Mjesec dana je prošlo otkako je Vlada FBiH progasila stanje prirodne nesreće uzrokovane koronavirusom, a Federalni stožer civilne zaštite donio različite naredbe o zabrani kretanja, održavanja skupova, nastave i sl. kako bi se osigurali uvjeti za provedbu opće društvene zaštite. Mjesec dana je prošlo, tj. u međuvremenu su trebale biti donesene konkretne mjere i odluke za spas gospodarstva, isplate plaća i daljnje funkcioniranje, a meni se čini kao da se u stvarnom vremenu, zapravo, odvija skeč iz Top liste nadrealista „Ima li života na dnu?“ s osobitim naglaskom na izjavu: „Nije ti ovo dno, ispod nas su još rudari i prosvjetni djelatnici!“.

Prije nekoliko dana mogli smo čitati o štrajku rudara u Zenici, tj. isplaćena im je plaća umanjena za 200 KM. Prvi na udaru rudari, a odmah za njima čini se i prosvjetni radnici. Dana 15. 4. 2020. u emisiji „Federacija danas“ Federalne televizije prikazana je reportaža o najavi Vlade SBK/KSB o mogućem rezanju plaća svim budžetskim korisnicima te neisplaćivanju toplih obroka, prijevoza i prekovremenih sati prosvjetnim djelatnicima. Ministar obrazovanja, Bojan Domić, izjavio je kako u vremenu kada roditelji djece ostaju bez posla, mi nastavnici ne bismo smjeli cjepidlačiti u vezi tamo nekog toplog obroka ili prekovremenih sati. Voditeljica je zaključila reportažu riječima: “Iako je očigledno kako je koronavirus poharao privredu u ovom kantonu, bez radnih mjesta ostavio oko 2000 radnika, sindikati budžetskih korisnika ni ovaj put ne odustaju od spiska želja!“

Ministar se na ovaj način pridružio poniženjima voditeljice i svih onih koji svakodnevno omalovažavaju rad prosvjetnih djelatnika riječima: „Šta oni hoće, svakako ništa ne rade...“, te se ponio prema prosvjetnim djelatnicima kao da su oni krivi za izvanredno stanje i otkaze ljudi u privatnom sektoru, iako su i oni sami posljedica lošeg vođenja države svih vlada u zadnjih 30 godina. Svojom izjavom direktno utječe na formiranje javnog mišljenja o prosvjetnim djelatnicima kao bahatom i nesolidarnom dijelu populacije u veoma teškom vremenu. Treba li komentirati nepravilno nošenu masku tijekom javnog nastupa? To je već, pretpostavljam, postalo normalno...

To što su ljudi u privatnom sektoru podcijenjeni, što se uzimaju zdravo za gotovo, što im se uplaćuje minimalan doprinos, a ostatak „na ruke“ (ako im se uopće uplaćuju doprinosi), što ih u svakom trenutku netko može izbaciti na ulicu, nije nikako posljedica rada prosvjetnih djelatnika. Ovakve izjave samo pokazuju svu nesposobnost vlasti da se nosi ne samo s izvanrednom, nego bilo kakvom situacijom!

Vratimo se sada obrazovanju u zadnjih 30 godina. Što se dogodilo poslije završetka rata i kako je nastavni proces ponovno pokrenut? Jesu li tada svi imenovani ravnatelji/direktori bili redom članovi političkih stranaka? Političke stranke su tako za direktore u svim školama širom Bosne i Hercegovine postavile podobne ljude, koji u mnogim slučajevima nisu bili najbolji mogući izbor, i to na 4 ili 5 uzastopnih mandata. Oni profesori i nastavnici koji nisu napustili državu nastavili su raditi, a ostala mjesta su popunili, opet, podobni ljudi. Tako je zadnjih 30 godina... Nestranački profesor je mogao dobiti posao samo ako je njegovo zanimanje deficitarno, a u svim ostalim slučajevima nastupao je podobni kadar. Na taj način obrazovanje se nezamislivo srozalo. Treba li spominjati privatne fakultete i kandidate primljene s njihovim diplomama?! Što je s idejom primanja u radni odnos na 10 mjeseci, a pripravnički staž traje 12 mjeseci, pa ti onda, ako i dobiješ posao sljedeće školske godine, odbijaju od plaće zapravo dvije godine umjesto jednu?!

