Mediji i društvene mreže preplavljene su snimcima emotivnog govora šesnaestogodišnje švedske aktivistkinje Grete Thunberg održanog u ponedjeljak, 23.09.2019. godine na Samitu Ujedinjenih Nacija o klimatskim promjenama. Mišljenja o govoru, te o samoj aktivistkinji koja u žižu javnosti dovodi kontroverznu temu globalnog zagrijavanja još od sredine prošle godine, duboko su podijeljena. Ni Bosnu i Hercegovinu nije mimoišao „Efekat Grete“, kako ga je vjerovatno pravilno nazvao britanski The Guardian. Brojni su građani Bosne i Hercegovine dijelili video snimak govora, a nerijetki su iznijeli i eksplicitne stavove: od teorija zavjere koje Gretu pretvaraju u lutku istaknutu u prvi plan ispred svjetskih moćnika sa različitim (zavisi koga čitate) agendama, do obesmišljavanja njenih istupa po osnovu godina, Aspergerovog sindroma od kojeg boluje, zazivanju roditelja da vode dijete kući da se igra i mane se svjetske politike i globalnih pitanja. Analiziraju i seciraju lokalni dušebrižnici djevojku koja je, eto, ili izmanipulirana, ili prestara za svoje godine, ili nenormalna, ili željna pažnje, ili previše „nahajcana“ od likova iz sjene, roditelja, okruženja, PETA-e, stanovnika Tetova kod Zenice, ko će ga znati više od koga, ali nekako pored divljenja snazi kojom Greta istupa intenzivno prodiru i negativne percepcije bilo njenog aktivizma konkretno, ili aktivizma uopće, ili pak pitanja klimatskih promjena koje, uprkos tome što nauka daje pregršt dokaza o postojanju problematike, i dalje polarizira javnost.

Sve to je, međutim, bez značaja.

Jer koliko god tema polarizirala, koliko god se u njoj sukobljavali i ispreplitali brojni državni, korporativni i individualni interesi, jedno je nepobitno.

Greta Thunberg govori, i njen glas odjekuje. Njen glas se čuje. I pitanja koja otvara, koja gura u lice svim svojim slušaocima, dopiru do slušalaca, dobijaju fokus kakav zavređuju.

Možemo se mi snebivati nad estradizacijom i showmanshipom koji je nekako kroz godine okupirao javni prostor i zamijenio hladne činjenice, artikulirani sadržaj i kulturni razvoj, možemo i Gretu smatrati dijelom tog svijeta jer vjerujemo da drukčije ne može biti sa nekim pod snažnim svjetlima globalnih reflektora, ali u svijetu Kardashiana, Hiltonovih, Jennera, u svijetu u kojem mikrokosmosi Zadruge, Farme, Idola, Talenata i inih nadjačavaju čak i mikrokosmose individualnih života, jedan glas koji nije glas podjele, destruktivnosti, mržnje, jedan glas koji sobom nosi poruku koja zaslužuje da se čuje – treba da se čuje.

I nismo mi, u ovoj državi, baš pretjerano zaslužili da se snishodljivo odnosimo prema ovoj temi. Ne dok smrdi kod Visokog i sve se praši kod Kaknja, ne dok se u Zenici na vjetrobranima vozila preko noći sliježu naslage otrovne prašine, ne dok se u Sarajevu u zimskim mjesecima uvodi vožnja par-nepar i djeca sa medicinskim maskama na licu idu u školu, ne dok u Doboju ljude izvlače čamcima iz prvih spratova kuća zbog poplava, ne dok se u Banja Luci stanovnici guše u smogu dok se govori o prvoklasnoj kvaliteti zraka, ne dok... Ali koga uopće briga, globalno zagrijavanje ne postoji, klimatske promjene nisu stvarne, to je sve smicalica Soroša i Rotšilda, Greta je čovjekoliki android kojeg su izradili ljudi-gušteri kako bi proizveli smutnju kod napaćenog naroda. Ne, problemi ne postoje, i svi koji o njima govore su ili strani plaćenici, ili domaći izdajnici. U Bosni i Hercegovini živimo utopiju, i šta nas briga za rast nivoa mora kad se može, u najgorem slučaju, možda tek malo razliti po Neumu.

Što'no rekoše u jednom mimu, puno mi pametujemo za narod koji je Torabiju davao šest maraka za flašu vode.

Dok mi obogaćujemo Torabija i torabije, jedna djevojka govori. I njen glas čuje čitav svijet. Njenu poruku čuje čitav svijet. I treba da čuje.

Na koncu, vrijedi citirati i dio mnogo opširnijeg Facebook statusa-pojašnjenja maloljetne Grete Thunberg:

„...postoji još jedan argument po pitanju kojeg ne mogu ništa učiniti. I to je činjenica da sam 'samo dijete i ne bismo trebali slušati djecu'. Ali to je lako popraviti – samo počnimo slušati nepobitne naučne činjenice. Jer kad bi svako slušao naučnike i činjenice koje neprestano ponavljaju – onda niko ne bi morao slušati mene ili bilo koje od stotine hiljada školaraca koji protestuju širom svijeta zbog pitanja klime. Onda bismo se svi mogli naprosto vratiti u škole. Ja sam samo glasnik, i pored toga, predmet sam sve ove mržnje. Ne govorim ništa novo, govorim što naučnici ponavljaju decenijama. I slažem se s vama, premlada sam za ovo. Mi djeca ne bismo trebali ovo raditi. Ali budući da gotovo niko ne čini ništa, i naša budućnost je ugrožena, osjećamo da moramo nastaviti.“

I glas koji odjekuje i drma i trese i podiže u fokus pitanje koje se tiče svih stanovnika planete treba upravo to – nastaviti. Uprkos skepticima, i dužebrižnicima, i teoretičarima zavjere. Nakon svega, oni samo kukaju na vrućinu ljeti i hladnoću zimi. Gretin glas ne kuka.

On optužuje i traži akciju.

Autor: Loris Gutić, Prometej.ba

Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru, ne nužno i uredništvu portala Prometej.ba