„Danas je 30 godina otkako su pripadnici HVO-a u Ahmićima ubili 116 bošnjačkih civila, među kojima i tromjesečnu bebu. Danas je i 30 godina otkako su pripadnici Armije RBiH ubili 22 Hrvata u Trusini. Sve su to jednako nevine žrtve, sve su naše i s istom tugom ih se sjećamo.“

Ovako je Naša stranka, kakav-takav ali posljednji bastion humanizma u bosanskohercegovačkoj politici, 16. aprila obilježila godišnjice zločina nad civilima u Ahmićima (izvođač zločina: HVO) i nad civilima u Trusini (izvođač zločina: Armija BiH). Da je ovo jedna sretnija zajednica, Naša stranka ne bi danas bila usamljena u takvome stavu, već bi to bilo nešto što se naprosto podrazumijeva. Pogotovo bi se to podrazumijevalo od stranaka koje za sebe kažu da nisu nacionalne, da ne dijele ljude po etno-teritorijalnom ključu, da su multietničke i tako dalje. Međutim, ovo nije jedna sretnija zajednica.

Prije nekoliko godina, iz određenih nacionalističkih krugova bošnjačkog predznaka počelo se izlaziti s tezama kako se ne treba sjećati zločina u Trusini (niti drugih, brojnih zločina Armije BiH nad Hrvatima) kako se ne bi „izjednačavale strane“; počelo se ići čak dotle da se, konkretno, zločin u Trusini uspoređuje sa savezničkim bombardiranjem Dresdena, a zločin u Ahmićima sa Auschwitzom, s poentom: Hrvati su nacisti i HVO je bila fašistička vojska, Bošnjaci su antifašisti i Armija BiH je bila antifašistička vojska, pa ako se antifašistima i potkralo da su ubili nekoga od fašističkih civila, ili još bolje zarobljenih vojnika – pa bože moj, nije to sad neka velika stvar za kojom treba plakati.

U toj površnoj podjeli na fašiste (Hrvati, HVO) i antifašiste (Bošnjaci, Armija BiH) vrlo stradava i elementarna logika. Naime, kroz veći dio rata 1992 – 1995 u Bosni i Hercegovini, Armija BiH i HVO su bili saveznici; e, ako su jedni fašisti, neutralnim posmatračima nije baš najjasnije kako su ovi drugi antifašisti, i kakav je to antifašizam koji potpisuje sporazume o zajedničkim akcijama, vojnim i državnim savezima s fašizmom... Ali pustimo sada logiku.

HVO – u kome se na početku borio i značajan broj Bošnjaka – brzo se pretvorio u ekskluzivno hrvatsku vojsku i tokom rata je počinio mnoge zločine nad Bošnjacima; političko i vojno vodstvo HR HB je zbog toga osuđeno pred Haškim sudom; također, Armija BiH – koja je vrlo brzo od multietničke armije koja se zalagala za građansku, sekularnu i integralnu Bosnu i Hercegovinu postala bošnjačka armija s vrlo jakim religijskim uklonom – je počinila mnoge zločine nad Hrvatima. Prema svim relevantnim podacima, broj civilnih žrtava iza kojih stoji HVO veći je od broja civilnih žrtava iza kojih stoji Armija BiH. Prestankom sukoba između Hrvata i Bošnjaka i obnavljanjem saveza HVO-a i Armije BiH, dogovorena je Federacija BiH koja se Dejtonom svela na oko polovicu bosanskohercegovačkog teritorija.

Da se vratimo tamo gdje smo stali u trećem pasusu. Narativ o fašistima i antifašistima s ekvivalencijama Ahmići = Auschwitz, Trusina = Dresden, očekivano je iz tviteraškog i obavještajnog podzemlja došao i u akademski svijet, pripadnici kojeg često igraju ulogu duhovnih vođa spomenutog podzemlja. Tako Vahidin Preljević, profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta, u tekstu objavljenom na portalu Tačno.net nadugo i naširoko biranijim riječima razlaže ove teze o fašistima – antifašistima, o fašističkoj vojsci koja se borila protiv Bosne i Hercegovine i antifašističkoj vojsci koja se borila za Bosnu i Hercegovinu, i tako dalje i tome slično, vrlo zamjerajući Našoj stranci zbog načina na koji je ona obilježila godišnjicu zločina u Ahmićima i Trusini. Prema Preljeviću, treba uvijek jasno naznačiti tko je tu bio za BiH, a tko je bio protiv BiH, te isticati da je Armija BiH bila „jedina legalna formacija“ koja je „nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi“. Ukratko, ništa u Preljevićevom pamfletu nema što, primjerice, hrvatski nacionalisti ne zamjeraju onom dijelu hrvatske javnosti i politike koji se sjeća činjenice da su nad Srbima u Hrvatskoj počinjeni, da oprostite, i neki zločini i da hrvatsko društvo neće biti zdravo dok se s tim svojim tamnim stranama u potpunosti ne suoči. Zapravo, sva ta priča o izjednačavanju strana, o izjednačavanju agresora i žrtve itd., kao da je prepisana iz nekog Hrvatskog tjednika. Drugim riječima, da je Preljević Hrvat iz Osijeka, vjerojatno bi danas bio član Domovinskog pokreta; no, kako nije, u Sarajevu može biti ljevičar i građanin.

