„Treba govna komunjarska lešiti gdje god ih sretne insan.“ „I tako se nađe neka ateistička gejčina da vrijeđa islam i muslimane.“ „Ovog treba kamenovati do Sudnjeg dana.“ „Nek se pripazi da neko njega ne zvrči, haha.“ „Molim Allaha da te ubije. Molim Allaha da ti slomi kičmu. Ti si pogani kafir. Molim Allaha da goriš u džehennemu. Amin.“

Ovo su neke od mnoštva poruka i komentara, njih na stotine, što ih je u proteklih 36 sati dobio Jasmin Hasanović, društveni aktivist, asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i suradnik Prometeja. Razlog za ovako direktne izljeve ljubavi, mira, tolerancije i praštanja je nebitni i usputni Facebook komentar napisan na status druge osobe na privatnom Facebook profilu u kojem se dotakao jednog od obreda u sklopu hadža, a kojeg su kao vijest prenijele neke stranice zadužene za propagandu što Stranke demokratske akcije (SDA) što radikalnog islama (primjerice Saff).

Da, Hasanovićeva rečenica jest nespretna. Reći da gađanje šejtana kamenom u 21. stoljeću predstavlja primitivizam, nije u redu, zato što taj čin treba shvaćati simbolički. Osobno ne bih napisao nešto takvo jer znam što je izraženo tom simbolikom – za one koji ne shvaćaju doslovno. Međutim, Hasanović je shvatio da je pogriješio, nedugo nakon toga je povukao izjavu i akademskim tonom uputio izvinjenje onima koji su osjetili da su njihovi vjerski osjećaji povrijeđeni. Nije pomoglo: lavina se pokrenula i Hasanović se pored verbalnih prijetnji stotina što anonimnih što imenovanih branitelja Jedine Prave Vjere našao i u otvorenom pismu člana Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu i kandidata SDA na predstojećim izborima Harisa Zahiragića, koji se s Hasanovićem obećao pozabaviti na sjednici Odbora. Zahiragić je već godinama poznat kao najaktivniji nacionalistički ideolog nove generacije čiji su stavovi prožeti mržnjom prema različitim skupinama ljudi, poput LGBT populacije, Židova, građana Sarajeva i BiH koji se ne uklapaju u izetbegovićevsko-erdoganističku viziju društva i svijeta...

Za razliku od Hasanovića, Zahiragić se nikada nije ispričao zbog svojih stavova i poruka – a i zašto bi. Od prvih iskaza govora mržnje njegova karijera samo je napredovala, tako da svoju agresiju, primitivizam, promociju naučne nepismenosti (poput negiranja temeljnih naučnih teorija, od evolucije do modernih astronomskih) i viziju BiH i Univerziteta u Sarajevu u kojima ima mjesta samo za onakve poput njega – iznosi sa sve veće i veće pozicije. I da kao šef inkvizicije lovi vještice i priprema lomače.

No, nastranu sad sve to. O tome je već puno pisano. Postavimo dva pitanja koja se već jednom moraju postaviti: da li se vjerski osjećaji moraju bezrezervno poštivati i – što su dovraga tî vjerski osjećaji?

Ne zato što ni pod dejstvom gljiva ludara ne bih povijao koljena pred metaforom i simbolom tako karakterističko ljudskih isključivosti koje neki pretenciozno nazivaju Bogom, niti zato što je u narativu sljedbenika Jedine Prave Vjere to službeno ime za nosače ovog imena i prezimena ma šta god oni mislili o svijetu oko sebe i u sebi i kako god radili, nego prosto iz metodičkih razloga i zato što je to čin hrabrosti - definirat ću se za potrebe ostatka ovog teksta kao nevjernik.

Vrijeđaju li se osjećaji nevjernika u našem društvu i da li se itko ikada zapitao oko toga? Nije rijetko da se čuje od nekih vjerskih poglavara na našim prostorima kako „nam“ se nameće agresivni sekularizam, pisac ovih redova i portal Prometej su sa različitih strana optuživani da šire „agresivni ateizam“ etc. U čemu se sastoji ta agresivnost? U tome da se ponekad objavi neki tekst koji ne odgovara nečijem doživljaju svijeta utemeljenog na nekoj od vjerskih tradicija? S druge strane, što radi religija?

