Prema dostupnim podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, u Hrvatskoj je svake godine zabilježeno više od 2100 odgoda upisa u osnovnu školu. Ove je godine došlo do značajnog skoka te je upis odgođen za više od 4000 pregledane djece. Razlozi za odgodu su raznovrsni, no prednjači govorno-jezična patologija koja je, prema riječima ravnateljice poliklinike za rehabilitaciju, slušanje i govor SUVAG Katarine Pavičić Dokoze, također u porastu. Stručnjaci već dugo upozoravaju da bi pretjerano korištenje pametnih telefona i tableta moglo imati negativan utjecaj na razvoj djece, posebice nakon što je postalo jasno da sve veći broj predškolske djece ima ozbiljne poteškoće s govorom, grafomotorikom i koncentracijom.

Prije nego što se zreliji čitatelji krenu naslađivati, ne zaboravite da smo mi u tridesetima i četrdesetima dobar dio djetinjstva (osim mitološkog galopiranja po proplancima) proveli zureći u televizor, tako da se suzdržite od upiranja prstom. Kritiziranje je nematerijalna kulturna baština na ovim prostorima, tako da i naše starije generacije imaju izraženiju naviku (potrebu čak) negodovati o trenutnom stanju svijeta, kriviti mlađe generacije i kritizirati naše stavove i odgojne metode, kao da nisu upravo oni ti koji su odgojili nas, kao da tu ovakvu i onakvu djecu ne odgajaju njihova djeca i kao da i jedni i drugi i treći ne živimo u svijetu koji su oni sami formirali, ili barem pokrenuli događaje koji su ga u ovom smjeru odveli.

Ines Hraste, magistra primarnog obrazovanja i direktorica edukativno-savjetodavnog Centra Misli, naglašava da dijete, da bi moglo razviti govor, najprije mora “usvojiti jezik, a temelj za razvoj jezika je razvoj i sudjelovanje u komunikaciji”. Kada pak govorimo o jezično-govornim poremećajima kod djece, tvrdi da prednjače poremećaji izgovora, no učestale su i “jezične teškoće koje se očituju u kašnjenju razvoja govora, nedovoljno razvijenom rječniku, kašnjenju u razumijevanju govora drugih te agramatičnosti u govornom iskazu”.

Učiteljica sam i majka, i svakodnevno imam priliku čuti roditelje, bake i djedove, blagajnice i doktore, obiteljske prijatelje i slučajne prolaznike kako nariču nad opsesijom koju djeca i mladi imaju malim ekranima. Kao da su se rodili s tim defektom, kukaju i osuđuju stariji punoljetnici potpuno nevini i neupućeni u uzroke, kako li je samo do toga došlo. Ako već tražimo kome prišiti krivnju, moj stav je prilično jasan. Djeca nisu kriva, brdo je to na kojem sam spremna poginuti - djeca nikad nisu kriva. Mi smo ti koji su prvi postali ovisni o mobitelima, mi smo ti koji odavno imamo sposobnost pamćenja zlatne ribice i raspon pažnje komarca, mi smo ti koji polako, ali sigurno gubimo i one vještine i znanja koje smo već usvojili. Mi - veliki, zreli, iskusni, oh, tako pametni. Otkud nam obraz onda makar i na trenutak prozivati djecu? Ako nas od samog rođenja viđaju s mobitelom u ruci, ako smo mi ti koji smo im ga tisuću puta uvalili jer “samo par minuta da…”, ako su se nebrojeno puta morali natjecati s tim malim komadom plastike za našu pozornost, što smo točno očekivali? Ne kaže se bez razloga da su djeca kao spužve, sve upijaju i sve oponašaju. Čujete li dijete od tri godine koje govori “E, baš si zločesta”, “Ne volim te” ili “Dosadan si”, ako mu je svaka druga riječ “bukvalno” ili “ziher” ili je počelo govoriti “u p!”#ku materinu” kad se naljuti, sjetite se da mu se ništa od toga nije spustilo duhom svetim i budite sigurni da je to čulo više puta.

