Ilustracija: Опубликовано / Eigenes Werk

Na balu koji je organizovala Evropska unija uz podršku NATO saveza, bivša jugoslovenska republika pojavila se u haljini koja je oduševila evropsku gospodu i u cipelama kakve ni Pepeljuga ne bi izgubila. Njen dolazak prijao je manje više svima, no to nije bilo dovoljno da Makedonija postane poželjna u tom društvu. Ponovio se stari mirovni nesporazum. Pod tim imenom, Makedonija nije bila na popisu uvaženih zvanica. Da bi tu situaciju preokrenula u svoju korist, makedonska vlast odlučiila je da referendumom promijeni ime države. Grčka je to bodrila masovnim demonstracijama, a Evropska unija i NATO pozdravili su odluku podržanu na referendumu.

Neko će reći da je zbog procedure promjene imena Makedonija zakasnila na feštu koju sama finansira. Neko će reći da bi bila mnogo manje ponižena da su joj rekli da promijeni haljinu, cipele i boju kose. Neko uopšte neće pomisliti da u tom činu ima nečeg poražavajućeg za bivšu jugoslovensku republiku. Sve skupa, to više nije bitno. Bio je to potez poslije kojeg više niko ne postavlja pitanja čemu se Makedonija nada, i kuda želi ići. Šta to govori o upornosti Makedonije da postane dio velike evropske zajednice, a kakva je to poruka ostatku bivše Jugoslavije i njenom bližem okruženju?

Žan Klod Junker (Jean Claude Juncker), predsjednik Evropske komisije, potvrdio je da Komisija daje zeleno svjetlo za početak pregovora sa Skopjem i Tiranom. U međuvremenu, Radio Slobodna Evropa saopštila je da - prema “non-paper” dokumentu u koji ima uvid - trinaest članica smatra da proširenje Evropske unije na Zapadni Balkan i Jugoistočnu Evropu nema alternativu. Na inicijativu Poljske - javlja Radio Slobodna Evropa - Vijeće EU poziva se da preduzme dalekovidne, hrabre odluke koje bi promovisale kontinuirani napredak reformi u skladu sa standardima i vrijednostima EU, ojačale regionalnu saradnju, pomirenje, dobrosusjedske odnose - pružile ključnu podršku nepovratnom miru, stabilnosti, razvoju regiona i kontinenta.

Početak pregovora sa Skopjem i Tiranom, prema mišljenju trinaest zemalja članica, bila bi jasna poruka drugim zemljama Zapadnog Balkana i to bi doprinijelo jačanju otpornosti zemalja na spoljne, štetne interese drugih aktera, te osiguralo da Evropska unija i dalje bude vodeći igrač za pozitivnu regionalnu transformaciju. Nedugo zatim, Stevo Pendarovski, predsjednik Republike Sjeverne Makedonije rekao je da će biti veoma razočaran ako Brisel prije otpočne pregovore sa Sarajevom nego sa Skopjem. Takav kapric više utiče na reputaciju Makedonije i formiranje ukusa njene javnosti, nego na naredni korak Evropske unije. Nije to trebao reći, zbog sebe - ne zbog Bosne i Hercegovine.

Nakon što je u proteklom ratu ostala bez susjeda koji vojno ili policijski nije dejstvovao na njenoj teritoriji, BiH ionako ne živi u zabludi da je ljubimica regije. S te strane, ovakvi šumovi u komunikaciji - kakve je izazvao Pendarovski - ni u kom smislu ne mogu da doprinesu izgradnji i očuvanju mira i povjerenja. Uostalom, koji to metod skaliranja nepriključene zemlje Zapadnog Balkana može, u smislu stabilnosti opšte političke klime i zavisnosti ekonomskih odnosa od države pozicionirati tako da ne budu rame uz rame?

Eventualno odlaganje priznavanja statusa kandidata Bosni i Hercegovini ne treba posmatrati kao zadnju namjeru Evropske unije da obeshrabri napore učinjene za stabilizaciju i pridruživanje. Uzevši u obzir rezultate nedavno održanih izbora, jasno je da bi za Evropski parlament kobno bilo kooptiranje političkih snaga poput Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Stranke demokratske akcije aranžiranih sa dvije Hrvatske demokratske zajednice, Socijaldemokratskom partijom, Demokratskom frontom (zadržimo se, bolje, samo na BiH). S te strane, čak i kad izostavimo ustaške, četničke i promenade drugih pannacionalnih, klerofašističkih, antisemitskih, populističkih pokreta jasno je zašto Evropska unija još uvijek nije spremna prihvatiti sve nazovi zaraćene strane.

