoslavenstvo kao uvjerenje da ljudi središnjeg južnoslavenskog prostora su sličniji jedni drugima nego bilo kome na svijetu i da su razlike između njih izvana nevidljive.

Zastupanje koncepta višepripadnosti identiteta nije proizvodnja novoga identiteta (identitetluk je ispraznost, maštarija), taj koncept stoji upravo naspram konceptu identiteta kao čvrste i betonirane zgrade kojoj je forma a priori zadana i koja je imuna na konkretno življenje i realnost. On pretpostavlja fleksibilnost identiteta i u tom smislu zapravo napuštanje klasičnog koncepta identiteta: mene dakle određuje ona kultura u kojoj živim i oni ljudi koji su mi važni za život, njihov identitet je i moj.

Identitet u sebi sadrži pojam identificiranja s nekim zamišljenim konceptom: ograničava i zanemaruje potrebu da čovjek bude originalan i samosvojan. U tom smislu višepripadni identiteti „mogu proći“ jer su fleksibilni, otvoreni su za promjene.

Oni koji se identificiraju samo s jednim identitetskim obrascem unaprijed zadane forme nisu spremni za otvorenost i napredak. To su oni bosanski muslimani kojima je draži musliman iz Malezije nego Srbin u Sarajevu, to su oni bosanski Hrvati kojima je “bliži“ Slavonac ili Istrijan nego Bošnjak iz Viteza. To su potencijalni ubojice, njihov sklop je orijentiran na ubijanje. Ubijanja različitih vrsta. Upravo zato ideolozima rata i ubijanja smetaju npr. porodice u kojima se susreću različiti identiteti i u kojima se rađaju pojedinci koji su višepripadni: znaju da takve neće nikada moći iskoristiti za svoje ubilačke planove.

Što znači tolerancija? Koncept tolerancije pretpostavlja da postoje identiteti koji su nesvodivi jedni na druge, za koje ne postoji zajednički nazivnik, i najviše što se može očekivati i postići jest da se oni međusobno trpe, da se podnose. Ona se veže uz koncept jednopripadnog, monolitnog identiteta. Konceptu višepripadnog identiteta riječ tolerancija je odvratna do gađenja – naspram nje nastupa misao solidarnosti i humanizma, u skladu s maksimom: moj bližnji jest onaj koji je meni potreban i kome je potrebna moja pomoć.

Prometej.ba/F.Šarčević, 2011