Dok katolici diljem svijeta 15. kolovoza slave blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, poznatiji kao Velika Gospa/Gospojina (slavlje formalizirano nakon što je papa Pio XII. 1950. godine proglasio dogmu o Marijinom uznesenju na nebo), Crkva u Hrvata već tradicionalno na taj dan obilježava svoj formalno neproglašeni Dan antikomunističke borbe.

Tako je bilo i ove godine. Istaknuti biskupi i niže svećenstvo u Hrvatskoj i BiH u svojim propovijedima i nagovorima osuđivalo je komunizam, upozoravalo na opasnosti koje nam prijete od njega i govorilo o suptilnim načinima na koje se on danas manifestira te prokazivalo nosioce tog komunizma.

Vremenski, komunizam je jako daleko, na ovim prostorima nestao dosta prije nego se rodio autor ovih redaka; a isto tako i prostorno, treba prevaliti Mađarsku, Ukrajinu i Rusiju da bi se došlo do Sjeverne Koreje. Međutim, na jedan način su predstavnici Crkve u Hrvata (hrvatske verzije srpskog svetosavlja, neke nacionalne crkve, opet formalno neproglašene ali na terenu tako funkcionirajuće) u pravu kad kažu da je komunizam živ: on je najživlji upravo u njihovim glavama, u njihovom svijetu fantoma, paranoje ili pak svjesnog i proračunatog sluđivanja naroda zarad interesa političke stranke i kaste koju se podržava i kojoj se služi kao duhovni oslonac, a to je HDZ.

Prije svega, kao vertikala hrvatskog naroda i njegove Crkve etablira se Alojzije Stepinac, blaženik na putu da bude proglašen svetim. To je centralna ličnost koju prvaci Crkve u Hrvata moraju spomenuti u svakom važnom nastupu i važnijoj prigodi. Tako je i ovaj put zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić govoreći u Mariji Bistrici istakao Stepinčevu hrabrost i moralnu uspravnost, citirajući njegove riječi s propovijedi na tom mjestu 1944. godine: „Već mu se [hrvatskom narodu] dva stoljeća pokušavalo sad pod ovom sad pod onom prilikom narinuti komunističko naziranje na svijet. Hrvatski ga je narod do sada plebiscitarno odbio. (Marijo) pomozi da odbije i ubuduće sustav koji ne pozna […] ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijesti. Pomozi isto tako da ne padne nikada na koljena, niti pred idolom novca ili zablude. Neka ne zaboravi da samo jednom ima služiti - Bogu Stvoritelju svome.“

Ne poričući činjenicu da se Stepinac na neki blagi način u nekim momentima protivio ustaškoj vlasti i NDH, što Bozanić ionako nije našao korisnim ni bitnim spomenuti, slušajući samo ovo što Bozanić smatra važnim za istaknuti ne možemo se baš nadiviti nekoj hrabrosti blaženog Alojzija. Usred genocida i masovnih zločina koje NDH provodi nad Srbima, Romima i Jevrejima, a naravno da nisu mazili ni Hrvate komuniste i partizane, on govori protiv komunizma i komunističkog naziranja na svijet! Aferim, svetče! - da parafraziram Tarika Haverića kad u svojoj najnovijoj knjizi „čestita“ Mustafi Busuladžiću koji se u sličnim okolnostima kao i Stepinac borio protiv „nemorala“ izraženog u vidu slobodnijeg odijevanja žena i mješovitih plaža.

Još dalje od kardinala Bozanića otišao je radikalni sisački biskup Vlado Košić, koji odavno ne krije da je HDZ njegova stranka i da sve ostale smatra izdajnicima i neprijateljima naroda, a da je nebeski hrvatski narod (ako se izuzmu komunistički izrodi) od stoljeća sedmog do dana današnjeg svet i bezgrešan. On je iskoristio blagdan i autoritet Isusove majke za potrebe predizborne kampanje svoje stranke, pa se „utekao“ Blaženoj Djevici da izmoli da na vlast u Hrvatskoj dođu ljudi „koji će nas već jednom osloboditi jugo-komunističkog nasljeđa te provesti lustraciju da ne moramo gledati u Njemačku, već da sami odbacimo one koji su, poput kralja Heroda, činili zločine nad našim narodom i tolika desetljeća ga progonili te se i danas osjeća robom u vlastitoj zemlji, koja jest oslobođena ali nije očišćena od prljavština starih laži i nametnutog nam beznađa“.

Da bi proslava blagdana mlade Židovke koja je na svijet donijela jednog od najvećih mirotvoraca u povijesti čovječanstva bila potpuna i „po kanonu“ Crkve u Hrvata, Košić je rekao i ove riječi: „Treba reći da dana 3. kolovoza o. g. u Njemačkoj nisu osuđena tek dvojica udbaša nego čitav jugo-komunistički sustav koji je ubijao hrvatske domoljube u inozemstvu. To nije dovoljno jasno rečeno, zato ponavljam: osuđena je komunistička Jugoslavija kao teroristička država i njezin komunistički režim kao zločinački jer je ubijao Hrvate i u inozemstvu! Stoga danas više ne mogu Hrvatskom vladati oni koji su štitili i štite ubojice i taj zločinački režim.“

Govoreći o presudi Perkoviću i Mustaču i o jugo-komunističkom sustavu, Košić naravno aludira na SDP kao formalno-pravnog nasljednika Saveza komunista Hrvatske (mada nije teško doći do informacije da je do kraja 1990. oko 97 tisuća bivših članova SKH prešlo u HDZ, a u reformiranom SKH ih ostalo svega 46 tisuća) i na Zorana Milanovića kao sadašnjeg predsjednika te stranke.

Naravno, on ima pravo na svoje političke stavove i na iskazivanje tih stavova gdje mu drago – ta nitko nije nikoga natjerao da ode na njegovu misu i da ga sluša. Možda je to sporno s aspekta samoga kršćanstva, njegovih vrijednosti, načina na koji bi se Crkva trebala obraćati ljudima, ugleda ili neugleda koji Crkva stiče ovakvim djelovanjem, možda se zbog toga kršćanski mislioci poput Nikolaja Berdjajeva i Tomislava Šagija Bunića okreću u grobu, ali o tome neka drugi govore.

Nije mi ni na kraj pameti braniti jugoslavenski komunizam niti imam išta s njime. No, kad smo već kod jugo-komunizma kao zločinačkog režima, što Crkva u Hrvata standardno potencira, reagirat ću braneći elementarnu logiku. Ako su ubojstva nekoliko desetaka emigranata dokaz da je Jugoslavija bila teroristička država i taj režim zločinački, jesu li onda ubojstva i terorizam koji su vršili neki pripadnici hrvatske emigracije dokaz da je njihova ideja bila zločinačka, a država koju su željeli formirati na razvalinama Jugoslavije teroristička? Koja je razlika između Josipa Perkovića i Mire Barešića? Ako je činjenica da su Perković i Mustač osuđeni zbog sudjelovanja u zločinu dokaz potrebe da se iz javnog i političkog života trebaju odstraniti oni koji su imali ikakve veze s njima, što tek reći za one koji su u svetačko ruho ogrtali neke osuđene ratne zločince iz posljednjeg rata – među kojima je biskup Košić prednjačio skupa s istaknutim članovima njegove stranke? Ili po logici biskupa Košića zločin „u ime hrvatske stvari“ nije zločin? A što s Božjom zapovijedi „ne ubij“!, koja je jasna i kategorična, bez ikakvih ali i ako?!

A da ovaj blagdan bude dostojno i kanonski proslavljen i u BiH, pobrinuo se, između ostalih, voditelj misnog slavlja i propovjednik na Šćitu u Rami fra Mijo Džolan, govoreći o „prometejsko-komunističkoj ideologiji“, o komunizmu koji na ovaj način još živi ali se suptilno manifestira, o tome kako ta ideologija ne prihvaća milosnoga Boga nego želi nešto od Boga ukrasti, kao što je Prometej od Zeusa ukrao vatru i dao ljudima da se služe i da im bude bolje. Na njegovu žalost, bit prometejskog mita ne leži u krađi bilo čega od milosnoga Boga nego u pobuni protiv antropomorfiziranih bogova silnika i bogomorfiziranih ljudi. A takve bogove i takve ljude veoma je lako prepoznati u hrvatskoj Crkvi, kao i u cjelokupnoj društveno-političkoj stvarnosti ovih prostora i cijeloga svijeta.

(Franjo Šarčević, Prometej.ba)