Političarima uglavnom postaju ljudi čije su intelektualne, moralne i druge snage nedovoljne da se samostalno probijaju kroz život i nađu svoje mjesto u društvu. Mnogi završavaju tamo jer su frustrirani svojom netalentiranošću i nemogućnošću da samostalno uspiju u bilo čemu, pa im političke stranke i pozicije postaju znamen nekakvog uspjeha i vrijednosti.

Na taj način, politička pozicija pribavlja takvom pojedincu nezasluženi uspjeh, on postaje pred drugima važna ličnost, njemu se dive, njega poštuju, za njim se okreću (pa makar u sebi mislili nešto sasvim drugo), pa s vremenom on i samog sebe uvjeri da doista jest drukčiji i bolji od većine. Kao da to nije više nekadašnji onaj čovjek, koji je u predpolitičkom dobu bio na rubu svih relevantnih događanja, bio prosječniji od prosjeka; on je sada novo biće, koje narodu donosi dugo iščekivani spas i upravlja ga na pravi put.

Priča kaže da je Napoleon bio frustriran svojim niskim rastom pa ga je ta frustracija gonila da ratom i vladanjem pokaže svoju veličinu i značaj – izliječi kompleks. Neovisno od toga koliko je priča točna, metaforički shvaćena ona se može primijeniti i na današnje političare: kao što je već rečeno, političarima je politička pozicija sredstvo da uvjere ljude oko sebe i sami sebe da nešto kao vrijede. Za početak, kao inicijalni stadij političkog uzdizanja, oni postaju poltroni, narodski rečeno ulizice, koji bespogovorno slijede politiku kojoj nominalno pripadaju i koji se advokatski odnose spram svojih nadređenih. Možemo reći da je među političarima apologetika dovedena do savršenstva, oni su spremni da smisle stotine razloga da opravdaju loše poteze svojih vođa ili samoga sebe.

Političari nisu sposobni da osmisle neku napravu, da razviju neki softver, da sruše Lenjinov dijalektički materijalizam ili da na osnovu spektralnih linija prepoznaju određene plinove sa Sunca i drugih zvijezda. Ne samo to, oni nisu nikad ni čuli za nešto što se zove Bečki krug ili Frankfurtska škola, ne znaju kako je otkriven helij niti imena starozavjetnih proroka. Zato su oni bez politike prosječniji od prosjeka, ne mogu napraviti karijeru u skladu sa svojim previsoko postavljenim ambicijama, njihovo ime osuđeno je na marginalizaciju i smještanje u prikrajak. No s politikom oni postaju faktor od značenja, a kad se domognu (nezasluženih) pozicija i visokih plaća koje one nose, onda im nitko nije ravan, onda oni znaju sve o svemu. Toliko se užive u svoj zamišljeni status centra svijeta da nastoje i činjenice preokretati i prilagođavati Sebi. Jedinstvenom sintagmom, političare možemo opisati kao poluinteligentne konformiste.

Prva asocijacija na riječ političar mnogima su dobra kola i tamne naočale. S pravom, jer to doista odgovara slici većine političara. Ti statusni simboli jesu simboli moći i uspjeha, simboli važnosti i istaknutosti. Reakcije na pojavu takvih političara su u širokom spektru od podsmijeha i prezira do divljenja, zavisno od toga koliko je tko zavisan od njih.

Dosad još nisam spomenuo lopovluk, a on je najkarakterističnija apozicija političarenju. Od običnih i neobičnih lopova politika pravi prave ljude, zaslužne građane, a na njihov lopovluk se više ne gleda kao na nešto nečasno već kao na sposobnost snalaženja. To je razlog zašto je u politici toliko lopova i zašto su tako prilagodljivi i fleksibilni – za njih je politika, pa nek bude kakva god hoće samo nek je vladajuća, način zaštite i pranja svog lopovluka. Zato se oni laktaju da okruže one koji su na vlasti, ako već ne mogu biti vlast.

Političari su ljudi kojima je svijet bipolaran, oni razmišljaju u crno-bijeloj tehnici. Za njih su ljudi podijeljeni u dva tabora, tabor A kojem pripadaju i opozicioni tabor B. Pripadnost taboru A ili B jedina je bitna činjenica kojom oni mjere ljude. Oni iz tabora A su dobri, oni iz tabora B su loši. Kad netko pređe iz tabora B u tabor A, on se automatski izbjeljuje i postaje dobar. Tada ga ostali iz tabora A hvale, ma šta god prije mislili o njemu. Čak su i lopovi podijeljeni taborski, lopovi iz tabora A su dobri, njih se ne dira, dok se svom žestinom treba oboriti na one iz tabora B.

Sve što rade, političari premjeravaju praktičnom koristi koju od toga mogu imati. Mjerilo njihovih poteza jest broj glasova koje će dobiti, zato su spremni podilaziti kome god treba na tom putu, zato su spremni raditi čak i ono na što su u predpolitičkom razdoblju gledali s prezirom. Ako su vjernici, a većina političara kod nas su formalno vjernici jer bez toga im po malim općinama nema prolaza, onda nastoje da budu dobro viđeni za misom, posebno onim misama gdje se skuplja veliki broj ljudi, i da u tamnim naočalama i dobro skrojenim odijelima spuste koji vijenac za poginule. Proračunati politički poluum zna što raspaljuje narodne mase.

Za kraj, političari su ljudi koji mrze ljude, oni “vole“ samo svoje podanike, one koji rade po njihovom i koji im na razne načine aplaudiraju. Ne trpe kritiku, nisu spremni za promjenu i smetnja su im svi koji remete njihovu idiličnu sliku o Sebi.

Zato smatram da je zadaća pojedinca da se izgradi kao čovjek u toj mjeri da ničim ne zavisi od političara, da bi mu oni mogli biti igračka za nasmijavanje, a njihova moć i položaj kao nešto što zaslužuje samo podsmijeh.

Franjo Šarčević, 2011.