Istovremeni pregovori sa Beogradom, Sarajevom, Podgoricom, Skopjem i Tiranom mogli bi da budu veoma mučni i bolni za Brisel. No, ostavimo li po strani (ne)otvorena poglavlja i taštine malih razlika opet postoji prilika za zajednički razgovor o političkoj i ekonomskoj klimi na Zapadnom Balkanu. U tom slučaju fokus na pristup radnom mjestu i pristojnoj plati, zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, adekvatnom stambenom prostoru, sigurnosti penzija i socijalnih izdvajanja, kvalitetnom i besplatnom obrazovanju za sve neće rezultirati jednostranim akcijama ili preusmjeravanjem pažnje javnosti u tuđe dvorište. Građanske inicijative, nevladine organizacije i civilno društvo u takvim okolnostima mogli bi pružiti mnogo veću podršku, zahvaljujući prvenstveno uslovima organizovanja i uzajamnog djelovanja.

Pridruživanje ostatka bivše Jugoslavije i njenog bližeg okruženja zavisi, takođe, i od razrješenja takozvane krize do koje je došlo zbog masovnih migracija. Izgleda da baš u tom problemu treba uočiti specifične sličnosti i razlike u široj slici mobilnosti i zapošljivosti različitih socijalnih kategorija, pogotovo o infrastrukturi koja saobraćajno i telekomunikacijski povezuje okruženje. Naravno, to je tek jedna od tema kojoj zemlje kandidati za Evropsku uniju treba da posvete pažnju. Od odluke njihovih rukovodstava, kao i od odluke Brisle, zavisi da li će do rješenja doći zajedničkim naporima ili jednostranim pristupom - jačanjem kohezivnog faktora interoperabilnošću ili odjeljivanje, stvaranjem privida međusobne konkurentnosti.

Ministarski sastanak zakazan za 18. jun razriješiće dilemu da li Evropska unija najednom ne želi priključiti ostatak Zapadnog Balkana ili tek ne želi učiniti to odjednom. U ovom drugom slučaju, Srbija i Bosna i Hercegovina mogle bi da se suoče sa političkim i ekonomskim promjenama koje će uticati na slobodu kretanja ljudi i robe, a ne samo na izražavanje, okupljanje i mišljenje. Tada će Evropska unija na Zapadni Balkan moći da se proširi tek uz političku i ekonomsku podršku Rusije, Kine i Turske. Ukoliko dozvoli takav epilog, Brisel nesumnjivo zna šta su mogućnosti Evropske unije u tom konkretnom slučaju.

No, ko će tada (moći) garantovati sigurnost investicija na prostoru većeg broja zemalja Zapadnog Balkana? Ko će u datim okolnostima umjesto međusobne konkurentnosti zemalja bivše Jugoslavije nastojati da uoči specifične sfere razvoja tržišta, posebno u namjenskim industrijama? Od kakvih će kulturoloških i ekonomskih odnosa zavisiti razvoj društvenog preduzetništva i domet inovacije? Koje će ideološke tekovine tada štititi ljudska prava, civilne slobode, pa na kraju krajeva životnu sredinu, kojim mehanizmima političke borbe i s kakvim legitimitetom? Ukoliko ruski, turski i kineski kapital od Zapadnog Balkana načini protektorat novog geopolitičkog bloka, proširenje Evropske unije njeni ideološki i politički oponenti doživjeće kao aneksiju.

Da li Evropska unija sa Zapadnim Balkanom treba da ustanovi zajednički metod rješavanja problema koje je priključenjem Rumunije, Bugarske, Mađarske i Hrvatske već preuzela na svoja pleća? Da li je u tom smislu bitno razvijati i jačati kohezivni faktor jednako koliko i osvijestiti zajedničke probleme i elemente njihove vidljivosti? Da li istovremeni početak pregovora zahtijeva potpuno novi diskurs polemike o pravnoj, političkoj i ekonomskoj zbilji? Odgovori na ova pitanja preduslov su za novi korak ka stabilizaciji, dakle dijalog s otvorenim kartama. Ne izrazi li Vijeće ministara spremnost EU na takve pregovore, tek će biti neizvjesno ko će poljubiti vrata.

Autor: Ljupko Mišeljić, Prometej.ba