Hans Küng, vjera i bunt
Kao u rijetkom kojem piscu u povijesti, u Küngu su se susrela dva talenta: analitički i imaginativni. Dok misli o Bogu, on je poput Ludwiga Wittgensteina u čiju se dušu i glavu naselila ona Alisa iz zemlje čudesa
Izvor fotografije: The NY Times/N. Boenzi
6. travnja 2021. preminuo je Hans Küng, švicarsko-njemački katolički teolog, jedan od najutjecajnijih mislilaca 20. stoljeća i jedan od najpoznatijih crkvenih "disidenata". Tim povodom je Zoran Grozdanov na portalu Polis.ba napisao tekst
Hans Küng, vjera i bunt
Mogao bi ovo biti roman, ili možda film, o dva teologa, profesora u Tübingenu, u ono slavno vrijeme pred šezdesetosmu, kada se lomio i u tom lomu zatim stvarao svijet koji mi danas poznajemo: komunizam je bio na svome vrhuncu i pred konačnim slomom, reformatorske tekovine Ivana XXIII bile su hvaljene i podržavane, kako u Crkvi, tako i izvan nje, i bile su, također, pred slomom, a kapitalistički Zapad tek je čekala studentska pobuna, koja će stvoriti iluziju, ili fatamorganu, kako je i kapitalizam pred slomom… E, baš u to vrijeme njih su dvojica drugovali, živo raspravljali o mogućnostima modernizacije i reformacije načina na koji se Kristov nauk prenosi ljudima, i poštovali su jedan drugoga, premda se, uglavnom, nisu slagali. Godinu dana mlađi od njih dvojice, a nisu još bili ni četrdesetogodišnjaci, bio je Švicarac, ljubitelj umjetnosti i esteta, pomalo hedonist, i u skladu s tim – vozač automobila. Stariji je, pak, bio Bavarac, konzervativniji i tvrđi, s manje kreativnog dara, ali jačega racija i političke inteligencije. Taj je, naravno, vozio samo bicikl.
Međutim, kako je stanovao u padinskome dijelu Tübingena – gdje mu je mlađi, poduzetniji prijatelj pronašao kuću, za njega i njegovu sestru, koja mu je vodila domaćinstvo – nije mogao, kako je namjeravao, biciklom odlaziti na predavanja. Prijatelj je ponudio nešto što u to vrijeme nije bilo uobičajeno ni među običnim sveučilišnim profesorima, a kamoli među teolozima svećenicima, uglavnom kandidatima za visoka biskupska zvanja i vatrenim unutarnjim kritičarima rimske kurije: on će svakoga dana svojom alfa romeo giuliom dolaziti po kolegu i voziti ga na fakultet. Bilo je oko toga snebivanja, ali je na koncu zaključeno kako je to, zapravo, i najbolja ideja.
Roman ili film o kojima govorim, i čiji sinopsis upravo nudim piscu ili scenaristu koji bi sa strašću, znanjem i darom pristupili poslu, govorio bi o svakodnevnim tübingenskim vožnjama dvojice teologa. Tako putujući, oni razmjenjuju životna iskustva, jedan drugom povjeravaju svoje biografije, i ćaskajući o sitnicama stižu do priče o Bogu. Preko sitnica se, naučili smo to od Nikole Šopa (pročitajte u ove jesenje dane nanovo Šopove Svemirske pohode), najprije stiže do Boga. I vozeći prijatelja, tako, mlađi shvaća ono što će mu se puno kasnije rasvijetliti u svoj veličini svojoj, pa i tragici: njihovi putevi prema Bogu ne samo da su različiti, nego vode u dva suprotna smjera.
U svakome dobrom romanu, razlozi i motivacija likova prethodno je već upisana u njihovim biografijama. Premda su obojica Nijemci, ova dvojica ljudi pripadaju radikalno različitim oblicima nijemstva, ili različitim njemačkim iskustvima. Švicarac je rođen u tradicionalnoj, ali liberalnoj katoličkoj porodici, u zemlji koja je suživljena s nacionalnim i vjerskim razlikama, i koja dugo živi u miru. Počeo je aktivno čitati dnevne novine, a da nije navršio ni sedam godina, na što ga je nagnala šokiranost njegovih bližnjih, i cijele društvene zajednice jer je u susjednoj Njemačkoj Hitler došao na vlast. Godine njegova odrastanja i zrenja bile su obilježene iskustvima bliskoga, ali ipak susjedskoga hitlerizma. Rano ga je užasnuo antisemitizam, iz kojeg se užasa, možda, rodila i klica ideje o “svjetskome etosu”. To rano iskustvo sigurno je u njemu stvorilo veliku osjetljivost za druge religije, a naročito one koje bivaju doživljavane kao tuđe ili neprijateljske. Spoznanje Boga, koje ga je vodilo i prema svećeničkoj službi i prema teologiji, u njegovom je slučaju bilo obilježeno otporom prema zlu koje se činilo Drugima, dakle, Židovima, ali i prema sudioništvu i pristajanju vjernih katolika uz takvo zlo.
