www.freepik.com


Gospođa je vrlo aktivna na društvenoj mreži. Ne libi se lupiti šakom o stol i skresati u brk. Što na umu to na drumu. Bez suvišne zadrške, bez dlake na jeziku, bez prašine na tastaturi. Njena fejsbučka elokvencija i penzionerska mudrost često završe u prominentnim rubrikama uglednih novina. Gospođa je, valja to posebno naglasiti, eminentna ekspertica na području kolektivne karakterologije. Posebno dobro je izučila Hercegovce. Zato je citirajmo, da prethodna tvrdnja ne bi ostala bez adekvatne potkrijepe:

To ima veze sa genetikom. Dugo vec živimo bar po pola godine godišnje u Hercegovini i sa Hercegovcima pa mogu kazati da sam ih dobro prostudirala. Od kad prohodaju, hoce da je sve po njihovom. (…) Toliko su retke tolerantne osobe na koje sam ovde nabasala da ih mogu prebrojati na prste desne noge. Ogroman ih je broj koji su iz jako siromašnih porodica, koji ni pod u kuci nisu imali a sad hoce da imaju sve. Gladne oci a prazna duša.

Svoje sudove gospođa ističe samopouzdanjem nabrijanog nacističkog simpatizera u minhenskom pabu tridesetih godina prošloga stoljeća. Ili - radikalizirajmo još malo - samouvjerenošću nekog lokalnog fejsbučkog tokmaka kada napiše da Hitler nije bio dovoljno produktivan u istrebljenju Jevreja. Iako gospođa ne ide tako daleko - ne kaže, dakle, eksplicitno kako bi Hercegovce ili kakav drugi nepoćudni kolektiv trebalo zbrisati - ona zapravo koristi isti misaoni mehanizam. Gospođa je dovoljno neuka i ohola da bi to razumjela. Dovoljno neosvještena da u svom kolektivnom portretiranju ne prepozna na sebi ono što projicira na druge. Neko dobronamjeran i educiran, ako takvih oko gospođe ima, trebao bi joj objasniti šta znači korištenje genetike kao argumenta u opisivanju nekog kolektiviteta. Dobrodošlo je i pojašnjenje pojmova kao što su stereotipi, predrasude, šovinizam. Malo je doduše vjerovatno da tako zapuštenom intelektu može pomoći bilo kakav edukativni zahvat.

Gospođa ne bi ovdje bila pomenuta da nije male sitnice: ona je naime javna osoba. Primadona je Sarajevske opere, u penziji. Pa tako i stereotipne budalaštine koje ispisuje na svom facebook profilu dobijaju na težini. (Onako usput, slobodarsko Oslobođenje je ugledna novina s početka koja počesto prenosi te pitoreskne fejzbučke umotvorine.)

Iako javna osoba, gospođa je u ovoj priči manje bitna. Ona je samo otužna ilustracija i kolateralna žrtva jedne bezumne histerije koja upravo eskalira. Ta histerija ima svoje kodno ime: građanska država. Gospođa se, valja to naglasiti, politički identificira s glavnim nosiocima te histerije, što je njeno puno pravo. Naravno, zagovornici ovog tipa histerije, koju neki optimistično zovu građanskom opcijom, nekako ispuštaju iz vida sve pozitivne mogućnosti građanskog koncepta. Recimo, one kojima bi se, uravnoteženo i beskonfliktno, tretirala bosanskohercegovačka pluralnost. Namjesto toga, svoju prograđansku agendu reducirali su na formulu jedan čovjek, jedan glas. Posljedica: pojam građanske države semantički je deformiran i etniciziran, a slogan jedan čovjek, jedan glas pretvoren u borbeni poklič militantnih etnograđanlija.

Spomenuta građanska agenda, onako kako je formuliraju probosanski krugovi oko DF-a i SDA, polako se pretvara u ono o čemu je pisao Umberto Eco u eseju Vječni fašizam. Po Ecu, jedan od prastarih ali i savremenih oblika fašistoidnosti je opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Međunarodna zavjera upravo se dešava, a personalizirana je kroz lik i nedjelo aktualnog šefa OHR-a u BiH. Razlog: dotični je nametnuo izborni zakon koji nije po volji opisanim nosiocima građanstva. Neobično je zanimljivo da rečeni građanisti, kao deklarirani državotvorci i suverenisti, nisu kivni zbog samog čina nametanja. Oni su kivni na sadržaj koji im je pokvario planove, ne na činjenicu da je zemlja nad kojom državotvorno i suverenistički bdiju zapravo protektorat. Paradoksi državotvorstva ili užasi postmoderne, nije mnogo bitno.

