Od početka implementiranja inkluzivnog obrazovanja prošlo je petnaest godina, a o inkluziji se piše kao o konfuziji, iluziji i mrtvom slovu na papiru. Kao nastavnica u osnovnoj školi sa 20 godina radnog iskustva mogu reći da za nastavnike inkluzija nije mrtvo slovo na papiru, jer su djeca sa poteškoćama integrisana u redovne škole. Roditelji, ipak, već petnaest godina upisuju djecu s poteškoćama u razvoju u redovne škole iako znaju da nastavnici nisu defektolozi, da nisu educirani, da nemaju asistente ni prilagođena nastavna sredstva. Nije mrtvo slovo na papiru, ali je sigurno konfuzija i iluzija i vjerujem da drugačije ne može ni biti. Konfuzija je nastala u učionicama, a iluzija su individualno prilagođeni programi. Nisam tražila informaciju o začetniku ideje inkluzivnog obrazovanja, ali sklona sam vjerovati da je to jedna od onih osoba koja svoje istraživačke radove ne temelje na rezultatima posmatranja i eksperimenta, nego najvećim dijelom na razultatima anketiranja. Često takvi posjećuju škole sa molbama da nastavnici anketiraju učenike, dok njima ne pada na pamet da provedu bar par časova u učionici.

Prema Pedagoškim standardima i normativima, u Centrima za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju, odjeljenja se formiraju prema tipu poteškoća učenika, dok se u redovnim školama o tipu poteškoća ne vodi računa. Ako se uzme u obzir da nastavnici nisu defektolozi, da pored učenika sa poteškoćama u razvoju u odjeljenjima imaju i do 25 tipičnih učenika za koje vode obimnu pedagošku dokumentaciju i evidenciju i da škole nisu opremljene prilagođenim didaktičkim nastavnim sredstvima, onda nastavnici u redovnim školama nisu eksperti nego čarobnjaci, jer usprkos svemu uspijevaju izaći na kraj sa ovako složenim poslovima. Obim administrativnog posla u nastavničkoj 40-satnoj radnoj sedmici povećao se i uvođenjem elektronskog dnevnika, a to je dio posla koji posmatrač sa strane ne vidi pa je uobičajeno mišljenje da nastavnici imaju previše slobodnog vremena.

Pored tri stotine i više tipičnih učenika imam i 10 učenika s poteškoćama u razvoju. Rad sa učenicima sa poteškoćama u razvoju podrazumijeva i vođenje posebne pedagoške dokumentacije i evidencije. Među učenicima sa poteškoćama u razvoju su učenici od teških do blažih poteškoća u razvoju, a samo za jednog imamo asistenta. Odnedavno je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS počelo da nastavnicima plaća 1% po času u odjeljenju sa učenicima sa poteškoćama u razvoju, a najviše 10%. Naredne školske godine imat ću 20 časova sa učenicima s poteškoćama u razvoju i to sa učenicima od teških do blagih poremećaja u razvoju, što znači da će pola biti plaćeno, a pola neplaćeno. Nije presudno hoće li mi biti plaćen rad, nego je suštinsko pitanje mogu li ja podnijeti toliko opterećenje obzirom da sam i sama prebolovala tešku bolest i radna sposobnost mi je umanjena.

Nastavnički posao je takav da čim roditelj pošalje dijete u školu, nema drugog izbora nego raditi. Ako ništa drugo, nastavnici čuvaju dijete, a da ne bi pravilo probleme moraju mu osmisliti neki zadatak. Individualno prilagođenim planovima predviđena su posebna nastavna sredstva koja nisu obezbijeđena, pa sam prinuđena vlastitim sredstvima kupovati bojanke, slikovnice i radne sveske u kojima pronalazim ponešto što mi može koristiti u radu s učenicima sa poteškoćama u razvoju.

Često se škole optužuju za diskriminaciju djece sa poteškoćana u razvoju, da ne dozvoljavaju pohađanje nastave, a pri tome se zanemaruju uvjeti u kojima nastavnici rade. Niko od nastavnika koje je inkluzija zatekla u nastavnom procesu nije znao kada je birao profesiju da će raditi sa djecom sa poteškoćama u razvoju niti je u u toku stručnog obrazovanja imao priliku učiti o autizmu, Downovom sindromu, cerebralnoj paralizi, disleksiji i drugim tipovima poremećaja u razvoju. Što se tiče edukacije nastavnika i danas je ista situacija

Radimo posao za koji se nismo educirali niti nas ko educira, a ne propisuju se ni neophodni pravilnici da imamo bilo kakvo pisano uputstvo na koje bismo se mogli pozvati. Obrazovanje učenika sa poteškoćama u razvoju se u redovnim školama provodi, iako nije donijet Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju predviđen Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo. Učenike sa poteškoćama u razvoju ocjenjujemo iako nije donijet Pravilnik o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika sa poteškoćama u razvoju.

