Kako su nam luđaci pokvarili blagdane

Posmatrao sam ovih dana, u vrijeme Hanuke i Božića, na internetu i na televiziji, ljude koji padaju u trans dok brane istinu o „svome“ majoriziranome bogu i svojoj vjeri: oči im se zažare, udovi podrhtavaju, bijes im izobliči lice dok nam saopćavaju svoje istine u formi i sadržaju koji plaše, siju strah i truju. Izgledaju opasno, kao da bi ubili svakoga tko bi se usudio da im proturječi.

Prvi odvratni primjer fanatizma ponudili su nam neki muslimani u Bosni i Hercegovini (a izgleda da nažalost nije malo takvih) u danu kad su mediji objavili čestitku Jevrejima za Hanuku. Fanatični fejsbuk komentatori obrušili su se na Jevreje, najvulgarnije i upravo krvoločno, čega bi se zastidjeli i mnogi antisemiti prve polovice 20. stoljeća. Ta stvorenja oboljela od bjesnila odriču jevrejskome narodu i malobrojnoj jevrejskoj manjini u BiH pravo na proslavu svoga blagdana zbog loših stvari koje radi cionistički režim u Izraelu. Ti fanatici ne shvaćaju da po istoj logici po kojoj oni vrijeđaju jevrejske blagdane i jevrejsku vjeru mogu se vrijeđati vjera i blagdani onih koji terorizmom i primitivizmom truju zemaljsku kuglu, dakle i vjera tih fanatika. Naravno, logika normalnoga čovjeka nije ni blizu logike bijesnila, pa se i ovdje držimo one vešovićevsko-feuerbachovske: kakav čovjek, takva mu vjera.

Ni u danu kad su slavili rođenje centralnoga lika svoje vjere, Isusa Krista, koji je došao na ovaj svijet da donese mir, istinu i pravdu i spasi svakoga čovjeka, mnogi katolički klerici nisu mogli da se uzdrže od izljeva bijesa i sijanja straha. Jedan neuravnoteženi fanatik, don Damir Stojić, slaveći polnoćku sa „braniteljima“ koji šatoruju u Zagrebu, upozorava dramatičnim tonom kako iz susjedne zemlje, preko Dunava, prelaze liječnici da ubijaju (abortiraju) „našu“ djecu, kao što su prije 20 godina otamo dolazili s oružjem. Važnost ovoga popa, koji ne zna ništa drugo doli da bulazni, proizilazi iz njegova položaja, a on je na njemu voljom i suglasnošću svojih pretpostavljenih. Ni njegovi pretpostavljeni, na čelu s poglavnikom Bozanićem i njegovim ministrima propagande Herr Košićem i Herr Miklenićem, nisu se ništa manje potrudili da od Božića naprave marsovske ide, praznike posvećene bogu rata.

Don Damir: Dolaze preko Dunava u vinkovačku bolnicu ubijati našu djecu

Ovoj zaraznoj bolesti nema drugog lijeka do filozofskog duha, koji, šireći se postepeno, najzad upitomi ljudske naravi i sprečava navalu zla; jer, čim zlo počne da napreduje, treba pobjeći i sačekati dok se vazduh raščisti. Zakoni i vjera nisu dovoljni protiv duševne kuge; daleko od toga da za njih postane spasonosna hrana, vjera se u zaraženim mozgovima pretvara u otrov. Zakoni su još uvijek nemoćni pred nastupima bijesa; to je kao kada biste nekom luđaku čitali odluku vijeća. Ti ljudi su uvjereni da je sveti duh, kojim su prožeti, iznad zakona, da je njihov zanos jedini zakon koji moraju slušati.

Nije moglo proći ni bez rasprave da li je Isus bog ili nije. Lijepo to objasni jedan hafiz, nije čak mislio s tim omalovažiti nikoga, ali vehabijski mediji slavodobitno objaviše njegovu „pobjedu“, kako Isus nije bog nego je ono što taj hafiz i navijači tvrde da jest, na temelju slične logike po kojoj oni prvi tvrde da on jest bog. Dobro, vojnici božji, ako vam je to jedina sreća u životu, priznat ćemo vam da je vaša vjera nesumnjivo jedina dobra (tko god da „vi“ jeste), ali koja je poslije vaše svete vjere ona koja je najmanje loša?

Real Madrid - Barcelona 1:0

Zar to nije ona koja je najjednostavnija? Zar to ne bi bila ona koja bi mnogo učila moralu a vrlo malo dogmama? ona koja bi težila da ljude učini pravednima ne čineći ih nerazumnima? ona koja ne bi naređivala da se vjeruje u nemoguće, proturječne, za božanstvo uvredljive a za ljudski rod opasne stvari, i koja se ne bi usuđivala da prijeti vječnim mukama nikome ko ima zdrav razum? Zar to ne bi bila ona koja svoje vjerovanje ne bi podržavala dželatima i koja ne bi natapala zemlju krvlju zbog nerazumljivih sofizama? ona koja bi učila da se poštuje Bog, pravda, trpeljivost i ljudskost?

Sve ćemo vam „priznati“ samo da prestanete govoriti kako vjerovanje u čudesne zgode iz staroga vijeka ima ikakve uzročno-posljedične veze s poštenjem i čestitošću čovjeka, jer je to uvreda. Uz jedan savjet koji ide vama u korist: neka vam se lice manje izobličuje kada propovijedate vaše tajanstvene metafizičke tajne.

