Većina ljudi u Bosni i Hercegovini ne smatra da će dolazak Pape Franje u Bosnu i Hercegovinu nešto posebno promijeniti. Oni znaju da promjene dolaze od vlastitih političara i glavnih aktera međunarodne zajednice. Izigranim ljudima, ljudima toliko puta prevarenim, ostala je u nekom zakutku želja da bi Papa mogao i trebao pozvati na končani mir i izgradnju zajedničke države. Lakše je, bez sumnje, govoriti o željama, a ne o značenju njegova posjeta, jer će se pravo značenje verificirati u budućnosti. Također, većina u ovoj zemlji nije stupila u političko i religijsko punoljetstvo. Slijepo slijedi svoje poglavare te će prihvatiti ono značenje Papina posjeta koje mu dadne autoritet u kojega pojedina etnička ili religijska većina vjeruje. Štoviše, budući da su u nas licemjerje, laž i obmanjivanje glavni komunikacijski kanali, i ovaj put će mnogi jedno misliti a drugo govoriti.

U javnosti se čuju glasovi zašto Papa uopće dolazi i zašto dolazi u Sarajevo. Iako je zvan u neke stabilnije, moćnije i brojem katolika značajnije zemlje, Bosna i Hercegovina je nakon Albanije druga evropska država koju posjećuje. Dolazi u državu etničkih i religijskih razlika, čiji narodi, upravljani svojim slijepim i sebičnim vođama, prihvaćaju anticivilizacijski i antivjernički model dominacije jednih nad drugima. Dolazi u vrijeme umora gotovo svih građana a posebno najmalobrojnijih katolika kojima se, uza svu demografsku i političku dehumanizaciju, servira nacionalna, hercegbosanska iluzija da im je jedini spas definitivno raskidanje odnosa s drugima, i ta iluzija ima uspjeha jer se i većina svugdje ponaša hegemonistički i ignorantski.

Papa dolazi u zemlju koja je doživjela rat i u njemu zacrtanu i gotovo ostvarenu političku i kulturnu, religijsku i duhovnu nasilnu dislokaciju etničkih središta, u zemlju demografski devastiranu, s tolikim ubijenima, traumatiziranima, s tolikim promjenama zavičaja, ulica i ambijenata, s uzavrelim sjećanjima i simbolima. Dolazi u Sarajevo u vremenu kada se osobito politički želi završiti ratom zacrtani proces rasredišnjenja, debosnizacije i desarajevizacije, jednom riječju konačnog "razdruživanja" etničkih zajednica jednih od drugih, najprije Srba, pa Hrvata, a onda i Bošnjaka, kod svih na drukčiji način, s jednim jedinim ciljem da se izoliraju u svojim većinskim čistim područjima, područjima koji sve više sliče na brloge i farme jedne pasmine; s ciljem da svoja duhovna središta premjeste izvan vlastite kuće, zapravo izvan povijesti, i to ne samo da se "razduhove" unutar države, nego duhovno presele u inozemstvo: u Hrvatsku, Srbiju, Tursku ili obećanu "novu" Evropu.

Papa dolaskom u glavni grad BiH potvrđuje sve sastavnice ove zemlje, ponajprije sve njezine religijske i nereligijske komponente, svu njezinu tešku povijest, i svojim dolaskom poziva da se vratimo k sebi i jedni drugima. Katolike najviše, jer on je – upravo u duhu isusovačke duhovnosti – za preispitivanje sebe, za ispit savjesti koji je jedno od središta ignacijanske religioznosti. Zato je i prema svojima najzahtjevniji. On unosi nemir, evanđeoski nemir i u vlastitu Crkvu, ne brani se, njegov jezik nije apologetski. On se demistificirao, ne govori niti djeluje po očekivanju, jer mu nije stalo do političke nadmoći nego do duhovne obnove svijeta i u njemu naše zemlje.

Mislim da Papa neće upasti u onu često tako površnu simboliku Sarajeva kao "evropskoga Jeruzalema", za koju se lijepe mnogi, mnogi i u samom Sarajevu, kojom imuniziraju ili prikrivaju stvarno stanje, nego će poštujući svu našu različitost i pluralnost zahtijevati od svojih gostoprimaca da traže vlastiti put mira i zajedništva. Ovaj papa se kloni praznih simbola i pompe, suvišnih gesta i sladunjave retorike. Posjeduje radikalnu hrabrost za shvatljivim govorom koji ne banalizira, hrabrost za jednostavnošću i narodnošću pri čemu narodnost ne osiromašuje svodeći je na političko-nacionalnu razinu nego je smatra humanom i vjerskom, teološkom kategorijom. Narod je za Papu Franju najprije čitav svijet, čovječanstvo u svim svojim bojama, jezicima i svjetonazorima. Narod je i Katolička crkva u tom svijetu, ali ne najprije i jedino nacionalna Crkva, nego Božji narod u svijetu u kojem su svi ljudi jednaka Božja djeca.

