Posljednji dan „prestupnog“ februara i prvi dan marta bili su prilika da se u Federaciji BiH obilježi još jedna godišnjica od 29. februara i 1. marta 1992. godine, kada su se Bošnjaci i Hrvati, uz – da se ne lažemo – neznatan broj ostalih, na referendumu odlučili „za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“. Sve dalje je dobro poznato.

Prvi mart 2024. definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne. Nacionalistički orijentiranim Srbima i Hrvatima zbog svega toga je u najboljem slučaju svejedno, a u vjerojatnijem slučaju im je drago zbog toga, jer im može poslužiti kao dobar argument za njihovu stvar. Nenacionalistički orijentirani Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji još uvijek maštaju o nekakvoj zajedničkoj, pristojnoj i sekularnoj Bosni i Hercegovini, mogu samo da žale zbog toga i da konstatiraju neke očigledne stvari. Naravno, među ove Srbe i Hrvate ne ubrajamo rijetke tipove poput notornih Komšića (Ž) i Lazovića, koji tim bošnjačkim nacionalno-vjerskim predstavama daju podršku i legitimitet, radeći svoj posao za koji su plaćeni: a on se sastoji u tome da sviraju muziku za bošnjačke nacionalističke uši.

Jedna od tih očiglednih stvari jest da bošnjačko obilježavanje Dana nezavisnosti, zajedno sa srpskim obilježavanjem Dana Republike Srpske i hrvatskim obilježavanjem Dana Hrvatske Republike Herceg-Bosne (koja, doduše, ne postoji na papiru, ali itekako postoji i u praksi i kao jedan od narativnih torova), kao i sve drugo što se događa u okviru tih vladajućih nacionalističkih PARADIGMI (gdje je manje važno o kojoj se konkretno stranci radi, što odlično ilustrira užasna SDP-ova gradonačelnica Sarajeva) – poput poštovanja ratnih zločinaca, negiranja ili umanjivanja zločina, nacionalističkog zatupljivanja omladine, njegovanja ratnih narativa i tako dalje, jasno pokazuje da sve tri strane aktivno, planski i programski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata, oko toga tko će zauzeti/zapišati više prostora, teritorijalnog i institucionalnog, i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati.

Druga je priča o trenutnim realnim mogućnostima i količini moći svake od tih strana, ali u posljednjih 20 godina nestale su suštinske i principijelne razlike među njima. Što god rekao onaj tragikomični čovjek iz pozicije „hrvatskog člana Predsjedništva“, prozivajući „kvazi-intelektualce“ koji ne žele da budu na njegovoj strani i vapeći za „patriotskim intelektualcima“ (koji su toliki „intelektualci“ da do njih još nisu dospjele riječi onog engleskog leksikografa iz 18. stoljeća o „patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja“) – to je naprosto tako. Tko god tvrdi da nije, ima mnogo načina da to dokaže.

U ovogodišnjem obilježavanju Dana nezavisnosti, ipak se dogodila jedna iznimka vrijedna pohvale. Za nju su, gle paradoksa, zaslužni jedan čovjek iz HDZ-a i jedan čovjek iz SDA. Naime, prijem koji su u Gradskoj vijećnici u Mostaru organizirali gradonačelnik Mario Kordić i predsjednik Gradskog vijeća Salem Marić, primjer je kako bi to trebalo izgledati. Oni su na pristojan i civiliziran način obilježili taj dan, s pozitivnim, prilično povezujućim porukama, bez dijaboličnog uznemiravanja i mitomansko-nacionalističkog ludila koje je krasilo prijem u sarajevskoj Vijećnici. Marić i Kordić govorili su o razumijevanju, prihvaćavanju i poštovanju, o izgradnji zajedničke budućnosti, o koračanju naprijed. I ako je samo prigodna, u atmosferi u kojoj jesmo ta gesta je vrijedna poštovanja. Drugi nisu umili ni toliko.

Franjo Šarčević, Prometej.ba