Tijekom tog istog perioda, koji je započeo prije 30 godina, na sve „važnije“ funkcije su također postavljani podobni ljudi iako neki od njih „do jučer“ nisu ni mogli sanjati kako će obavljati neku važnu funkciju. Ti isti ljudi imali su zadatak upravljati kantonom, entitetom ili državom! Tijekom svih tih godina obrazovanje se zanemarivalo (osim ako je trebalo dobivati bodove na pitanjima postojanosti jezika). Kako uopće da ti ljudi na vlasti smatraju obrazovanje jednim od najvažnijih stubova društva ako im za dolazak na poziciju školovanje nije ni bilo potrebno? Jasno je da će takvi uvijek smatrati neke druge stvari važnijima od prosvjete...

Takvim odnosom obrazovanje je postalo odlagalištem podobnih koji zauzvrat moraju čitav život biti zahvalni na uhljebljenju. Kako se onda pomaknuti korak naprijed?

Promotrimo sada situaciju iz druge perspektive. Kako da se osjeća odgovoran profesor kada čuje komentare poput: „Je l' gotovo za danas?; Težak vam je život...“ i slično? Svjestan je kako ljudi pričaju takve priče jer su upoznati s procesom uhljebljivanja, načinom rada i stupnjem obrazovanja pojedinih prosvjetnih djelatnika. Svjestan je kako ti ljudi donekle imaju pravo. Svjestan je također kako je više od 50% (opstimistična procjena) onih koji rade svoj posao savjesno i odgovorno dajući sve od sebe za bolje sutra - kako nas samih, tako i djece. Loš glas daleko se čuje i teško ga je ispraviti kad se jednom pročuje. Jedan loš primjer dalje se čuje od deset dobrih. Naši sugrađani primijete pauzu između sati, ali ne primijete kako škole nemaju opremljene kabinete u kojima bi se to vrijeme moglo korisno iskoristiti (pripremajući se za sljedeći sat ili sutrašnji dan, a mogla bi se uz sve to usporedno popiti i kava). Svi primijete kada oko 13:30 prosvjetni djelatnici idu kući, ali ne primijete njhovo pripremanje u vlastitom domu za sutrašnju nastavu. Ne primijeti se to kako škole nisu opremljene, neke čak ni standardnim udžbenicima, pa profesori moraju sami kupiti udžbenik, printati dodatnu literaturu, koristiti svoj laptop za izradu i prikazivanje prezentacija, kupovati svoje markere za pisanje po ploči itd.

Zbog svega nabrojanog sve je više onih koji napuštaju ovaj plemeniti poziv i odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom. Nakon prve objave o neplaćanju toplog obroka i prekovremenih sati, pročitao sam komentar jednog mladog profesora koji glasi ovako: „Čim prođe korona neće me ova Bosna nikad više vidjeti!“ Odlaskom na profil kolege, vidio sam kako je prije pola godine završio studij elektrotehnike i tek se zaposlio. Pola godine je trebalo da se ovom mladom i pametnom profesoru zgadi stanje u kojem je obrazovanje, a i sama država! Takvim stvarima bi se naš ministar trebao baviti, tj. što kad ostanu samo oni koji su primljeni kao podobni? No, kako da se bavi tim stvarima ako ni sam nije nikada radio u prosvjeti? Prođe mandat dok se djelomično upozna sa situacijom, a koraka naprijed ni na vidiku...


Postoje, dakle, dvije strane medalje u današnjem obrazovanju, a situacija sama po sebi nije nimalo blistava ni u jednoj sferi društva. Uz ovaj spomenuti problem podobnih, jedan od najvećih problema svih državnih institucija je nemogućnost dobivanja otkaza i destimulacija na plaću! Sve to primijete i djeca, primijete da su jednako plaćeni i oni koji rade i oni koji ne rade. Primijete kako se jednako teško zaposle i oni koji uče i oni koji ne uče. Primijete kako je zapravo najbitnije imati štelu te da ništa ostalo nije jamac bolje budućnosti ni sigurnog posla. Izvrsni će uvijek uspijevati, ali što je s prosjekom? Kako će se zaposliti oni sa srednjom školom i bez štele?