Jeste li se ikad zapitali kako djeca zapravo nauče materinji jezik? Mozak tek rođenog djeteta unaprijed je pripremljen za učenje jezika, sačinjen od milijardi neurona od kojih će zadaća milijuna biti kontrola jezika. Tijekom prvih godina života, ti se neuroni spajaju s drugim stanicama i stvaraju složene puteve - kada dojenčad čuje svoj materinji jezik, jezične veze u mozgu jačaju. Interakcija je ključ; s roditeljima, drugim odraslim ljudima i drugom djecom. Ako dijete odrasta u normalnim okolnostima, okruženo razgovorom, ono će usvojiti jezik koji čuje oko sebe. Iako se može činiti da je razvoj govora i jezika kod djece više organski nego hotimičan proces, to ne znači da će vaše dijete postati elokventno i posjedovati vokabular kojeg se ne bi ni Shakespeare posramio - magijom. Da bi jedan učenik četvrtog razreda znao što je to ‘sag’, ili jedna studentica što znači biti ‘letargičan’, oni te riječi moraju najprije negdje čuti.

Uzmimo na primjer dijete koje možda ne ide u vrtić, nema braće ili nije okruženo većim brojem odraslih, možda mu ni roditelji nemaju posebno širok rječnik. Ako dijete provodi dane u predvidljivom okruženju u kojem se reciklira istih dvadesetak ili pedesetak izraza, kako možemo očekivati da ih usvoji (mnogo) više? Svi smo to prošli: “Dobro jutro, laku noć, obuci čarape/papuče/kapu, ne skidaj gaće, to nije lijepo, ne udaraj brata, slušaj baku, još samo jedan griz, ne liži zid, vrijeme je za spavanje, izvadi nogu iz juhe, ne možemo sad u park, televizor je umoran, ispljuni to, idemo kući, bravo, volim te, ne guraj prste u utičnicu, moramo oprati ruke/zube/kosu”. Sve je to normalno, naravno da nećete raspravljati o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku ili razlici između korelacije i kauzacije s dvogodišnjakom. No, kako onda pomoći djetetu da razvije jezičke vještine? Čitanjem. Djeci treba čitati. I ne samo to, djeca moraju vidjeti vas kako čitate za vlastiti užitak.

Ako vas dijete nikada nije vidjelo s knjigom u ruci, ako ste posljednji put kupili primjerak oko 2004. kad je Jutarnji list pokrenuo novine+knjiga kombo uz onaj jeziv slogan “Knjige su opet in”, ako je posljednja knjiga koju ste cijelu pročitali Mali princ ili Alkemičar, a u knjižnicu niste kročili otkad su traperice spuštenog struka prvi put bile u modi, zašto očekujete od svog djeteta da instinktivno cijeni knjige? Roditelji su prvi i najvažniji model djetetu u svakom pogledu. Zapitajte se stoga koliko ste zapravo pridonijeli razvoju govora svog djeteta, ali i koliko su vaše navike i ponašanje pomogli oblikovati njegov stav prema knjizi.

Prije nekoliko godina provedeno je istraživanje na Sveučilištu države Ohio čiji su rezultati pokazali da će dijete kome roditelji uopće ne čitaju ili čitaju rjeđe od jednom mjesečno do trenutka kada napuni pet godina čuti 4,662 riječi. Za usporedbu, dijete kome je pročitana knjiga dnevno u istom će razdoblju čuti 296,660, a ono kome su roditelji čitali pet knjiga dnevno čak 1,483,300 riječi. Neka istraživanja odlaze i korak dalje i tvrde da je važno djeci nastaviti čitati i nakon što to oni sami nauče. Uza sve koristi koje donosi samostalno čitanje, na ovaj se način dodatno pojačava njihova izloženost jeziku, omogućuje razvoj slušanja i čitanja s razumijevanjem, a pritom je i kvalitetno provedeno vrijeme između djeteta i roditelja kojim gajimo pozitivan odnos prema čitanju. Čitanje naglas djeci također je blagotvorno i za njihov kognitivni razvoj jer aktivira dijelove mozga odgovorne za narativno razumijevanje i mentalne predodžbe. Nadalje, istraživanja pokazuju da rano izgrađena ljubav prema čitanju ne samo da utječe na širinu rječnika, već ima i utjecaj na akademska postignuća, povećava opće znanje, poboljšava vještinu pisanja te pomaže djeci razviti empatiju. Čitanje nas također opušta i pruža osjećaj ugode te njeguje maštu. Ono uči prihvatljivom ponašanju, ali i kako procesuirati emocije, a smatra se da bi čitanje iz zadovoljstva moglo pomoći u borbi protiv društvene isključenosti i podići obrazovne standarde. No, nije svako dijete rođeno kao knjiški moljac. Kako bismo im pomogli zavoljeti čitanje, jednom kada to nauče činiti ključno je dopustiti im da sami biraju knjige, nikada ih ne prisiljavati da čitaju i potruditi se učiniti čitanje zabavnim. Čitanje je izvrsna navika, no kao i kod svake druge, potrebno je vrijeme i ponavljanje kako bi se uspostavila. U današnje vrijeme brzog tempa života i instant-gratifikacije, roditelji su ti koji moraju stvoriti miran prostor i odvojiti vrijeme bez distrakcija. Riječima logopedice Stelle Majnolović: “Mozak današnje djece navikao je na brzu izmjenu informacija, i ako se djeci određen sadržaj ne sviđa, oni ga brzo mijenjaju. Kod knjige nije tako, njoj je potrebno posvetiti pozornost.”

