Kad je fra Drago Bojić smijenjen s mjesta urednika renomiranog franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, na način na koji je smijenjen i zamijenjen, znalo se da je to kraj 30-godišnje povijesti kvalitete, autentičnosti i nepristajanja na kompromis s moćnicima i ovozemaljskim božanstvima.

Iako su iz „novoga“ “Svjetla riječi“ tvrdili kako Svjetlo riječi neće propasti nakon protjerivanja Bojića i otkazivanja suradnje desetaka suradnika, vidjelo se odmah da je u znanstvenom i teološkom smislu, u pogledu kvalitete i relevantnosti, Svjetlo riječi oslabljeno, a trebalo je sačekati malo vremena da se vidi kakvi su novi vjetrovi koji pušu Bosnom Srebrenom.

Što je Svjetlo riječi značilo kroz svojih 30 godina postojanja, može se ilustrirati kroz jedan osobni momenat. Moja obitelj bila je pretplaćena na Svjetlo riječi od prvoga broja pa sve do konca Svjetla riječi. Kroz 30 godina ono je u obitelj unosilo svjetlo i nadu u bolje sutra u našoj domovini, našem narodu i našoj crkvenoj zajednici, a u čitatelje sam se uključio negdje oko 2002. godine – kad je za to došlo vrijeme. Nezaboravna je ona radost (i to jest zbog specifičnih uvjeta vezanih za taj dio života – na primjer činjenice da su par časopisa bili jedini prozor u svijet – jedna od slika koja se nikada neće izbrisati iz pamćenja) kad bih prve nedjelje u mjesecu, nakon „župnih obavijesti“ u župi Rumboci, žurio po naš primjerak novoga broja – i bilo bi mi krivo ako je već preuzeo netko drugi iz obitelji, jer je doista bila čast donijeti „novo Svjetlo riječi“ u kuću. Pa onda ono dostojanstvo i pažnja s kojom se čitalo, da se ne povrijede listovi… Toga nažalost više nema: nakon punih 30 godina, više nismo pretplatnici Svjetla riječi jer ono za moju obitelj više ne postoji, a prije svega iz moralnih razloga. I ne samo za moju. Mnoštvo je takvih, pogotovo tamo gdje je Svjetlo riječi imalo najviše pretplatnika.

Sve u svemu, jedna bogata povijest neslavno je završila, samovoljom raznih moćnika koji ne znaju kontrolirati svoju moć i usmjeravati ju u korist općeg dobra, a kada se spomene Svjetlo riječi intonacija se promijeni kao da se govori o pokojniku kojega smo voljeli.

Doista, od Svjetla riječi ostalo je samo ime. Iz njega je izvađena utroba i u njemu je sad slama koja služi intelektualnim nedonoščadima za potpaljivanje ega i političkih ambicija. U njemu je ostalo autentičnoga bosansko-franjevačkog poslanja i duha onoliko koliko, ne znam, ima socijaldemokracije kod Lagumdžije i Dodika.

A podsjetimo ukratko, ističući samo suštinu problema:

Drago Bojić, za čijeg je uredništva i prethodnog rada Svjetlo riječi dostiglo svoj vrhunac, smijenjen je s mjesta urednika Svjetla riječi odlukom bosanskog provincijala Lovre Gavrana, a nakon intervencije hercegovačkog provincijala Miljenka Šteke, zato što se u intervjuu za Prometej.ba u travnju 2013. godine kritički ponio prema prevladavajućoj politici bh. Hrvata u zadnjih 25 godina i vezi klera, naročito hercegovačkog, s tom politikom.

Da “Svjetlo riječi“ ne namjerava odustati od svoje nove „misije“, pokazuje i novi broj (studeni 2014). Pogodite s kime zamjenik urednika “Svjetla riječi“ ima intervju? Svi kojima sam postavio to pitanje kad sam pregledao novi broj odmah su pogodili, zato što je nakon pitanja slijedila moja kratka uputa: zamislite onoga koga prije niste mogli zamisliti u SR, kome je SR najviše „stajalo na rep“, predstavnika one vrste javnog i političkog djelovanja koje je SR najviše kritiziralo i one ideologije koja je i krenula u uništavanje SR. Svi odreda odgovorili su mi rezignirano, s mješavinom žalosti i ogorčenja: Dragan Čović.