Zašto, unatoč svemu iznesenom, ipak mislim kako se prosvjetnim djelatnicima treba isplatiti ono što su zaradili, tj. i topli obrok i prekovremeni sati. Jeste li znali kako je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu već više od 10 godina praksa da postoje online sedmice? Tijekom tih sedmica nastava funkcionira normalno, onako kako i kada se odlazi na fakultet, samo što su sva predavanje i obveze studenata postavljene online. Pazite, to je više od 10 godina! Ako sad pretpostavimo da je plaća ministra oko 5000 KM, a mandat traje 4 godine, dolazimo do zaključka da je svaki ministar u zadnjih 25 godina po mandatu dobivao oko 240 000 KM samo plaće (u isto vrijeme je prosvjetni djelatnik dobio 5 puta manje). Što je svaki ministar, skupa sa svojim timom, uradio po tom pitanju u zadnjih 25 godina? Ne zaboravimo kako imamo 10 kantona, 2 entiteta i 168 ministara! Koliko je to novaca, a da se ništa nije uložilo na polju digitalizacije?! Ponekad dođe neka donacija od nekoliko zastarjelih laptopa i to je vrhunac. Međutim, informatička oprema mora pratiti korak s vremenom. Znate li da u mnogim školama nije osiguran kvalitetan internet u 2020. godini? Znate li koliko bi koštao projekt pripreme prosvjetnih djelatnika za online nastavu da je ovakvo stanje bilo nagoviješteno? More novca bi bilo potrošeno na pripremanje profesora...

Ovako su ministarstva obrazovanja potpuno besplatno, preko noći, dobili pripremljen kadar za online nastavu - ako ništa, barem su svi osnove naučili bez ijednog seminara obuke! Profesori su, dakle, sami sjeli i učili. To im je poziv i zanimanje - cjeloživotno učenje.

Ministarstvo nije ništa učinilo po pitanju pripreme nastvanika za online nastavu. Pokazalo je svu svoju nespremnost i nesposobnost. Jedino su preporučili aplikacije za korištenje u realiziranju online nastave i to 15 dana nakon što su mlađe kolege već samoincijativno preporučile te iste aplikacije svim ostalim kolegama! Već prvi dan obustave nastave nastavnici su započeli s implementiranjem tih istih aplikacija u nastavni proces. Dakle, u trenucima kada je nastava već funkcionirala online, nakon velikog truda prosvjetnih djelatnika - po 12 sati dnevnog rada, ministarstvo je dalo preporuku korištenja tih istih aplikacija. Nakon što su neki profesori već ocijenili neke učenike na osnovu online zalaganja, mi, nakon 3-4 tjedna, dobivamo upute kako treba ocjenjivati djecu.

Zamislite koliko je novca, koji bi se (valjda) nekad u budućnosti utrošio na seminare o online nastavi, ovim potezom ušteđeno? Koliko novca je ušteđeno neisplaćivanjem prijevoza i naknade za grijanje i struju u školama? Nigdje nećete naći te informacije... Kako bi se trebali osjećati prosvjetni djelatnici koji su se najviše potrudili u svakoj školi kako bi ova online nastava uspjela? Šta predstavlja neisplaćivanje prekovremenih sati? Treba li sada prosvjetni djelatnik, ako mu je norma 21 sat, a predaje 25, odlučiti kojem razredu neće predavati? Vjerujem da nijedan profesor to nema srca uraditi, a sve i da ima opet bi bio linčovan u javnosti, kao što to trenutno i jest, dok se s druge strane vladajući poigravaju s podjelom novca namijenjenog borbi protiv koronavirusa (npr. slučaj Kupres i 700.000 KM, odnosno slučaj Goražde i 2.9 milijuna). Kako najave o smanjenju plaća svim budžetskim korisnicima za određeni postotak mogu imati ikakvog smisla? Političari stalno vrte istu priču kako svi trebamo podnijeti teret, međutim kako je isti teret kad se rudaru smanji plaća za 200 KM i kad se ministru smanji za 10% pa mu se isplati 4500 KM umjesto 5000 KM?

Smatram kako je ministarstvo obrazovanja u ovom trenutku, zapravo, dužno skinuti kapu kolegama u školama, a ne ih ponovno društveno marginalizirati gazeći im ljudsko dostojanstvo i zaboravljajući plemenitost i važnost njihovog poziva u jednom „zdravom“ društvu.

Damir Kovačević

Prometej.ba