Stariji, pak, teolog, Bavarac, odrastao je u užasima nacizma. Morao je, po logici vremena, biti član Hitlerove mladeži, a zatim, na kraju rata, bio je i artiljerac u njemačkoj protuzračnoj obrani. Odrastao je u krajnje konzervativnoj sredini, za razliku od kolege Švicarca, koji je u srednjoj školi dijelio razred s djevojkama, on je pohađao muške škole. Za razliku od kolege, koji je marksizam od rana upoznavao, on je u marksizmu i ateizmu vidio samo nešto što ga je plašilo. Nije odrastao u demokraciji i nepoznat mu je ostao njezin smisao. Slobodu je otkrivao plaho, poput kornjače koja će svakoga časa uvući glavu u oklop, spreman da svakoga trenutka u ime Istine odustane od Slobode. Švicarac je, međutim, još tada, vozeći alfu romeo – i to model iz onih vremena kada je alfa još bila visokoestetizirani objekt vozačke žudnje – smatrao kako u kršćanskoj vjeri Istina i Sloboda idu jednu uz drugo, spreman da svojim životom, pa i po cijenu krajnje neposlušnosti, onoga što bi koju stotinu godina ranije vapilo za lomačom, nikada ne dopusti da mu u ime Istine bude uskraćena Sloboda.
Po svemu su ta dvojica bili antipodi: jedan strastven, drugi leden, jedan hrabar, drugi suzdržan, jedan šarmantan, drugi nelijep, jedan Küng, drugi papa. I svejedno su tada, vozeći se do fakulteta, bili prijatelji. Sjajan bi se roman o tome mogao napisati, odličan film snimiti. Jedan od onih filmova u kojima se preko sitnica ispriča velika priča. Evo, predlažem vam da to napišete i snimite.
Švicarac je, naravno, Hans Küng, a Bavarac je Joseph Ratzinger. Drugi je, zahvaljujući svojim sposobnostima, a možda i političkome, ideološkom ili duhovnom profilu postao rimski biskup, papa koji je Hrvatima poznat i po penkali što ju je poklonio premijerki, dok je prvi najznamenitiji buntovnik unutar Katoličke crkve, njezin najznačajniji živi teolog i jedan od, sigurno, najvećih svjetskih mislilaca i pisaca današnjice. Zahvaljujući riječkome Ex librisu, u Hrvatskoj redovito izlaze, sjajno prevedena i uređena, Küngova djela, pa su tako, u suizdavaštvu sa sarajevskim Synopsisom, 2009. objavili i prvi tom njegovih memoara, pod naslovom Izborena sloboda. Kao i svi važni i veliki životopisi, tako je i ova knjiga portret jednoga vremena, našega dvadesetog stoljeća, ali i demonstracija takve književne snage i siline, kakvoj se čitatelj sasvim rijetko ima prigodu izložiti. To je jedna od onih knjiga koja čovjeka izmijeni. Kako se Hrvati, valjda, ne vole mijenjati, tako je Izborena sloboda temeljito prešućena. Crkva u Hrvata dočekala ju je svojom hladnom i tupom mržnjom, a u onoj emisiji Hloverkinih intelektualaca znameniti kunsthisterik o Küngu je govorio kao o nekom bizarnom švicarskom teologu, baš kao da je i Švicarska zaseok kod Svinjarevaca, u kojem službuje i curice pipka neki pijani hadezeovski pop…
Drugi tom memoara, pod naslovom Sporna istina, prevela je Marija Barić (prvi je izišao u prijevodu sarajevskoga pisca Željka Ivankovića), i bit će, ako Bog da, objavljen oko Božića, ove 2011. Zahvaljujući ludome entuzijazmu, a možda i lakomislenosti Zorana Grozdanova, Ex librisova urednika i glavnog pokretača, koji mi je poslao prijelom knjige, čitao sam Spornu istinu ovih novembarskih studenih dana i večeri, i razmišljao o Hansu Küngu i njegovu prijatelju. Naime, ova knjiga je cijela, dijelom izravno, a dijelom neizravno, posvećena Ratzingeru. Konačno, pogledajte kako Küng započinje: “Neka mi bude