'Hoće li prut, kojeg vjetar povije u snopu, reći prutu do sebe, povijenom na drugu stranu: „Povijaj se kao ja, bijedniče, jer ću podnijeti zahtjev da te istrgnu i spale?“' Neće. Kamo sreće da fanatici imaju razuma ili barem dara šutnje kao prutovi.

Kvarenju doživljaja blagdana koji su u Bosni „oduvijek“ pa sve do novijeg vremena doživljavani pozitivno od svih ljudi, pridonijeli su najzad i oni koji su – zaraženi virusom Zakira Naika i drugih „učenjaka“ – počeli propovijedati kako je veliki grijeh čestitati Božić jer se time priznaje da je Isus Bog, a takvu strahotu Bog neće oprostiti nego će takve strovaliti u pakao gdje je vječna vatra i gdje se inače peku duše onih koji ne vjeruju da čovjek može mjesec dana živjeti bez hrane i vode, da je Prorok čudesno uzletio na nebo ili da je bog Fo rođen od bijeloga slona, zavisno već kojega fanatika pitate. Jer ako je Ibn Kajjim, rahimehullah, rekao u knjizi Ahkamu ehli-z-zimme: „Da musliman počini sve velike grijehe odjednom, manji je grijeh kod Allaha od toga da čestita kršćanima njihov praznik", onda je manje važno šta o svemu tome kaže zdrava pamet.

Šta da odgovorite čovjeku koji je toliko umišljen u svoju veličinu da ne pokazuje nikakav respekt prema Najvišem Biću, koji se ponaša kao da mu je Bog drug iz djetinjstva s kojim je igrao trule kobile (parafr. M.V.), pa prema tome kaže da više voli da posluša Boga nego ljude i koji je, prema tome, siguran (ovaj slijed implikacija je empirijski i historijski provjeren) da će zaslužiti nebo ako vas prekolje? Da se takvima išta može odgovoriti, ovom zemljom bi teklo mnogo manje krvi.

Voltaireov Filozofski rječnik, nada za vjerske fanatike i planetu Zemlju

Postoji li Bog, onda je stvorio sve ljude i Razlog je svemu životu; ako je stvorio ljude, onda je logično da ih je stvorio iz ljubavi, pa ih ne mrzi. U njegovoj veličini nevažno je kako ga slavimo mi bijedni crvi i na koji način Mu se molimo: našim vjerovanjem i obredima, molitvama i ritualima, On ne postaje ni manji ni veći pa Mu ne bi trebalo to biti previše važno. Jedino što bi Njemu moglo biti važno, obzirom da nas je stvorio iz dobrote i ljubavi, jest jesmo li dobri ili nismo. Ako smo dobri, neće nas peći na vatri milijardama eona, bez obzira jesmo li vjerovali u razno-razne čudnovate zgode ili nismo; ako smo loši, zar će nam Mudri i Dobri Bog sve oprostiti samo zato što smo se kleli da vjerujemo u te čudnovate zgode? Ako ipak ništa od ovoga ne stoji, ako je Bogu ipak sve ovo gore toliko važno, onda svakako ne valja imati posla s njim ni na ovome ni na onome svijetu (tko je lud, ne budi mu drug). Tako razmišlja zdrav razum, pa i Ivo Andrić: u pripovjetci Proba Andrić između ostaloga opisuje san svoga junaka fra Serafina: fra Serafinu se u snu pojavio Isus i rekao mu u vezi situacije na onome svijetu: „Ovdje se, ako hoćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i duši. Po tome mi sudimo.“ Ali Isus mu daje i jedan koristan savjet: "Eto, ja ti rekoh to, jer si ti bio iskren prema meni, ali ti ne kazuj ovo nikom, jer to ti u Bosni i onako živ čo'jek ne bi vjerovao, a možeš rđavo proć."

Ali fanatici se odmah bude protiv logike, spremni su brzo isukati sablje da bi obranili svojega ugroženoga boga i čistoću svoje dogme – možda sve to i zato što se na čelu tih fanatika obično nalaze hulje i oni su ti koji im daju nož u ruke i zalihe mržnje pored tastatura. Zato nam se polako ali sigurno (su)život i poštivanje koje bismo mi, bijedni mravi, trebali pokazivati bijednim crvima pored nas, urušava kao kula od karata, a zadah zla i straha okružuje i našu domovinu i zemaljsku kuglu. Nade je sve manje, uprkos tome što je – kako jedni vjeruju – po 2014. put Bog došao među ljude, ne da im propisuje dogme i ulijeva vjerski ili nacionalni fanatizam, ne da širi mržnju spram onih u komšiluku ili preko granice, već da ih spasi od njih samih i od njihovoga sopstvenoga zla.

Teško Bogu s nama kakvi smo.

| Autor teksta Franjo Šarčević, a napisan je svojevrsnog prilagodbom Voltaireovih spisa (Filozofski rječnik, 18. stoljeće). U nekim dijelova Voltaire je doslovno 'prepisan', ali zbog tijeka i namjene teksta nismo ga prekidali navodima. Prometej.ba, 27.12.2014. |