Da, Dragan Čović.

Sauron and_the_ring

Fotografije u tekstu su vezane za film Gospodar prstenova. Poznavatelji toga filma znat će zašto im je mjesto u ovome tekstu.

Čović nam, gledajući nas svojim „ponosnim“ pogledom koji ne prestaje zavoditi Hrvate, poručuje već iz naslova (koji je zapravo urednička konstrukcija na osnovu jednog Čovićevog pasusa o kojem ćemo u idućoj rečenici) kako je „BiH nedjeljiva“. Maestro manipulacije kakav već jest, Čović time ušutkava one glasove koji su argumentirano govorili o njegovoj politici podjele države i produbljivanja podjela, što mu pruža više prostora da na praktičnoj političkoj razini – recimo kroz savez s Dodikom – radi na podjeli i podjelama. I u ovome intervjuu, ističući kako je BiH „nedjeljiva“, Čović zastupa ideju o četiri federalne jedinice, od kojih je jedna distrikt Sarajevo. Prevedeno, on traži podjelu Federacije na „hrvatski“ i „bošnjački“ entitet, sada predstavljene kao „federalne jedinice“, pa da onda te jedinice skupa sa Sarajevom čine Bosnu i Hercegovinu. Što je to drugo nego etnička podjela BiH, pa ma kako to kamuflirao bilo koji majstor spinovanja?

Zapravo, i to je ključna stvar o Čoviću toliko puta utvrđena i elaborirana, on je tehnokrat kojem a priori nije stalo ni do djeljive ni do nedjeljive BiH, ni do bilo kojeg političkog „rješenja“ ili ideala, njemu odgovara svako rješenje koje njemu pribavlja vlast, moć i liderstvo. Stara narodna džaba je ćoravome namigivati govori nam da je uzalud o tome pričati, što potvrđuje „većina hrvatskog biračkog tijela“.

„Njegovo Božanstvo“ zna kako manipulirati, pa je „Svjetlo riječi“ čak istaklo – velikim slovima – njegovu deklamaciju o tome kako je njima u HDZ-u, tj. njemu, važan svaki Hrvat ma gdje on živio, kao da je netko drugi, a ne on, govorio kako se s Hrvatima u Sarajevu nema što jer ih je tamo 2 posto, kako su u Sarajevu ostali samo oni Hrvati koji nemaju gdje i koji ništa ne razmišljaju, i tako dalje. Kao krajnji argument svih svojih tvrdnji Čoviću je uvijek uspjeh na izborima. Kao svi diktatori prije njega, u nedostatku mogućnosti da iznutra potvrdi valjanost svoje politike, on se sakriva iza mase, iza naroda, iza većine.

Mada uglavnom u uopćenim formulacijama i frazama, Čović je vješto iskoristio voleje koje mu je nabacivao sugovornik fra Vjeko E. Tomić. Četvrto pitanje u intervjuu odnosi se na Čovićevo nepojavljivanje ni na jednoj javnoj debati u toku predizborne kampanje. Kao odgovor, Čović priča o svojim predizbornim skupovima i njihovoj posjećenosti. Ni ne pokušava odgovoriti zašto se boji stati oči u oči s nekim od protukandidata, a niti fra Tomić pita kako je to moguće da birači nagrade onoga tko ih toliko prezire da se nije usudio ili udostojio pojaviti na javnim debatama, van propagandnih pojavljivanja među istomišljenicima i stranačkim navijačima. Moguće je, rekao bi N. Ćurak, da takav autentičan prezir prema narodu bude honoriran samo od predgrađana, nikako od građana.

Toliko o Čovićevom propagandnom intervjuu i onima koji su mu dali tu priliku. Pitanje je što dalje? Umjesto odgovora, pročitajte povijesnu bilješku naslova damnatio memoriae.