Glas Koncila pokrenut je za vrijeme trajanja Drugog vatikanskog koncila (sabora) (1962-1965) kao bilten, a zatim kao dvotjednik, koji je izvještavao o događanjima s tog Sabora, najvažnijeg događaja u novijoj povijesti Crkve, kojim se ona otvorila drugim religijama, sekularnom svijetu i humanističkim vrijednostima.

Od 1985. Glas Koncila izlazi kao tjednik, a od 2004. godine isključivi vlasnik i izdavač mu je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu.

Na Wikipediji za Glas Koncila stoji da ga krase nezavisnost i otvorenost. Oni koji, barem povremeno, prate pisanje ovoga lista, vrlo jednostavno mogu zaključiti da ono što Glas Koncila danas promovira i propagira jest u širokom raskoraku s najboljom koncilskom tradicijom i u suprotnosti s kršćanskom vjerom. Pod uredništvom Ivana Miklenića Glas Koncila postao je glas onoga najgorega u (hrvatskoj) katoličkoj tradiciji: lažljivi i manipulatorski glas koji proizvodi i produbljuje nacionalizam i desničarsku histeriju, zagađuje društveni prostor i bez imalo srama, uzdignute glave, u dilemi između žrtava i zločinaca staje na stranu ovih drugih.

Gornje teze mogu se potkrijepiti mnoštvom primjera, a najbolji dokaz za to je bilo koji broj Glasa Koncila. Tako se kroz Glas Koncila neprestano provodi povijesni revizionizam: minimiziranje i relativiziranje zločina NDH-a, odbijanje bilo kakve mogućnosti hrvatske krivnje za događanja 1992-1995, negiranje ili umanjivanje zločina onih ideoloških projekata koje je barem jednim dijelom legitimizirala "Crkva u Hrvata". Ovdje ćemo se zadržati na nekima od tih primjera, novijega datuma, s naglaskom na posljednji komentar urednika Ivana Miklenića.

Ako nekome do početka lipnja ove godine nije bilo poznato, ovih dana sigurno su imali priliku saznati tko je i što je bio Dario Kordić. Taj ratni lokalni "bog" iz Busovače, čiji su ratni "govori bili prijeteći, primitivno i eksplozivno nacionalistički, nabijeni surovom mržnjom prema Muslimanima", (I.Lovrenović, 2003), visokorangirani Tuđmanov postavljenik zadužen za iniciranje rata protiv Bošnjaka, jedan od vođa projekta entičkog čišćenja Herceg-Bosne i njezinog priključenja Hrvatskoj, potpisnik "Opredjeljenja i zaključaka" od 13./14. lipnja 1991. kojima "ovaj narod (hrvatski u BiH, m.op.) neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske", haaški osuđenik na 25 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u srednjoj Bosni, među kojima je onaj u Ahmićima najveći, vratio se konačno "kući", gdje ga je dočekalo slavlje u režiji Crkve u Hrvata.

Katolički mediji su nas i prije, dok je Kordić bio u zatvoru, izvještavali o njegovoj dubokoj vjeri, o povezanosti s Kristom i Duhom Svetim, (Kordić je "pun Duha Svetoga", piše sarajevski Katolički tjednik prije 11 godina), o njegovim kristovskim mukama i patnjama te mučeništvu za hrvatski narod. Ta perverzija (proglašavanje zla dobrim je najgora perverzija!) i ismijavanje ne samo sa žrtvama i ne samo sa Isusom Kristom, (za koga, prema Bibliji, prorok Izaija reče da "ni trsku stučenu neće prelomiti", a evo u njegovo ime se bilo potiču bilo opravdavaju najgora zla), nego i sa zdravim ljudskim razumom dosegla je svoj vrhunac u posljednjih tjedan dana, od Kordićeva dolaska u Zagreb.

O malignoj ulozi najviših dostojanstvenika Crkve u Hrvata, među kojima prednjače biskupi Košić, Pozaić, Jezerinac, Perić, nadbiskup i kardinal sarajevski Puljić, te hercegovački provincijal Šteko, nisam više želio trošiti riječi, ali posljednji napisi u Glasu Koncila pokazuju da je malignost Crkve u Hrvata došla već do stadija metastaze, pa joj vrijedi posvetiti još nekoliko riječi.

Vlado Čutura, novinar Glasa Koncila, u pravom smislu riječi neznalica kad su neke osnovne stvari u pitanju, koji me prošle godine javno prozvao zbog mojih spominjanja nekadašnjeg sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića i dr. - u kontekstu u kojem on ne voli da se spominju - da bi nakon mojega odgovara kojim sam mu predstavio nekoliko činjenica, prekinuo polemiku i zašutio, pokazuje i dalje da činjenice na ljude poput njega ne mogu imati nikakvog utjecaja. Ustrajan u svojoj paradigmi, Čutura nas ovih dana kroz Glas Koncila izvještava o "dubokom iskustvu vjere" Darija Kordića. Tu imamo prilike "saznati" da je Kordić "navodno" kršio međunarodna prava u Lašvanskoj dolini, da ga je u zagrebačkoj zračnoj luci (u prostoru u koji inače može stati najviše 500 ljudi, m.op.) dočekalo "više od dvije tisuće ljubitelja pravde i istine", da je Kordić "predao Bogu svoj hrvatski narod", i tako dalje. O Čuturi više neću, završit ću s općom ocjenom ruskog filozofa, kršćanskog egzistencijalista Nikolaja Berdjaeva: 'Nacionalizam, koji je u svojoj dubini erotska sablazan, uvijek se hrani lažju i bez laži ne može da se snađe.'

