11. januara 2015. šetkala se tako njemačka kancelarka Angela Merkel pariškim ulicama, sva u crnini, ruku pod ruku sa premijerima, predsjednicima i drugim predstavnicima i predstavnicama skoro 50 zemalja, kako bi složno izrazili solidarnost sa ubijenim karikaturistima satiričnog magazina Charlie Hebdo. Nedaleko od Merkelove se šetkao i Ahmet Davutoğlu, premijer Republike Turske i dobar drug turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Svi oni su, kako se kaže, „najoštrije osudili“ napad na redakciju Charlieja, koji nije bio samo napad na pojedince, već i napad na slobodu govora. Ono što je većina tih ljudi, ako ne i svi, nisu „najoštrije osudili“su svi oni napadi na slobodu govora, mnogo stariji od napada na francuske karikaturiste, čije posljedice, na svu sreću, nisu bili ljudski leševi, a za koje su neki od njih sami odgovorni. Ono što su ti ljudi ignorisali, svjesno ili nesvjesno, je činjenica da se slobodu govora sistematski napada i ograničava već godinama, a da oni sami pokreću te napade i u njima učestvuju. Razlozi tih napada su u suštini isti kao i napadi na Charlie: neko je nekoga uvrijedio.


31. marta 2016. je tako njemački komičar Jan Böhmermann u svojoj emisiji Neo Magazin Royale, na njemačkoj državnoj televiziji ZDFneo, uvrijedio turskog predsjednika Erdoğana pjesmicom u kojoj ga, između ostalog, opisuje kao zoofila, pedofila, praznoglavca, smrdljivca, kukavicu i nasilnika koji voli udarati žene, Kurde i kršćane. Bilo nešto od toga istina ili ne, osjećanja gospodina predsjednika su povrijeđena. Istog dana se u Ankari počelo roviti po njemačkim zakonima, kako bi se našao način da se besramnik kazni. Ispostavilo se da način postoji, Böhmi se može kazneno goniti, ali je za to potreban amen njemačke Vlade. 15. aprila 2016. je amen i izgovoren, kancelarka Merkel smatra kako posao da sudi nije njen i da u pravnoj državi za to postoje nadležne institucije. I u pravu je. Merkelova je jedna od rijetkih iz marša za Charlie, koja je ostala čista obraza. Otvoreno ostaje jedino pitanje da li bi se situacija ovako razvijala da nema, na primjer, sirijskih izbjeglica, kojima Erdogan očigledno ucjenjuje Europsku Uniju. I ako ne bi, da li bi se takva odluka branila tvrdnjama kako neki luđak sa Bliskog Istoka, religijski fundamentalist koji ne mari pretjerano za ljudska prava i slobode, a koji se dočepao moći u svojoj zemlji, u jednoj europskoj avliji nameće nove definicije slobode govora?


U januaru 2015. Davutoğlu je bio jedan od onih koji su podržavali stav da „satira može sve“, a malo više od godinu dana kasnije – puj pike ne važi – i odjednom bi satira mogla malo se sabere i smiri strasti. Isti taj Davutoğlu, koji je u Parizu bio dio živog odbrambenog zida slobode govora, ne buni se pretjerano što njegov predsjednik s tom istom slobodom ima povelik problem. Nije se bunio – kao ni mnogi iz pariške povorke – ni kad su uhapšeni novinari Can Dündar i Erdem Gül. Valjda je tada važilo pravilo da svako u svoja četiri zida određuje šta je to sloboda govora. Sad, očito, ne važi ni to, već samo Erdoğanovo pravilo da se sve smije, dok njega ne vrijeđa. On je u mogućnosti da postavlja pravila, a kad može, zašto ne bi. I zato je potez njemačke Vlade dobar. Pristali su na Erdoğanovu igru, ali ne i na njegova pravila. Potez je dobar zato što otvara prostor utvrđivanja činjenica i nije vođen ličnim osjećajima. Sa Böhmermannom će se postupati „po protokolu“, ili njegovim rječnikom, ali bez imalo ironije: „Du hast ein Problem? Ich hab' Polizei.“ U slučaju Böhmermanna sloboda govora se neće tretirati kao potpuno proizvoljna kategorija, koju svako može da razvlači kako stigne i kako mu prilike dopuštaju.

