Akademsko varanje široko je rasprostranjena pojava, ne samo kod nas nego i u svijetu, poprimajući različite oblike i načine realizacije. Čime se sve služe studenti na univerzitetima u BiH da bi na nelegalan način stekli prolaz na ispitu ili neki drugi sličan „uspjeh“, i mnogo važnije – koji su društveni faktori koji uvjetuju takvo ponašanje, osnovna su pitanja na koja pokušava odgovoriti – i to uspješno čini – publikacija 'Nelegalni oblici stjecanja znanja na visokoškolskim institucijama u Bosni i Hercegovini: studija socijalne deformacije u akademskoj kulturi', iza koje stoji cjelogodišnje istraživanje dr. Nerzuka Ćurka, redovnog profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i njegovih suradnika, docenata Harisa Cerića i Seada Turčala.

Liječiti uzrok, a ne posljedicu

Pitanje tehničke realizacije varanja je sekundarno, ono je posljedica nekih dubljih poremećaja u društvu i u sustavu obrazovanja, ali je ipak važno. Da navedem jedan primjer kojeg i autori spominju: činjenica da se putem najvećih online prodajnih stranica u BiH prodaju i iznajmljuju uređaji za prepisivanje („bubica“, sat za prepisivanje...), a da to prolazi bez ikakvih sankcija i uopće bez ikakve reakcije, iako predstavlja krivično djelo, govori o tome koliko smo uglavljeni u ovaj deformirani društveni kontekst da nam pod normalno i svakodnevno prolazi nešto što je patološko.

Prije nego sam pročitao ovu publikaciju, stariji kolega s Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, gledajući njezin naslov (osim što je primijetio da je možda (?) sretniji izbor bio da u njezinom naslovu umjesto 'znanja' stoji 'zvanja'), rekao je da se nada kako ona ne predstavlja samo pregled ponašanja pojedinaca i tehničkih metoda varanja kojima se pojedinci služe, nego da je prije svega obrađen društveni i socijalno-psihološki okvir koji takvo ponašanje generira. Upravo to su autori postigli i u tome vidim najveću vrijednost ovoga rada. Nisu učinili ono što se naziva osnovna greška atribucije – to je „sklonost da se vlastito ponašanje, kao i ponašanje drugih ljudi, objašnjava osobinama ličnosti, potcjenjujući na taj način snagu socijalnog utjecaja, tj. situacionih uzroka“ (u radu navedene reference na ovaj citat). O tome autori sami kažu: „(...) u pokušaju da se objasni fenomen akademskog varanja bilo bi potpuno pogrešno fokusirati se samo na personalne faktore, tj. unutrašnje, dispozicione uzroke, i pritom zanemariti situacione (kontekstualne) faktore, koji često imaju prevalenciju nad individualnim razlikama pojedinaca. (...) Studentska populacija, kao uostalom i bilo koja društvena grupacija, ne egzistira izolirano – ona je uvijek dio jednog šireg društvenog konteksta – konteksta postojećih kulturalnih, socijalnih, političkih, ekonomskih, povijesnih i drugih uvjeta koji se mogu označiti kao situacioni, tj. kontekstualni faktori, i koji posredno ili neposredno utječu na ljudsko ponašanje, odnosno na pojavu akademskog varanja.“


„U pokušaju da se objasni fenomen akademskog varanja bilo bi potpuno pogrešno fokusirati se samo na personalne faktore, tj. unutrašnje, dispozicione uzroke, i pritom zanemariti situacione (kontekstualne) faktore, koji često imaju prevalenciju nad individualnim razlikama pojedinaca.“


Znanstveno fundiranih istraživanja o akademskog varanju u inozemstvu, napose u SAD-u, bilo je mnogo, i autori daju njihov pregled, a ovo je vjerojatno tek drugo takvo u BiH.

Ovim projektom, kako u uvodu navodi prof. Ćurak, želi se „otvoriti javnu debatu o deformacijama u akademskoj kulturi jer ta debata zbiljski izostaje. Mnogo je oblika deformacije akademskog načina života i rada, a u vrhu deformiteta, čak društvene bolesti, jest partikularizacija visokog obrazovanja, koja je omogućila, bez jasnih kriterija izvrsnosti, formiranje i razvoj visokoškolskih ustanova na provincijskim razinama, što je omogućilo banalizaciju znanja, snižavanje kriterija stručnosti i kompetencije, a to je u konačnici omogućilo simbiozu lokalnih politika (vlastodržaca) s lokalnim akademskim institucijama, tako da možemo govoriti o kantonalnim doktorima znanosti s vrlo upitnim znanstvenim legitimitetom, pa se i to nadaje kao dimenzija patološkog koju valja istražiti.“ O načinima i kontekstima stjecanja doktorata na raznim fakultetima i univerzitetima u BiH autori nam obećavaju posvetiti se u narednom istraživanju, ali i kroz ovu publikaciju se dotiču „u potrebnoj mjeri i onih deformiteta u akademskoj kulturi nastavnika koji potiču devijantna ponašanja studentske populacije“.