656 drugacija_povijest

Glas Koncila ustrajan je u relativiziranju zločina NDH

"Što sve skriva etiketiranje?"

U komentaru pod naslovom "Što sve skriva etiketiranje?" objavljenom na web stranici Glasa Koncila i pripremljenom za tiskano izdanje od 15. lipnja, urednik Ivan Miklenić obrušava se na one koji su HDZ nazvali zločinačnom organizacijom, a još više na one koji su Darija Kordića nazvali ratnim zločincem. Miklenić tu analizira "taj zastrašujući fenomen etiketiranja", dakle pridavanja drugome one oznake ili naziva koji mu po karakteru ne pripada.

Nastranu sad HDZ i pitanje je li ta stranka zločinačka organizacija, mada sam se osobno uvjerio da ta stranka ima dosta elemenata da se tako kvalificira, nego se fokusirajmo na dio teksta koji se odnosi na Darija Kordića.

Miklenić piše: "Mediji su od petka 6. lipnja – kad se saznalo da se vraća odnosno da se vratio kući na uvjetnu slobodu Dario Kordić nakon odslužene dvije trećine kazne – vrvjeli etiketom »ratni zločinac«, a mnogi su prenijeli i druge etikete: »Sotono. Ubojico« koje je na Plesu izrekao poslani tobožnji zauzimatelj za mir." Dvije su stvari u ovoj rečenici na koje se treba osvrnuti.

Prvo, "ratni zločinac" u slučaju Darija Kordića nije etiketa, nego jednostavno konstatacija onoga što je on bio, a kako se nije pokajao onda je zločinac i sada. Oni koji tvrde da on to nije, imali su skoro dva desetljeća da to dokazuju Haaškom sudu. Ovako, stavljajući se na stranu zločinca i sami poprimaju njihov karakter.

Drugo, osoba koja je Kordiću viknula Sotono! Ubojico!, Zoran Ivančić, pokazala je rijetko viđenu građansku hrabrost. Za osobu koja je ušla među nekoliko stotina razjarenih ekstremista i rekla ratnom zločincu ono što mu pripada: da je ubojica, jer je ubijao ljude, i da je sotona, jer predstavlja zlo koje se ogrnulo plaštom dobra, mogu imati samo riječi hvale i poštovanja. Miklenić pak ne, za njega je Ivančić "poslan" (paranoja, dakle), za njega je on "tobožnji zauzimatelj za mir". Po Miklenićevoj logici, pravi a ne tobožnji zauzimatelji za mir su valjda oni koji su uzvikivali Za dom spremni i slavili osuđenog ratnog zločinca. Po njemu, na Isusovoj strani je onaj koji čini zlo, a ne onaj koji riskirajući sebe ustaje protiv zla. Doista je pitanje, kakva se to Evanđelja čitaju na Kaptolu.

Nastavljaći sa svojim falsifikatorskim ispadima, relativizirajući činjenice iz novije povijesti, licemjerni i lažljivi Miklenić zaključuje: "Ta etiketa koja se prišiva Kordiću zapravo je izraz mržnje prema hrvatskom narodu i prema samostalnoj državi Hrvatskoj. Činjenica da je ta etiketa tako proširena medijima u Hrvatskoj još jednom očituje koliko su mediji protiv općega dobra hrvatskoga naroda i protiv općega dobra države Hrvatske."

Cijelom Miklenićevom tekstu ne mogu posvetiti pozornost, radi obrane od mozgocida, valja još napomenuti da ni Miklenić ne može u objašnjavanju Ahmića proći bez Britanaca. "Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili “naši vitezovi”, nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod. Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima", napisa Ivan Lovrenović 8. prosinca 2013. Ta Lovrenovića konstatacija jednostavno se primjenjuje na Miklenićev slučaj. Doista najgore u svoj toj predstavi Crkve u Hrvata jest što ne pokazuje nimalo empatije prema žrtvama, prema onim civilima, djeci, koji su stradali u Ahmićima ili diljem naše zemlje zbog toga što "ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske". Istina nije važna, žrtve nisu važne, nije važno čak ni što su Kordić i njegova družina nanijeli više zla Hrvatima u Bosni nego sve vlasti do tada. Samo goli politički interesi!

Na kraju, ukoliko je potrebno autor ovoga teksta ispričava se što je Čuturi i Mikleniću dao atribute koji baš ne pripadaju u skupinu "lijepih riječi". On to kaže otvoreno, a ne hinjski i licemjerno, pa neka čitatelji prosude radi li se tu o "etiketama". Ukoliko bude potrebe, sve se može čak i formalno-logički dokazati.

Zaključno: slogan Glasa Koncila kaže nam da se tu radi o "Novom licu Crkve", opet s refleksijom na Drugi vatikanski sabor. Ukoliko Glas Koncila doista predstavlja novo lice Crkve, konkretno "Crkve u Hrvata", onda smo u smrtnoj opasnosti. To lice gore je od svih dosad viđenih.

Za znanstvenu analizu Glasa Koncila, svakako preporučujem rad Nikole Kneževića KULTURA SEĆANJA, PROBLEM SELEKTIVIZACIJE I POLITIZACIJE RELIGIJE U VERSKOM MEDIJSKOM KONTEKSTU.

| Franjo Šarčević, 14.06.2014.

Prometej.ba |