Inače, više različitih tumačenja od slobode govora imaju valjda samo svete knjige i „Moby Dick“. Sve je počelo sa insistiranjem na političkoj korektnosti, zamišljene kao dobar i efikasan način borbe protiv diskriminacije, koja je s vremenom pervertirana u zabranu svega što nekoga, božemesačuvaj, vrijeđa ili još gore, u politički trik kojim se hinji borba za zaštitu marginaliziranih grupa. Prešutno je dogovoreno da se ignoriše činjenica kako sloboda govora ne prestaje tek kad govor postane širenje mržnje i poticanje nasilja, nego kad govor potpuno subjektivno bude protumačen kao uvredljiv. Ignoriše se činjenica da je rečenica „Zalažem se za slobodu govora, ali to mene vrijeđa“ skrojena po šablonu „Nisam rasist, ali mislim da su crnci skloniji nasilju od bijelaca“ ili „Nisam islamofob, ali mislim da islam potiče diskriminaciju žena“ ili „Nisam homofob, ali mislim da je parada ponosa nemoralna i ne podržavam je“ i tako dalje, u nedogled. Subjektivni stav o pojedinačnom slučaju iz zavisne rečenice je u suprotnosti sa općim uvjerenjem izraženim u glavnoj rečenici. Sve takve izjave zaslužuju osudu, jer su licemjerne, a ako ćemo pravo, i besmislene. Možda je zapadna kultura dovoljno fina da po ljudima čiji ih govor vrijeđa ne puca iz automatske puške, ali ne preza od toga da te ljude ućutka na, jelte, humaniji način. Tako zapadna kultura, ponosna na svoju utemeljenost u kritičkom stavu, taj kritički stav legalno suzbija. Kad se radi o rasizmu, homofobiji, antisemitizmu i sličnim suludim idejama, to suzbijanje je i legitimno, jer su činjenice da se crnci i bijelci ne razlikuju ni po čemu osim po boji kože, LBGT populacija od cis-heteroseksualne ni po čemu osim po seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, a Jevreji ni po čemu od svih ostalih osim po religijskim uvjerenjima. Govor koji osuđuje ljude na osnovu navedenih karakteristika i treba da bude kažnjiv, jer je besmislen i neutemeljen. Međutim, ako se neko slučajno nađe uvrijeđen jer mu je neko drugi rekao da, na primjer, diskriminira neku manjinsku grupu, onda to može samo služiti kao osnov za kritičku diskusiju, a ne kao njena kočnica. Tu tek počinje potraga za činjenicama i argumentima.


Problem je što ljudi nemaju vremena i živaca da se bave traženjem argumenata i diskusijom. Omiljena metoda strastvenih branitelja i braniteljki slobode govora je kratki postupak. Po kratkom postupku su oni koji, iz ovih ili onih razloga, „nisu bili Charlie“, otpisani kao obožavatelji terorista. Nije se mnogo pitalo koji su to njihovi razlozi i zašto neki ljudi smatraju Charlie homofobnom i antisemitskom novinom, između ostalog. Možda Charli eto i jest. A možda i nije. Ali kome se da razgovarati o tome? I ko to, zapravo, smije? Baš zato je odluka njemačke Vlade da pokrene krivični proces protiv Böhmermanna značajna, koji god bili stvarni razlozi njenog donošenja. Traganje za činjenicama nije srezano u korijenu, već je službeno odobren njegov početak. A dok se ne donese presuda, nadam se i nakon toga – bilo to nekom smiješno ili ne, vrijeđalo to nekog ili ne – dozvoljeno je reći: Erdoğane, smrdi ti iz usta!


Ismar Hačam, Prometej.ba