Vijesti da je 8. decembra Hrvatskoj odobren ulazak u Šengen, te da je Terezija Gras, državna tajnica hrvatskog MUP-a ušla u uži izbor za šeficu Frontexa, evropske agencije za graničnu i obalnu stražu, ponukale su me da se vratim filmu The Wire, rediteljice Tihe K. Gudac.

Hrvatska je od ulaska u EU na braniku Evrope, što pogranična policija dosta bukvalno shvata. Pandemija koronavirusa i postrožavanje mjera za ulazak u EU su pogodovali strogoći, rigoroznim zakonima i demonstraciji sile na granicama s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, na kojima se građani i građanke s propisnim legitimacijama nelagodno osjećaju, a kamo li ilegalne izbjeglice o čijem maltretiranju, premlaćivanju i nasilnom vraćanju čitamo u medijima već nekoliko godina. Terezija Gras tvrdi da to rade aktivisti obučeni u crne uniforme, iako novinari odavno upozoravaju na vojne i paravojne formacije koje operiraju u pograničnim područjima, najčešće na granici Slovenije i Hrvatske i da je sve instruirano od strane države.

I sama sam ovo ljeto boravila nekoliko dana u pograničnom pojasu Slovenije i Hrvatske koji je prvo razdvojen državnom granicom, onda je 1997. godine ukinuta željeznička linija i planski se radilo na uništavanju infrastrukture između prvih susjednih mjesta preko Kupe, da bi 2019. došla žilet-žica, koju niko od naših sagovornika tada nije odobravao.

Film The Wire, koji otvaraju široki kadrovi rijeke Kupe, prirodne granice između Hrvatske i Slovenije, daje jasan historijski i društveno-politički presjek odnosa susjeda iz dvije pogranične opštine: Petrine i Broda na Kupi, podsjećajući na zajedničku antifašističku borbu i prošlost i pokušaje održavanja zajedničke sadašnjosti i budućnosti kroz svakodnevni život i sportske, ekološke i turističke aktivnosti. Međutim, te odnose pokušava presjeći debela žilet-žica koja je došla kao odgovor na prisustvo izbjeglica u tom području. Postavljena je bez pitanja i javnih rasprava i kako neki od sagovornika kažu, samo širi govor mržnje i suprotstavlja se demokratskom društvu i pravnoj državi.

Da li čelična ograda i žilet-žica mogu spriječiti ulazak izbjeglica u Sloveniju pitanje je koje postavlja ovaj film, jer kako jedan mještanin kaže, da sam krenuo iz Afrike u Evropu i došao do Slovenije, nema te žice koja bi me zaustavila, no sigurno stvara mnoge probleme lokalnom stanovništvu koje živi od poljoprivrede i turizma koji je zbog toga gotovo propao. Sportske igre koje se na Kupi održavaju već 15 godina u želji da održe prijateljstvo ova dva naroda se nastavljaju, ali iznad glava plivača je žica. Ona ugrožava i prirodna staništa velikog broja divljih životinja koje su svoj dom našle u ovim prekrasnim pejsažima, a sada su im kretanje, potraga za hranom i vodom onemogućeni.

Za policiju i zvaničnike to je legalan, plemenit čin sprečavanja izbjeglica da se domognu evropskog tla, a u batinanju i lovu im pomaže i manji broj lokalaca koji dobijaju honorar od 200 eura za jednu ulovljenu izbjeglicu. Ostatak stanovništva žicu i ove akcije doživljava kao novi Berlinski zid.

U filmu nam Gudac prikazuje i gustu i nepristupačnu šumu koja seže od Bosne, preko Hrvatske, do Slovenije koja je ruta za obećano, novo sutra, dok u off-u slušamo iskustva izbjeglica o teškom životu, napornom putu i željom za boljom budućnošću.

Film The Wire, iako kompozicijom prilično jednostavan, s povremenom zamkom upadanja u opšta mjesta prikazivanja izbjeglica, daje jasnu sliku zbilje u kojoj živimo, koja je raspolućena između esencijalne ljudske empatije i želje za pomoći potrebitima, te nacionalne svijesti i čistote koje postaju imperativ na evropskom tlu i isključuju svakog drugog i drugačijeg.

The Wire je dio serije filmova Borderline koji čine intrigantna putovanja do rubova zajednica i razmišljaju o uticaju granice na ljude i krajolike.

Vanja Šunjić, Prometej.ba