Iluzije o sebi i o drugima

20. septembar // petak //

U velikom intervju objavljenom u časopisu Civiltŕ Cattolica, papa Franjo samokritično priznaje da je grešnik i da je ranije nekorektno i autoritarno vršio svoju službu poglavara. Dotaknuo je papa Franjo i druge teme, govoreći kritički i o problemima u Crkvi. Nešto slično rijetko čujemo od crkvenih poglavara na ovim prostorima. Ali zato slušamo njihove politizirane homilije u kojima se razračunavaju s "neprijateljima", tobože bore za nacionalne interese, a zapravo žele sačuvati monopol u društvu.

Istodobno, prvi čovjek Katoličke crkve od početka svoje službe progovara drugačijim jezikom: otvoreno govori o problemima u Crkvi, zauzima se za dijalog s drugima i potiče na milosrđe i brigu za sve ljude svijeta. Možda je prerano govoriti o pozitivnim učincima papinih riječi, ali je neosporno da njegovi dosadašnji javni istupi najavljuju "novu paradigmu Crkve" (Leonardo Boff) - "Crkve koja će biti kuća sviju, a ne mala kapelica za izabrane", kako papa Franjo kaže u intervjuu.

21. septembar // subota //

U Nišu je u katoličkoj izvedbi obilježena 1700. godišnjica Milanskog edikta. Iako dugo najavljivana i pripremana, proslava godišnjice okupila je tek dvije-tri tisuće ljudi, što je dijelom posljedica i "ekumenske suzdržanosti" pravoslavne braće i sestara. Neosporno je da je Milanski edikt važan za kršćane i kršćanske crkve. No, slaveći vlastitu slobodu vjere, kršćani rijetko i nerado spominju činjenicu da se sloboda zadobivena Milanskim ediktom u kasnijim stoljećima nerijetko pretvarala u neslobodu, progon i mučenje drugih. Političko kršćanstvo (katoličko, pravoslavno, protestantsko...) kroz povijest je nanijelo puno zla pripadnicima drugih vjera, a kršćani su se i sami međusobno progonili i istrebljivali. Velika obljetnica je bila i još je uvijek prilika da se osvrne na vlastitu povijest i sve one zablude koje su je pratile, ali i da se preispita i sadašnje djelovanje kršćanskih crkava.

22. septembar // nedjelja //

Beogradski list Republika (glasilo građanskog samooslobađanja), koji izlazi pod motom "protiv stihije straha, mržnje i nasilja", u zadnjem dvobroju dotiče i temu sekularizacije. O tome sociolog religije Mirko Đorđević kaže: "Mi posljednjih dvadeset godina, barem po mome uverenju opstajemo u Srbiji na talasu klerikalizacije društva u celini... Za tu klerikalizaciju, koja je očevidna i koja dobija i skandalozne razmere, nije kriva samo crkva, krive su sekularne strukture, političke strukture koje podstiču klerikalizaciju, jer im odgovara ova blizina između crkve i države (...)." Teško da je moguća kraća i preciznija analiza simfonijskog odnosa crkve i države u "svetosaviziranoj" Srbiji, i ona se u potpunosti može primijeniti i na druge zemlje u regiji.

23. septembar // ponedjeljak //

U uređenim zemljama popis stanovništva se razumijeva kao nužna pretpostavka funkcioniranja jednog demokratskog društva. To nije slučaj i u Bosni i Hercegovini, u kojoj je i popis stanovništva pretvoren u političko pitanje najvišeg značenja. Kao i u mnogim drugim važnim temama u ovoj zemlji, cijela rasprava se svela na etničko i vjersko izjašnjavanje. Politički i vjerski predstavnici triju naroda panično i dramatično upozoravaju svoje članove da na popisu isključivo paze na etničko i vjersko izjašnjavanje. Pritom rijetko tko spominje one teme koje su kad je riječ o popisu, ali i o životu uopće, daleko važnije (ekonomske, socijalne, obrazovne...) Sva se pretpopisna diskusija, pa i u akademskim krugovima, svela na zabrinutost o ishodu etničke i vjerske statistike. Probleme Bosne i Hercegovine, nacionalna i druga pitanja, ne može, neće i ne smije rješavati statistika, već odgovorna politika koja će se zalagati za dobro svih ljudi neovisno o njihovoj etničkoj, vjerskoj ili nekoj drugoj vrsti pripadnosti i neovisno o njihovom broju.

24. septembar // utorak //

Fra Josip Markušić (1880-1968) nesumnjivo je najznačajniji bosanski franjevac 20. stoljeća. Ovih dana ponovno čitam zbornik radova iz 1980. godine s naslovom "Angažirani svećenik" priređen povodom 100. godišnjice Markušićeva rođenja. Zbornik pokazuje da je Markušić puno pisao, ali i da su mnogi drugi pisali o njemu. Nažalost, puno toga je nestalo iz arhiva Franjevačkog samostana u Jajcu. Tamošnji fratri godinama uzaludno pokušavaju doći do nestale i otuđene arhivske građe. Markušić je, kako to i naslov spomenutog zbornika ističe, bio "angažiran svećenik", ali i politički mudar čovjek. Mnogi rado i često citiraju njegove riječi, a posebno jednu rečenicu koja se odnosi na "kušnje teških vremena", a koja zapravo vrijedi za sva vremena i sve ljude: "Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost."

25. septembar // srijeda //

U Splitu je otvorena izložba "Bogdan Bogdanović - Ukleti neimar", koja je prvotno prošle godine postavljena u Zagrebu. Podsjetilo me to na susrete i razgovore s Bogdanom Bogdanovićem iz 2007. godine u Beču. Kad smo se jednom prilikom dotaknuli teme spomeničke kulture izrasle iz ratova devedesetih godina, Bogdanović je tada kazao da su svi ti novi spomenici užasni i strašni, da su to paćenički spomenici, koji slave patnju, a ne život. Zato bi trebalo graditi spomenike općim vrijednostima, spomenike pameti, čestitosti i drugim vrlinama. Bogdanović je pred kraj svoga života sanjao o svijetu bez spomenika, o svijetu koji neće imati razloga graditi ih.

Bogdan Bogdanović autor je spomenika jasenovačkim žrtvama

26. septembar // četvrtak //

Mediji ne prestaju izvještavati o novom "čudu" u Međugorju - Gospinom kipu koji svijetli. I dok dio ljudi ismijava novo "međugorsko čudo", hodočasnici opsjedaju kuću međugorske vidjelice. Žeđ za čudima, fantastičnim doživljajima, opsjenama nije samo međugorski slučaj. Mnogi današnji ljudi se povlače iz realnog svijeta u svijet čarolije, tražeći u njemu makar i kratkotrajnu sigurnost i utočište. U takvom svijetu se sve racionalno i smisleno potiskuje, a na vidjelo izlazi sva bijeda i nesreća samoopsjene. To vrijedi za sva područja života suvremenog čovjeka, ali posebno za njegovu duhovnost koja često sklizava u područje samoobmane, čuda i iluzija. Tome su ponekad slični i "virtualni identiteti" suvremenog čovjeka, zabarakidirana skloništa i pribježišta od stvarnih ljudi i realnosti, sofisticirani mehanizmi proizvodnje i održavanja privida i iluzija o sebi i o drugima.

| Autor je doktor teologije i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u Sarajevu |

Danas.rs