dano – tome sam se uvijek nadao – doživjet tko će nakon Ivana Pavla II. postati sljedećim papom. Ta se nada ispunila, ali potpuno drugačije nego što smo to željeli i ja i svi oni koji su očekivali papu na liniji Ivana XXIII. i Drugoga vatikanskog koncila… Gotovo svi su moji veliki istomišljenici u borbi za obnovu teologije i Crkve još od Koncila ili mrtvi ili neaktivni – osim jednoga – a taj je postao papom. JOSEPH RATZINGER JE BENEDIKT XVI.” Izgovara to sa žaljenjem, ali nikako i rezignacijom. Küng je od onih pisaca i ljudi koji nemaju problema s time da ostanu sami. Ako je dopušteno s perspektive čitatelja, koji je i sam pisac, govoriti o Küngovim grijesima (a zašto ne bih, nakon što sam već ponudio fragment iz njegova života kao predložak za roman), tada se oni mogu ticati njegova silnog ega. Küng je ponizan samo pred Bogom, a pred ljudima sva mu je poniznost u jedinstvenoj ljudskoj veličini, koju kao da ništa i nitko od ljudi ne može učiniti manjom.
Čitajući Hansa Künga, ne samo njegove memoare, ateist na čas pomisli: pa ako tako pametan, imaginativan i darovit pisac svakim svojim retkom vjeruje u Boga, tada možda… Ali naravno, Boga se spoznaje u sebi, a ne u Küngu. U Küngu se, međutim, jednako snažno može osjetiti stvarna Božja prisutnost, kao što se, recimo, u Bozaniću, u tom praznom hramu njegove duše, može osjetiti da Boga više nema, niti ima onoga zbog čega bi Bog postojao. Ratzingerova je, pak, vjera, ustvari vjera razočarenja i rezignacije. Njegova liturgija u praznim i šupljim dušama najjasnije zvoni.
Gord prema Crkvi, ponizan prema Bogu
Među tolikim vrlinama koje hvale i veličaju Hansa Künga među ljudima, nije se, izgleda, našla i vrlina skromnosti. Ili barem skromnost nije među prvih stotinu Küngovih vrlina. Svoju duboku poniznost i skrušenost, svoju ljudsku malenost, neznatnost i nesavršenost Küng iskazuje pred Bogom. A možda i pred pojedinim osobama koje njegovoj intimi pripadaju na takav način da ne nalaze mjesta u njegovoj trotomnoj intelektualnoj i duhovnoj autobiografiji, objavljenoj u tri toma i na oko dvije tisuće stranica. Ali pred zemaljskim institucijama i autoritetima, uključujući i onu kojoj pripada pa mu je i hijerarhijski nadređena, pred Katoličkom crkvom, on skromnosti nema. Pred svom tom zlatnom teladi i pred gospodom u ornatima koji su optočeni žeženim zlatom, pred svim vatikanskim teolozima, uključujući i onoga koji je godinama igrao ulogu glavnog inkvizitora, da bi potom i sam postao rimski biskup, pred razduženim biskupom Ratzingerom, dakle, svojim bivšim prijateljem, Küng ne samo da nema poriva skromnosti, nego je na pomalo začuđujući i uveseljavajući način spreman biti otvoreno razmetljiv. Osim što se razmeće svojom intelektualnom superiornošću i znanjima, katkad mu dođe pa se razmeće i materijalnim dobrima. Istina, Küng nije bogat, ali jesu njegovi sponzori, uglavnom prosvijećeni njemački industrijalci i bankari, koji su tridesetak godina spremno financirali njegove duhovne, intelektualne i kulturne pothvate. Ozbiljno se držeći načela da mira u suvremenom svijetu nema bez mira među religijama, više je puta oputovao Svijet, i na licu mjesta se, sve u razgovorima i raspravama s drugima i drukčijima, učio o islamu, židovstvu, indijskim i kineskim religijama, ali i o religijama Afrike i Oceanije, kao i izvornih naroda Latinske Amerike. Valjda nitko među kršćanima o vjerovanjima drugih ne zna koliko Hans Küng.