Vratimo se zavjeri. Ona, prema Ecu, može dolaziti i iznutra. Evo, recimo, sa ovog portala, zašto da ne. Ko može garantirati da ovaj portal ili potpisnik ovih redova nisu u službi bjelosvjetskih mahinacija. U tom smislu, nastavimo s nečasnom i plaćeničkom rabotom, pa se opet nadovežimo na slavnog talijanskog semiotičara. Eco, opet u Vječnom fašizmu, kao važan element ur-fašizma navodi njegovu netoleranciju na kritiku i drugačije mišljenje (neslaganje kao izdaja). To što svako neslaganje i kritiku spomenuta probosanska i ništa manje prograđanska formacija tretira kao izdaju, kao plaćenićko djelovanje u korist genocidaških ili uzp politika, također je zanimljiva podudarnost s Ecovim nalazom. Sve se to opet i opet i opet nadovezuje na Vječni fašizam i na ono što je Eco nazvao strahom od razlike.

Društveni ambijent kakav kreiraju SDA i DF, uz pomoć odanih im medija i takozvane inteligencije, zahvalan je poligon za široku paletu antagonizacije. Takav talent za obesmišljavanje građanske ideje uznemirujući je kontinuitet (pozdrav Harisu Silajdžiću), ali i zahvalna satirička građa. Ta tužna i ništa manje komična manifestacija građanske države također zaslužuje da bude pojmovno i leksikonski ovjerena. Neka ovo bude otvoreni poziv svim politolozima, sociolozima, socijalnim psiholozima, žurnalistima – svima kojima nacional-patriotska emocija nije poremetila umnu ravnotežu – da se bace na ovaj izazovni posao. Do tada ih, građaniste komšićevsko-izetbegovićevskog tipa, treba bespoštedno ismijavati.

Kada formulu jedan čovjek, jedan glas pretvoriš u militantni poklič zagovornika matematičke većine, kada etno-tribalističke motive i naglo probuđeni interes za matematiku prodaješ kao borbu za građanske ideale, tada se politička glupost i palanačka mudrost etabliraju kao norme. To što iza takvih zahtjeva stoji destruktivni politički mentalitet koji se već pokazao iznimno efikasnim u destrukciji jedne bivše zemlje, ne treba zagolicati devastiranu svijest i zakržljalu savjest domaće inteligencije. Štaviše, te obrasce treba uporno ponavljati. Gore je uvijek bolje, uče nas probosanska logika i ništa manje prograđanska matematika.

Evo u tom smislu nekoliko besplatnih, a korisnih savjeta.

Pod jedan, insistiraj na tvrdoj realizaciji formule jedan čovjek, jedan glas, istovremeno hineći ugroženost. Nema veze što su slični maksimalistički zahtjevi već polučili kolosalne političke poraze (vidjeti pod Stranka za BiH, 100 posto BiH), ojačali etničku paradigmu i separatističke agende. Poraz je uvijek dobrodošla mazohistička naslada.

Pod dva, nastavi se svađati sa susjedima, ali nemoj tu stati. Otvori front prema takozvanoj međunarodnoj zajednici. Iskaži duboko nezadovoljstvo što ta amorfna geopolitička struktura nema razumijevanja za tvoju viziju građanstva. Nema veze što se ta vizija građanstva, hinjeći već spomenutu ugroženost, neobično poklapa s vizijom kakvu je krajem osamdesetih inaugurirao jedan bankar iz Požarevca, izdašno podržan vojno-akademskom logistikom. Neki maliciozni zlonamjernik sigurno će zabiberiti da je sreća što su opisani nosioci građanske ideje u BiH zakinuti za vojni aspekt te logistike.

Pod tri, insistiraj na palestinizaciji i aparthejdu kao pojmovima i jezičkim piruetama kojima pojačavaš dojam i potičeš histeriju. Nema veze što su se izlizali od besmislene upotrebe. U svjetlu rečene međunarodne zavjere, posebno insistiraj na hiperprodukciji pojma aparthejd. Nema veze što pojam aparthejd, sada već dosljedno semantički pervertiran, svako nabrijano a neuko blebetalo ne vadi iz usta. Nije mnogo bitno ni što je najmjerljivi saldo takvog jezičkog angažmana kolektivna frustracija i ništa manje kolektivna pušiona. Dobra je stvar da u BiH postoje barem tri kolektiva, pa će se i spomenuta snošajna radnja najmanje trostruko reoralizirati.

I na kraju, uvijek ovakve tekstove prokazuj kao đubretarsko i plaćenićko podjebavanje naše borbe. Jer, građanska je dužnost biti histeričan i glup.


Neven Šimić, Prometej.ba