Prevedemo li Preljevića u praksu, ispada da bi ovako nekako trebalo izgledati obilježavanje zločina Armije BiH (da damo samo pet primjera):

Na današnji dan 1993. na igralištu u mjestu Podgradina pored Viteza, ubijeno je osmero djece hrvatske nacionalnosti od granate ispaljene s položaja Armije BiH, jedine legalne formacije koja je nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi.

Na današnji dan 1993. u mjestu Uzdol u Prozoru-Rami ubijeno je 29 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a. Najmlađe žrtve su brat i sestra Zelić (10 i 13 godina), a najstarija je imala 87. Zločin su izvršili pripadnici Armije BiH, jedine legalne formacije koja je nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi.

Na današnji dan 1994. godine u zaseoku Buhine Kuće kod Viteza, Antun Grbavac izgubio je ženu, a njegov dvogodišnji sin Danijel ubijen je u njegovom naručju. Stradalo je još 27 civila. Zločin su izvršili pripadnici Armije BiH, jedine legalne formacije koja je nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi.

Na današnji dan 1993. godine, u zaseoku Grmače kod Kaknja, na kućnom pragu Anice Jurić ubijen je njezin suprug i njezina tri sina. Zločin su izvršili pripadnici Armije BiH, jedine legalne formacije koja je nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi.

Objekat silosa u Tarčinu je u periodu od maja 1992. do januara 1996. godine pretvoren u zatočenički objekat za civile i vojnike srpske i hrvatske nacionalnosti, pod nadležnošću Armije RBiH. Više stotina zatočenika prošlo je kroz ovaj zatočenički objekat, a prema presudi Suda BiH bili su podvrgnuti nehumanim uvjetima, zlostavljanju, premlaćivanju, prisilnom premještanju i prisiljavani na prinudni rad. Armija BiH je jedina legalna formacija koja je nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi.

* * *

Na adresu gradonačelnice Sarajeva, Benjamine Karić (SDP), u ponedjeljak 17. aprila poslali smo sljedeći upit.

Poštovani,

Delegacija Grada Sarajeva boravila je jučer u Ahmićima na obilježavanju 30. godišnjice strašnog zločina kojeg su pripadnici HVO-a počinili nad Bošnjacima u tom selu u općini Vitez. Gradonačelnica Karić je, također, na svojim društvenim mrežama obilježila 30. godišnjicu tog zločina, uz poruku "Danas i nebo plače za nedužno ubijenim gradjanima Ahmića." U tome imate našu podršku, jer smo dužni da se sjećamo nevinih žrtava koje su stradale samo zato što su bile druge nacionalne i vjerske pripadnosti.

Međutim, imajući u vidu da je jučer bila i 30. godišnjica zločina u Trusini, koji se dogodio doslovno na isti dan, a kojeg su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u tom selu u općini Konjić, željeli bismo Vam postaviti nekoliko pitanja.

1. Je li delegacija Grada Sarajeva boravila jučer u Trusini, i ako nije - zašto nije i kada će?

2. Je li gradonačelnica Karić izrazila sjećanje na pobijene građane Trusine, i ako nije - zašto nije i kada će?

3. Da li gradonačelnica Karić smatra da nebo plače i za nedužno ubijenim građanima Trusine, ili to pak ne smatra?

Odgovore na Vaša pitanja objavit ćemo na našem portalu, www.prometej.ba. Ako odgovore ne dobijemo, objavit ćemo da ih nismo dobili.

Srdačan pozdrav iz Sarajeva,

Vaši sugrađani,

Redakcija portala Prometej.ba

Upit smo 18. aprila proslijedili na adresu Odjeljenja za odnose s javnošću. Prošla su tri radna dana od prvog upita, odgovore nismo dobili.


Franjo Šarčević, Prometej.ba