Ali nije on fah-idiot ni duhovni tehnokrat. Upravo suprotno. Ako je Bog beskonačan, jedinstven i sveprožimajući, teologija ne samo da na sebe ne preuzima božanske atribute – blasfemično je to i naglašavati – nego teologija sama i bez pomoći drugih intelektualnih i umjetničkih disciplina po Hansu Küngu ne samo da se ne može do kraja kompetentno obraćati ljudima i sudjelovati u životu zajednice, nego ne može sama rasuđivati ni o pitanjima božanskog. Küng je, dakle, krajnje upućen u književnost, u poeziju njemačkog jezika i, naravno, u glazbu. Izvrstan je politolog. Podrazumijeva se da o filozofiji i političkoj ekonomiji zna onoliko koliko je profesoru iz Tübingena primjereno znati, pa još malo više preko toga. Darovit je antropolog, otvoren prema urođeničkim zajednicama koliko i prema svijetu moderne Amerike – o kojoj ispisuje neke od najfantastičnijih stranica u svome trećem, oproštajnom tomu – i u toj Americi neskriveno i razmetljivo uživa, ne odbacujući ni sve blagodeti konzumerizma, ako mu mogu pomoći u spoznavanju svijeta i u divljenju svijetu. Recimo, divna je ona scena kada Küng s prijateljima leti iznad kanjona rijeke Colorado, u iznajmljenom avionu…
Treći su tom, kao i prethodna dva, u prijevodu i u suizdavaštvu objavili riječki Ex libris i sarajevski Synopsis, s tim da je Ex libris nositelj izdanja. (Ne samo uzgred: u ukupnom hrvatskom nakladništvu, u toj moralnoj i profesionalnoj bijedi, tri su istinska čuda: Fraktura, Fibra i Ex libris. Po svemu drugom Hrvatska je duboko ispod ne samo europskih izdavačkih standarda, nego ispod moćnoga srpskog nakladništva, dok su Fraktura, s izdanjima beletristike, Fibra sa stripovima i Ex libris sa sjajnim i neortodoksnim programom teologije onaj najviši europski standard.) Zaključnu knjigu, naslovljenu “Doživljena čovječnost: Sjećanja” odlično je, s brigom o jezičnoj ljepoti i terminološkoj preciznosti, prevela Blanka Will. U njoj se Küng bavi disidentskom dionicom svoga života, nakon što mu je administracija biskupa Ivana Pavla II krajem 1979. praktično zabranila i osporila poučavanje vjere i bavljenje službenom rimskom teologijom. Profesuru mu, međutim, nisu mogli ukinuti jer su čak i teološki posli na Zapadu podložni autonomiji sveučilišna i sekularnoj znanstvenoj hijerarhiji.
Hans Küng insistira na povijesnosti svetoga teksta – dakle, na tome da se Biblija ne može čitati na isti način u desetom i u dvadesetom stoljeću – ali i na tome da ono što nije dio svetoga teksta ne može biti tumačeno i prihvaćano kao sveti tekst ili sveta zapovijed. Recimo, vrhovnopoglavarski status rimskoga biskupa. Papu on poštuje, podčinjava mu se, ne napušta Crkvu – iako na mnogim primjerima dokazuje kako je u Wojtylino i Ratzingerovo vrijeme značajnim teolozima, pa i svećenicima i biskupima, napuštanje Katoličke crkve bilo jedinim razumnim izborom – ali dekonstruira dogmu o papinoj nezabludivosti kao neku vrstu formalno-političke, svjetovno-vladarske konvencije. Također, on u izvornom učenju Crkve ne nalazi podlogu za odbijanje svakoga razgovora o možebitnom ređenju svećenica. U svjetonazorskome, u političkom smislu Hans Küng je liberal – od one dobre i prosvijećene, pomalo starinske vrste, od ljudi koji neće za druge paliti lomače, ali će zbog vlastitih uvjerenja sami spremno poći na lomaču – svojedobno je bio antikomunist, dok je to još imalo smisla, ali je u svemu, osim u pitanjima vjere, krajnje nedoktrinaran, otvoren prema novim idejama i saznanjima, i u toj svojoj otvorenosti – radikalan. (Da, kada riječ ne bi krivom upotrebom bila potrošena, a pomalo i ozloglašena, najtačnije bi bilo da se kaže kako je Küng ustvari radikal.)
