Autor ilustracije: Jacob Lawrence

Namjerno u naslov ovoga članka nisam stavio termine poput migranti, izbjeglice, Bihać, granična policija, nehumano postupanje, mučenje, itd., odnosno sve one riječi koje asociraju na to da bi se u članku moglo raditi o migrantima i izbjeglicama. Stavio sam onu navijačku parolu koju sam s vremena na vrijeme i sam izvikivao na nogometnim stadionima, jer možda ona privuče malo više pažnje. Rijetki su oni koji će više čitati članak koji u naslovu nagoviješta da bi se mogao baviti „ljudima s Istoka“. To je upravo i zadatak srednjostrujaških medija i politike, čim manje ih spominjati te na taj način kreirati stvarnost bez migranata. Dok je u onoj pravoj stvarnosti situacija proporcionalno obrnuta, migranata je sve više i postupanje prema njima je sve nehumanije. Iako je nehumano postupanje kamilica u usporedbi s onim kako se tretira migrante s one strane granice.

Rijetko kad me šokira nešto poput članka „Migrante se kuje dok je vruće“ Ivane Perić objavljenom na H-alteru prije nekoliko dana. U tome članku autorica navodi novu metodu mučenja koju provodi granična policija – prženje vrućim željeznim štapom po nogama. Iako smo već čuli da je kriminalizacija solidarnosti vrednota novosvjetskog poretka, iako smo čitali o upotrebi elektrošokova od strane hrvatske policije, o tome kako uzimaju osobne dokumente, mobitele i sve drugo čega se domognu, iako sam se i osobno išao uvjeriti u situaciju u Bihaću te sam načuo o bezbroj dugih nehumanih načina postupanja i maltretiranja migranata – ova priča o 'hrvatskom Guantanamu' u Korenici daje jednu posve novu dimenziju. Onu koja izaziva instantno gnušanje na „legitimnu upotrebu nasilja“ u jednoj državi članici EU, kao i na istovremeni izostanak reakcija i šutnju nadležnih.

Kad je pučka pravobraniteljica Lora Vidović nedavno izašla u javnost s anonimnim pismom policijskih službenika koji su odlučili progovoriti o tretiranju migranata, gospođa Vidović je nesumnjivo, i s puno hrabrosti, izašla iz okvira svoga djelovanja. Pritom je bila izložena nemilim reakcijama i pogrdama sa svih strana, uključujući onu od najviše predstavnice hrvatske države čije ime više ničime ne zaslužuje biti spominjano. Ako smo tada još naivno mislili da će najviša državna instanca stati u obranu ljudskih prava, pa barem zbog hrvatskog imidža u svijetu do kojeg joj je toliko stalo, gadno smo se prevarili.

Nisam Greta Thunberg (oh, Bože, zar ni ovaj članak ne može proći bez nje?), ali situacija je, da se poslužim njenim riječima, dakle, crno-bijela. S jedne strane imamo pravobraniteljicu Loru Vidović koja je izišla iz okvira svoga djelovanja, policijske službenike koji javljaju kako se postupa s migrantima, kao i volontere i nevladine organizacije te sve one dobre ljude koji se trude sačuvati migrantima ono malo dostojanstva što im je ostalo od prevaljenog puta i ovakvih tretiranja. S druge strane imamo policijske službenike koji slijepo prate naredbe Ministarstva unutrašnjih poslova, povrh njih imamo MUP koji izdaje direktive, te povrh MUP-a imamo predsjednicu koja otvoreno opravdava metodu pushback-a migranata u BiH i nužnu primjenu „malo sile“ od strane policijskih službenika.

Hoće li činjenica da hrvatske vlasti dopuštaju i dapače naređuju maltretiranje migranata potaknuti na masovnu reakciju građanstva i odlazak pred zgradu Vlade na Markov trg u Zagrebu? Teško. Kao što je Miljenko Jergović nimalo suptilno dočarao prije koji dan, „da biste se u Hrvatskoj danas odvažili reći da ste antifašist, treba vam prilična hrabrost. Za to da se deklarirate kao fašist, svejedno čiji, hrabrosti vam u Hrvatskoj ne treba.“ Dok u isto vrijeme spomenuta predsjednica viče iz SAD-a kako je lijepo što tamo ponosno može reći da je Hrvatica, jer to u Hrvatskoj navodno ne smije, kao što nije smjela ni za vrijeme bivše države. Što nas je povijest naučila i kako ćemo govoriti o ovoj trenutnoj situaciji za nekih sedamdeset godina kad nam nekakvo novo vladino povjerenstvo opet bude odlučivalo kako nam je tumačiti povijest? Pa za razliku od onog doba kad smo imali prvi i najveći pokret za obranu ljudskosti u Europi, o ovom će se sa velikom sigurnošću pisati kako hodamo širom zatvorenih očiju, da svi hoće biti Hrvati, a nigdje ljudi.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba