Povijest je islama, kao i ostalih velikih religija, veoma složena. Međumuslimanske nesuglasice i sukobljavanja nastali su odmah poslije smtri poslanika Muhameda (632). Unutarnji neporazumi i raskoli bili su uglavnom politički motivirani a u velikoj su mjeri odredili povijesni tok islama. Došlo je do političkih nesuglasica između sljedbanika okupljenih oko Poslanikovih nasljednika. Najveći sukob dogodio se između pristaša trećeg halife Osmana (umro 656.) i četvrtoga halife Alije ibn Eli Taliba (umro 661.). Sukob je nastao oko naslijeđa poslanika Muhameda. Sljedbenici Eli Taliba, ši‘ije, svoga su vođu smatrali vrhovnim vjerskim, duhovnim i političkim liderom muslimanske zajednice. Smatrali su nadalje da imami trebaju predvoditi muslimansku zajednicu te da trebaju biti Poslanikovi krvni potomci. Zbog ovakvog odnosa prema halifu Eli Talibu, odvojili su se od muslimanske većine – sunita – pristaša trećega halife Osmana, koji su kasnije osnovali kalifat u Damasku. Došlo je dakle do prvog velikog raskola unutar mlade islamske zajenice.


U tim prvim desetljećima povijesti islama na scenu stupa sljedba suprotstavljena i sunitima i šiitima – haridžije („ustanici“). Ova sljedba je bila ratoborna i sklona populizmu.


Do 700. godine u islamu su se isprofilirale tri spomenute sljedbe. Suniti su daleko najbrojnija sljedba (danas ih ima oko 90% od ukupnog broja muslimana. Naši muslimani u BiH i susjednim zemljama su suniti). U političkom smislu, suniti smatraju da muslimani trebaju poštovati vlast bila ona dinastijska ili izabrana na izborima. Šiiti (danas ih ima oko 8% od ukupnog broja muslimana, najviše ih je u Iranu) smatraju da vladar muslimana treba biti imam koji je izdanak tradicije od proroka Muhameda. Haridžije (apsolutna manjina unutar islama) se zalažu za "islamski republikanizam, nisu nikad zadobile široku podršku muslimanskih naroda, živjele su (ali i danas žive) kao izolirane zajednice u tradicionalnim zemljama islama, a njihovo ime služi kad god se želi označiti bilo koja radikalna borba za 'islamske' ciljeve", veli Enes Karić. Sve ove sljedbe jednako priznaju Kur'an, ali ga različito tumače.


Današnje radikalne islamiste islamski teolozi najčešće nazivaju neoharidžijama. Oni smatraju da se trebaju boriti protiv šiita i sunita, te protiv utjecaja sa Zapada. Takve militantne (neoharidžijske) organizacije su primjerice „Božja vojska“ u Iranu i planetarno poznata „Al-Kaida“. Neprijatelji su im dakle svi koji im stoje na putu ostvarivanja političkih ciljeva: šiiti, suniti, Zapad... Često svoje političke motive nastoje opravdati vjerskim zahtjevima.


Radi se, gledano u postotcima, o veoma maloj grupaciji unutar islama koja je danas postala iznimno eksponirana zbog političkih i društvenih okolnosti. Tu treba tražiti glavni razlog njihovog nastanka i današnje prisutnosti, a ne u zahtjevima Kur'ana i islamske tradicije.


Enes Karić navodi nekoliko činjenica koje su pogodovale razvoju islamskog radikalizma: on je ponajprije reaktivna pojava vezana uz duh poraza i političkog beznađa od kolonijalističkog doba te uz poraz od Izraela; neriješeni ekonomski i politički problemi u islamskim zemljama; nepostojanje efikasnih demokratskih država u islamskom svijetu što ljude dovodi do frustracije koja potiče rađanje radikalnih ideja; nasilno vršenje vlasti od strane korumpiranih prozapadnjačkih elita u arapskim i islamskim zemljama; itd. Neki drugi autori korijene islamističkog ekstremizma vide u frustracijama muslimanskog svijeta zbog zaostajanja za tehnički i naučno sve superiornijim Zapadom.


Kao što vidimo, islamistički (ne islamski!) ekstremizam rubna je pojava unutar islama čije postojanje uvjetuju političke i društvene okolnosti. Njihovo pozivanje na Kur'an je neopravdano. Poznati orijentalist G. Rotter kad je upitan da objasni zašto se militantni islamisti pozivanju na Kur'an odgovara: „Ma nemaju pojma. Njima nedostaje teološka izobrazba ili uputa. Ne znaju ništa o povijesti Kur'ana, o tisućgodišnjim diskusijama i filozofskim tumačenjima Kur'ana. Kur'an je nevjerojatno složeno djelo. (...) Islamisti čeznu za moći; oni instrumentaliziraju religiju za svoje političke ciljeve.“ Islamisti primjerice pod džihadom podrazumijevaju oružanu borbu protiv neprijatelja (šiiti, suniti, Zapad...), a riječ „džihad“ doslovno znači „potruditi se na Božjem putu“, to znači pošteno raditi svoj posao, biti dobra majka ili dobar otac. Radi se dakle o zloupotrebi.


Ovo nas navodi na jednostavan zaključak: islamistički ekstremizam nema nikakve veze s autentičnom Božjom objavom u Kur'anu. Poistovjetiti cijeli islam s militantnim ekstremistima može se dogoditi samo iz neznanja ili iz zle namjere. Uostalom, kako primjećuje G. Rotter, virus radikalizma nose sve tri monoteističke religije: židovstvo, kršćanstvo i islam. Ponovno izbijanje bolesti uvijek ovisi o političkim i društvenim okolnostima.


Prometej.ba | J.Š.