Ali kada je riječ o teologiji, strog je i dosljedan, u određenom smislu i konzervativan. Također, kritičan je i prema sekularnom naslijeđu moderne Europe. Ta dvojnost između svjetovne otvorenosti, političkoga liberalizma i radikalizma, te teološkog konzervativizma, koja je još osjetnija u Küngovim teološkim i teološko-povijesnim djelima, u “Biti kršćanin” i u “Postoji li Bog”, nego u njegovoj autobiografiji, pruža vrlo uzbudljive i čitateljski poticajne učinke. I nadaje se neočekivanom, paradoksalnom zaključku: time što je u intelektualnom i političkom smislu otvoreniji, to je Hans Küng dosljedniji u tumačenju Biblije. Ali ostavimo to onima koji vjeruju da se čitajući Künga sa samima sobom dogovore u što, zapravo, vjeruju. Čitatelju, međutim, koji čita Künga s nevjerničkim iskustvom, ostaje čarolija njegova teksta – doista, ima toga i u memoarima – kad argument Boga biva uvjerljiv poput argumenta umjetnosti. Kao u rijetkom kojem piscu u povijesti, u Küngu su se susrela dva talenta: analitički i imaginativni. Dok misli o Bogu, on je poput Ludwiga Wittgensteina u čiju se dušu i glavu naselila ona Alisa iz zemlje čudesa.
Duhovit je, i u toj svojoj duhovitosti ponekad dječački zloban. Recimo, ne može da ne citira ono što je čuo na otvorenoj raspravi u župnome dvoru tibingenške Crkve svetog Ivana: “Katolička je crkva institucija koju nose žene, a vode je muškarci u ženskoj odjeći”. (Ne daj Bože ni pomisliti što bi se dogodilo s onim, makar i ateistom, tko bi se u Hrvatskoj javno, a ne u župnome dvoru, tako narugao biskupskim haljecima i papinim cipelicama, pa to još u raspravi o ređenju žena…)
Wojtyla u svom dugom pontifikatu nikada nije odgovorio na Küngove zamolbe da ga primi i s njim razgovara. Tri je duga desetljeća šutio, da bi tek Ratzinger, na veliko teologovo iznenađenje, odlučio da razgovara. Ali na kraju je i taj razgovor bio samo formalne prirode. Kada je došao Franjo, Hans Küng je već svodio svoje zemaljske račune, dovršavao posljednji tom memoara i umirovljavao se. Ali vrlo je pomno pobrojao sve Wojtyline i Ratzingerove vladarske postupke, od likvidiranja latinoameričke teologije oslobođenja, aktivne podrške fašističkim diktatorima, naročito Augustu Pinochetu, preko pasivne podrške režimu aparthejda u Južnoj Africi i izoliranja biskupa Desmonda Tutua, sve do prikrivanja pedofilskih skandala, zaštite biskupa koji su u takve skandale bili direktno umiješani, do kadrovske politike i politike beatifikacije, i dokidanja ekumenizma i svih pozitivnih učinaka Drugoga vatikanskog koncila. Pisao je o Wojtylinim preskupim i spektakularnim putovanjima po svijetu, o njegovome borbenom antikomunizmu i političkom angažmanu na rušenju komunističkih režima, ali i odbijanju da sudjeluje u uspostavi elementarne rasne jednakosti… Prema Ratzingeru je još i zadržao neko davno poštovanje, dok je prema Wojtyli bio nemilosrdan. Ne prekršivši pritom zadanu mu subordinaciju.
Neki vražićak ga je naveo da ispriča i ovo. U veljači 1986. Küng se sastao s tanzanijskim predsjednikom Juliusom Nyerereom, i u opuštenom mu razgovoru ispričao vic: došao papa pred dragoga Boga, pa zainteresiran za to kako će dalje stvari ići s crkvom Božjom dobi od Vrhovnoga dopuštenje da mu postavi tri pitanja: “Prvo: ‘Hoće li za mog života biti ukinut zakon o celibatu?’ Odgovor odozgo: ‘Ne’. Drugo pitanje: ‘Hoće li za mog života biti uvedeno ređenje žena?’ ‘Ne’. Treće: ‘Hoće li još jednom koji Poljak biti papa?’ Božji odgovor: ‘Za mog života ne!’”
Vrlo uzbudljiva knjiga. Posljednje riječi u njoj su: “Hvala ti, moj Bože,/ jer si dobar/ i tvoja milost traje vječno./ Amen. Neka bude.”