Kao cilj ovoga projekta autori navode da žele izvršiti „kritičku analizu nedopustivih praksi stjecanja znanja na fakultetima društvenih i drugih nauka (prepisivanje, korištenje mreže osobnih veza, politički pritisci...) kojima se služe studenti te, u kontekstu ukupne društvene zbilje u kojoj se korupcija pokušava etablirati kao prihvatljiva društvena norma, detektirati ključne uzroke deformacija u obrazovnoj kulturi kako bi se zaustavio proces transformiranja deformirajućih praksi u socijalnu patologiju.“

Akademsko varanje kao globalni fenomen

„Terensko“ istraživanje koje čini osnovu ovoga rada vršeno je na relevantnom uzorku među studentima društveno-humanističkih studija na četiri javna univerziteta u BiH: Sveučilištu u Mostaru i Univerzitetima u Sarajevu, Banjoj Luci i Zenici. Međutim, to je samo jedan njegov aspekt. Da bi rezultati imali snažniji kontekst i veću znanstvenu i stručnu vrijednost, urađeno je teorijsko utemeljenje ove teme, a autorima su u tome pomogli dr. Dženana Husremović sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr. Mirjana Mavrak sa Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i dr. Đorđe Pavićević, prodekan za drugi ciklus studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, čiji su intervjui dati u prilogu publikaciji.


Akademsko varanje u svojim raznim oblicima, od prepisivanja do plagijarizma je globalni fenomen koji „doseže razmjere epidemije“


Autori su pokazali da akademsko varanje u svojim raznim oblicima, od prepisivanja do plagijarizma, naravno nije naš izum, ono je globalni fenomen koji „doseže razmjere epidemije“ (Desruisseaux, 1999). Međutim, ono što čini bitnu razliku između našeg slučaja i primjerice američkog jest što tamo to predstavlja skandal, krajnje nepoželjno ponašanje koje podliježe strogim sankcijama, dok ovdje imamo situaciju u kojoj ne baš da akademska zajednica blagonaklono gleda na ovaj problem, ali „sama činjenica da akademska zajednica nije autentično posvećena prevenciji akademskog varanja pokazuje mnogo toga“ (Dž. Husremović).

Zaključci i preporuke

Jedan uski, ilustrativni, aspekt problema iz mog neposrednog vidokruga jest sljedeći: ako student/ica koji/a radi i voli predmetno gradivo primijeti da njegov/a kolega/ica prepisivanjem (na često neadekvatnim i glomaznim pismenim ispitima!) postiže bolji bodovni učinak od njega/nje, a to sve prođe neprimijećeno, bez reakcija i sankcija, onda možemo uslovno reći da je on/a „prisiljen/a“ da radi isto. Usput, ono što je jedna od najužasnijih bolonjskih tekovina jest smanjivanje ili praktično nepostojanje usmenih ispita. Još jedno neposredno zapažanje, kojeg ističu i autori, jest da „u percepciji studenata glavni razlog za varanje na ispitima je previše ispita u isto vrijeme“, kao i da se studenti skoro nikada ne odlučuju prijaviti akademsko varanje, imajući u vidu da u ovom društvu stigma nije toliko na onome koji čini nedozvoljenu radnju („devijantu“), nego na onome koji istu obznani („izdajici“).

Analizom i interpretacijom podataka dobijenih od studenata s gore navedenih univerziteta, autori su došli do 15-ak najvažnijih nalaza, na osnovu kojih „bez pretenzije da se smatraju ultimativnim i konačnim prijedlozima“, daju nekoliko preporuka „za prevenciju akademskog nepoštenja i razvoj akademskog integriteta.“ Nadam se da će ova publikacija postati čitano štivo među svima koji su vezani za naše univerzitete, kako bi se konačno krenulo putem stvaranja okvirâ za ostvarenje pune akademske ozbiljnosti i dostojanstva visokog obrazovanja.

Prometej.ba/22.01.2016.

.