Pa opet, iako je utjecaj obiteljskog okruženja ključan, na odnos prema čitanju i, posljedično, razvitak govora i jezika, velik utjecaj imaju i kultura i dobro promišljena i izvedena strategija na državnoj razini. Zasigurno ste čuli za islandsku tradiciju da si za Božić poklanjaju knjige i zatim provode Badnju noć čitajući. Ili za blagdan Svetog Jurja (kat. Sant Jordi), jednog od najvažnijih dana u Kataloniji kada se na poklon primaju knjige i ruže. Jednako kao i s navikama, da bi se nešto ‘primilo’ i postalo dio kulture, potrebno je vrijeme. Tu pak ogromnu ulogu igra vlast: u Kataloniji je članstvo u knjižnicama besplatno za sve građane, a književnost ima važno mjesto u obrazovanju - djeci se u vrtiću redovito pripovijeda i čita, a kada krenu u (obaveznu) predškolu s tri godine, jedan od predmeta je posvećen knjigama. Također rade na projektima vezanima uz pročitano, vodi ih se na izlete u knjižnice, a svako dijete dobije poklon bon za šesti rođendan kojim može kupiti slikovnicu po želji.

Pogledamo li u susjedstvo, uviđamo da su Slovenci jedini u regiji shvatili važnost razvijanja čitalačkih sposobnosti kod djece i mladih. Slovenija tako ima čak četiri nacionalna projekta; dva za djecu: Bralnu značku (Čitateljsku medalju) utemeljenu davne 1961. godine i Zlatnu hrušku (Zlatnu krušku) te dva za mlade: Rastem s knjigom i pripreme za pisanje maturalnog eseja, o kojima možete više pročitati u članku Anite Peti-Stantić za Moderna vremena. Istovremeno, u Hrvatskoj i BiH postoje odlične inicijative i predani pojedinci - od lokalnih knjižnica čiji voditelji drže korak s vremenom i rade sve kako bi privukli nove čitaoce, male i velike, preko projekata kojima se pokušava potaknuti roditelje da čitaju svojoj djeci Čitaj mi i Rođeni za čitanje, do korisnih društveno-mrežnih stranica s preporukama za dječje knjige i slikovnice kao što je, primjerice, Čitajmo. Nažalost, ti su primjeri još uvijek rijetki i nedovoljni. Kao što piše Peti-Stantić: “Osnovna razlika (...) je ta da su aktivnosti koje se provode u Sloveniji dobro isplanirane, organizirane i koordinirane, s kvantitativnim i kvalitativnim rezultatima (...), a naša je briga o tom području, kad je i ima, nesustavna i sporadična…”

Preostaje nam krenuti od sebe - raditi sa svojom djecom najbolje što umijemo, podržavati projekte lokalnih zajednica i vršiti pritisak na relevantne političke aktere i institucije. Spustiti mobitel, prestati se bojati knjige i čitati, čitati, čitati.

Matea Šimić, Prometej.ba