Predviđeni pravilnici bi nam više pomogli nego sve edukacije koje nam se nude, a koje škole moraju da plate. Nakon jednog predavanja shvatila sam da nam zaposleni u Centrima mogu samo pružiti infomacije koje mogu i sama pronaći u stručnoj literaturi jer oni rade u drugačijim uvjetima. Redovne škole provode inkluziju, a ne Centri za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Ključni problem inkluzivne nastave je: kako organizirati nastavu u odjeljenju gdje imaš do 25 tipičnih učenika i jednog ili dva učenika sa poteškoćama u razvoju!? Niko nas nastavnike ne može naučiti kako raditi s drugim učenicima kada jedan ili dva učenika sa poteškoćama su takva da imaju faze nekontroliranog vikanja i lupanja? Prepušteni smo sami sebi da se borimo kako znamo i umijemo, bez obećanih asistenata i bez prilagođenih nastavnih sredstava, a imamo učenike, na primjer, koji ne vide. Ko će me naučiti kako postupiti kada učenik u kolicima želi stalno da pokazuje zemlje na zidnoj karti? Da mu dozvolim to bi značilo da moram dogurati kolica do zidne karte i pomoći mu da pokaže, a nisam fizički sposobna za taj poduhvat. Uz vođenje klasičnog i elektronskog dnevnika na koje gubim 10 minuta časa, na rad s djecom s poteškoćama u razvoju izgubim još 10 minuta časa. Ako ne dozvolim učeniku da pokazuje zemlje na zidnoj na karti, skrenut ću mu pažnju na njegov defekat. Šta sa ostalih 25 učenika?

Konfuznost inkluzije se vidi i u sadržaju individualno prilagođenih programa koje dobijamo iz Centra za odgoj, obrazovanje i rehablitaciju. Kako da učenik sa intelektualnim poteškoćama prepoznaje uzročno-posljedične veze historijskih procesa, uočava razlike između društveno-ekonomskih sistema i objašnjava karakteristike privredenog razvoja? Obzirom da smatraju da je učenik sposoban za ovaj najviši nivo znanja, zašto učenik treba da pohađa nastavu po individualnom planu i programu!?

U individualno prilagođenim programima redovno se navodi da će učenik uz pomoć učitelja i edukatora rehabilitatora (defektologa) postići ciljeve prilagođenog nastavnog programa, a za to što u školi nemamo edukatore rehablitatore niko ne mari. Ne vjerujem da bi učenici postigli postavljene ciljeve i da imamo u školama defektologe, ali da bar mi nastavnici ne moramo učenika držati stalno na oku. Zar se niko ne pita da ako su tipični učenici opterećeni nastavom, kako se u javnosti tvrdi, kakvo je tek opterećenje za djecu s poteškoćama u razvoju boraviti 6 časova u školi!?

Za beskorisne projekte i dokumente o reformi osnovnog obrazovanja ima novca, a za konkretnu pomoć nastavnicima nema niti se o tome u medijima govori. Analizirati godišnje finansijske izvještaje za brojna ministarstva i agencije koja se bave obrazovanjem bio bi dugotrajan i iscrpljujući posao, zato sam izdvojila samo par podataka iz izvještaja o finansijskoj reviziji Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje za 2016. godinu i Izvještaja o finansijskoj reviziji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke za 2016. godinu. Toliko novca je potrošeno, a i dalje se troši na izradu dokumenata koji su u praksi beskorisni. Autori ovih dokumenata su sasvim sigurno dobili visoke naknade u vidu honorara, naknada za putne troškove i hotelski smještaj.

U Godišnjem finansijskom izvještaju Agencije za za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje za 2016. godinu, iskazani su rashodi u ukupnom iznosu od 1.058.214 KM. Od toga: unajmljivanje imovine (109.298 KM) i ugovorene usluge (55.288 KM). Za poslovni prostor u Banjoj Luci se mjesečno izdvaja 3.478 KM za ukupnu površinu prostora od 230 m², a za prostor u Sarajevu mjesečno se izdvaja 3.243 KM za 84 m² uredskog prostora. Agencija ima i nekakav Odbor čijim je članovima u 2016. godini isplaćeno 28.403 KM!

Prema izvještaju o finansijskoj reviziji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke za 2016. godinu, za podršku projektima poboljšanja inkluzivnosti predškolskog i osnovnog obrazovanja izdvojeno je 277.900 KM. Pitam se kako su ti projekti poboljšali inkluzivnost predškolskog i osnovnog obrazovanja!?

Autorica: Arifa Isaković, Prometej.ba