Osvrnimo se samo na primjer Sarajeva. Ne znam koliko tačno danas u Sarajevu ima džamija, sjećam se da je prije deceniju građena 100-ta. Sa svake od tih građevina sa istaknutih pozicija svaki dan se po 5 puta uz upotrebu razglasa i pojačala govori da nema Boga osim Allaha, da je Muhamed Božji poslanik, da je namaz spas, da je namaz (kod jutarnjeg poziva) bolji od spavanja, itd. Dodamo li tome da se sa svih crkvi u gradu redovito oglašava melodija crkvenih zvona (piscu ovih redova ne treba budilica), s razlogom se može dovesti u pitanje ugroženost religije i religioznih elemenata. Zamislimo suprotnu situaciju: da se ne više puta dnevno sa stotinu i nekoliko desetaka objekata, nego samo jednom mjesečno sa jednog jedinog objekta govori kako, primjerice, nema monoteističkog Boga, da Muhamed nije poslanik, da je etičko djelovanje utemeljeno na univerzalnim humanističkim vrijednostima spas, da je plivanje bolje od namaza... Nemoguće ju je zamisliti, ne samo zato što je – po mom mišljenju – karikatura već postojećeg narativa i bespotrebna, nego zato što iskače iz svijeta koji je napravljen da odgovara religijskom narativu i jasno je svakome da to nije moguće i da bi bespotrebno pale mrtve glave. Religija je toliko dominantna da se i ne primjećuje, da se sva ta prisutnost smatra prirodnim stanjem, a ne nečim što je proizvedeno odlukom većine. Zato nije problem isticati u svakom dijelu javnog prostora simboliku religije, ali je problem kad netko prema njoj iskaže nepoštovanje i u tome se vidi početak apokalipse.

Da još jednom ponovim, što za one koji ne znaju čitati što za one koji će maliciozno pročitati ono što nisam napisao: Ne kažem niti da treba zabraniti zvuk ezana i crkvenih zvona, niti da treba po istom šablonu napraviti neku ateističku religiju, niti da bi nečije molitve – osim ako ne iskazuju mržnju ili isključivost na osnovu (ne)vjerske pripadnosti – ikome razboritom trebale smetati, samo pokazujem da religija ima privilegiranu poziciju u javnom prostoru i da je više nego tragikomično stavljati nekome metu na četu ili mu prijetiti izgonom s fakulteta zato što je jednom na jednom nebitnom mjestu uvrijedio „vjerske osjećaje“ i pošalio se s nečim što po mišljenju onih koji svoje partikularne nedodirljivosti apsolutiziraju predstavlja općeobavezno nedodirljivo.

Odgovor na pitanje da li se vjerski osjećaji moraju bezrezervno poštivati mogao bi dakle biti sljedeći: moraju ako ne želiš biti izložen linču agresivne religiozne većine, u onim društvima u kojima takva većina postoji ili u kojima postoji manjina spremna za akcije (krvavog) obračuna s onima koji ih ne poštuju. Srećom, većina društava u svijetu nemaju danas agresivan i ima-da-te-ubijem odnos prema blasfemiji, no mi nismo jedno od njih. Koliko smo daleko od slobodnog društva, vidjelo se i u slučaju Borisa Dežulovića kojemu je kolumna u Oslobođenju cenzurirana zbog uvrede „vjerskih osjećaja“ – što prije svega govori o strahu koji uredništvo osjeća znajući sve osobine našeg društva. Uostalom, nekoliko je tekstova koje sam zbog straha od agresivne religiozne većine odbio objaviti na Prometeju, no nastavljamo se na tihi način boriti za društvo u kojem će biti moguće bez straha za život i radno mjesto kritizirati i propitivati što se god želi, pa makar to bile i temeljne postavke bilo koje od religija i bez obzira da li se s tim slagalo više ili manje ljudi.

I što ti „vjerski osjećaji“ znače? Znače uglavnom, na praktičnom nivou, floskulu kojom jedan totalitarni sistem legitimiran navodnom Božjom objavom, koji je sebi dao zadatak apsolutnog tumača i određivača svakog koraka života svojih podanika i ekspanzije na nove, osigurava sebi nedodirljivost i imunitet od bilo koje kritike, propitivanja i zafrkancije. Imajući u vidu da oni koji su sigurni u svoju ideju Boga i Istine sigurno nemaju razloga strahovati zbog stvari poput nečijeg Facebook komentara, toj sintagmi ostaje samo ovo značenje koje dobiva kroz praksu.

Diskriminirati ljude na osnovu (ne)vjerovanja, načina religioznosti i slično, predstavlja zločin prema humanosti, zato što nijedna osoba u svim svojim kontradikcijama (koje su jedno od temeljnih čovjekovih obilježja) nije određena samo tim karakteristikama; no, imati pravo odnositi se prema bilo kojoj religiji kao i prema svakoj drugoj ideologiji, od komunizma do liberalizma, i prema svetim knjigama kao prema svim drugim, poželjno je ukoliko želimo spasiti čovječanstvo od ludila Jedinih Pravih Istina i njihovih paravojski. Neki dijelovi svijeta su to (donekle) shvatili, neki (još) nisu.

Franjo Šarčević, Prometej.ba