S iskustvom narodnog svećenika, zdrave pučke duhovnosti, bez nacionalističke masovnosti, kolektivnoga fanatizma i bez vjerskog praznovjerja, s iskustvom vlastite domovine Argentine i latinoameričkog kontinenta, dakle s iskustvom siromaštva i kapitalističkih vojnih diktatura, s iskustvom osobne promjene – sam je priznao da se promijenio – uvidjevši da je veliki grijeh ako svećenici i biskupi, ako Crkva staje na stranu hunte, bogatih i moćnih izrabljivača, nadam se da će Papa progovoriti o tako nužnoj socijalnoj pravdi u našoj državi i makar malo raskrinkati naše mafijaške strukture, partitokratski-privredni kriminal koji se krije iza tobožnje ljubavi prema svom narodu i svojoj vjeri.

Nadam se da Papa neće zaobići i naše najosjetljivije rane, pitanje rata, stradanja, zločinaca i žrtava, kajanja, oprosta i pomirenja. Jer onako kako spaja suprotne odlike: odlučno osuđuje mafijaše i kriminalne bogataše i istodobno pokazuje nesvakidašnje razumijevanja za slabe, grešne, obespravljene, bolesne, patnike; onako kako staje na stranu podčinjenih i žrtava, ne utapajući se u plitko sažaljenje, nikako u osvetu, vjerujem da će u Sarajevu pozvati na najteži iskorak u pravdu i milosrđe. Milosrđe je njegova najveća želja, njegova molitva, njegova utopija, kako i sam kaže, i zato je sljedeću godinu proglasio godinom milosrđa. Milosrđem se žrtvama vraća dostojanstvo. Milosrđem – tim najuzvišenijim humanim i radikalnim vjerničkim činom – mijenja se grešna struktura. Angažiranim a ne pasivnim milosrđem, milosrđem s činjenicama i istinom otvara se nova šansa ljudskosti i onima koji su zastranili u zlu, ogrezli u nasilju i kriminalu.

Nadahnut Franjom Asiškim i njegovim iskustvom Božjega milosrđa Papa Franjo dolazi i u franjevačku zemlju Bosnu i Hercegovinu, kako god to neki ne žele čuti i kako god imali razloga da zbog lošeg ponašanja samih franjevaca i njihove nevjerodostojnosti ovo demantiraju. Naravno, ne dolazi u franjevačku zemlju samo zbog stoljetne prisutnosti franjevaca nego jer se u njoj kao nešto najljepše i najhumanije održao neugašeni žižak mirotvorstva sv. Franje, njegov plemeniti duh susreta i dijaloga a koji se s franjevaca prelio i na nekatolike. Održala se, ona makar izvanjski nejaka ali nimalo beznačajna ljepota zajedništva razlika, međureligijski dijalog, životna suradnja i oslanjanje susjeda, kršćana i muslimana i "ostalih", jednih na druge, i to usprkos svim poplavama nacionalizma, religijske isključivosti, usprkos ratovima i razaranjima, usprkos svjetskoj islamofobiji, usprkos i onom najviše muslimanima štetnom a krajnje perverznom islamskom svetom teroru.

Papa Franjo nastavlja na neke suvremene pape, teologe i vjernike, koji su od Ivana XXIII, od Drugoga vatikanskoga koncila, upravo nadahnuti Franjom Asiškim, izišli ususret svijetu, siromašnoj i obespravljenoj braći i sestrama, krenuli ususret ljudima drugih vjera i nazora kao braći i sestrama, čak i onda kada u vlastitoj Crkvi nailaze na otpor, nerazumijevanje i osudu za veleizdaju. Papa dolazi u Bosnu i Hercegovinu s pozivom svim njezinim ljudima na obnovu zajedničkoga mira i uvijek novu vjerničku praksu – na milosrđe. Nježnost i snaga, kako je L. Boff opisao Franju Asiškog, u naše se doba aktualizira u odlučnosti i milosrđu nasljednika tog Asiškog Mirotvorca – u Papi Franji. Kao takav, odlučan i milosrdan, Papa Franjo dobro je i nije dobro došao u Bosnu i Hercegovinu: u zemlju prepunu slomljenih i neodlučnih ljudi, zemlju prezasićenu "velikim", duhovnjačkim ili bojovnim, zavučenim ili politikantskim vjernicima, koji milosrđe i ne spominju jer ga smatraju najgorom osobinom nacionalnih slabića, osobinom slugu nacionalnom i vjerskom neprijatelju.

Fra Ivan Šarčević. Tekst je objavljen u Dnevnom listu (30. 5. 2015.).