U posljednjih mjesec dana bili smo svjedoci nekoliko interesantnih situacija u našem fudbalu. Većina tih situacija je imala negativnu konotaciju, a tako je nažalost već godinama, čak i decenijama. Ipak, čini se da bh. fudbal nikad nije bio na nižim granama u istoriji, te da i pored bolje infrastrukture i više novaca, napretka nema.

Najprije je dogovorena utakmica s Rusijom. Pa se onda čovjek čiji je glas napravio prevagu, a inače jedini Bošnjak koji je glasao za to, predomislio i rekao kako to nije trebalo da uradi. Zatim je šokirana javnost dala svoj sud, a neki igrači, doduše preko medija, poručili kako ne žele igrati tu utakmicu. Samo se Dennis Hadžikadunić oglasio lično, a ostale su upitali određeni mediji, tako da je veliko pitanje šta je zaista istina. Portal zvani Sportske.ba, inače prepun poluinformacija i reklama koje vam zapljušte po ekranu, je objavio kako kapiten Edin Džeko ne želi igrati utakmicu, ali se mora reći da je između odluke o utakmici i objave tog medija Edin ustvari bio na terenu, tako da je upitno da li im je zaista to rekao. Klix je objavio istu vijest, ali Edin to nije ponovio na svojim oficijelnim kanalima. Slično je i kad su druge stvari u pitanju. Igrači uglavnom šute i trpe, a ko god bi od njih nekada progovorio o bilo kakvoj nepravilnosti ili lošoj praksi, automatski bi izgubio mjesto u timu, često i zauvijek, pa je tako Asmir Begović, vjerovatno najuspješniji od svih naših golmana, jednostavno izbačen iz reprezentacije. Za razliku od njega, Savez na radaru ima razne poluigrače koji realno nisu kvalitet ni za mnogo slabije selekcije, pa se da naslutiti da su menadžeri upetljani u svaki mogući izbor selektora Ivayla Peteva, pa i u sam njegov izbor. Naravno, sve je to vrlo teško dokazati jer onima koji bi trebalo da se time bave, uglavnom sve to izmiče, a i pitanje je da li se tu po našim zakonima zaista radi o kriminalu. Trgovinu utjecajem u ovim slučajevima je skoro nemoguće pronaći, posebno jer u Savezu sjede ljudi omiljeni od politike, a često i sami njihovi poslušnici ili čak i familija.

Nakon ruske epizode, u Premijer ligi BiH dešavale su se najčudnije stvari, kao što je pobjeda trećeligaša Čelika nad Sarajevom, uz pun stadion, ili teško sudijsko navlačenje Borcu kad god ih ne ide, a u posljednja dva kola stradalo je malo Posušje, klub koji nema svoje ljude u Savezu, niti neko ima interesa da oni budu u vrhu. Dana 24. 10. su se oglasili saopštenjem u kojem prijete istupanjem iz lige jer su drastično oštećeni protiv Borca i Sarajeva. Ta se dva kluba, uz mostarski Zrinjski, vrlo rijetko žale na sudije. Sasvim slučajno je bivši predsjednik Borca danas predsjednik Saveza, a u Izvršnom odboru još pored njega sjede Ivan Beus, bivši predsjednik Zrinjskog, i Fuad Čolpa, njihov poslušnik koji je glasao za odluku da se igra prijateljska protiv Rusije. Ljubav između FK Sarajevo i ovog saziva Izvršnog odbora seže još iz 2020. godine, kada je sezona prekinuta, a Sarajevu dodijeljena titula, dok su Borac poslali u evropska takmičenja, na opšte zaprepaštenje oštećenih klubova, posebno onih koji su ih mogli stići na tabeli. Iz FK Sarajevo su se vješto oprali time što je predsjednik Vico Zeljković Borčev čovjek, pa su svu krivicu svalili na njega, a ustvari se zna da je i šest Bošnjaka jednoglasno glasalo za tu odluku.

Utakmica s Rusijom još nije zvanično otkazana, a sasvim sigurno se radilo o predizbornom triku. Iako se uveliko priča da se utakmica neće igrati (počelo se pričati o utakmici protiv Maroka u istom terminu), sjednica Izvršnog odbora je nekoliko puta pomjerena, da bi konačna odluka trebalo da bude donesena 31. oktobra. Za otkazivanje utakmice je potrebno da 12 od 15 članova glasa za tu odluku, što je vrlo teško očekivati da će se desiti, tako da se jedino možemo nadati da će neka viša sila odlučiti, pa da onda Izvršni odbor "jednoglasno" odluči. U suprotnom, ako zaista bude istina da mnogi igrači ne žele igrati, selektor će morati sakupiti reprezentaciju Srba iz Premijer lige i Super lige Srbije koji će se odazvati i ponosno odigrati meč protiv zemlje s kojom trenutno niko normalan na svijetu ne želi imati ništa.

Cijela ova situacija s našim fudbalom seže u daleku prošlost, te nije samo najnoviji trik SNSD-ovski orijentisanih struktura Fudbalskog saveza. Razlozi za sve ovo su mnogo dublji, i nisu posljedica svakodnevne politike, a autor ovih redaka se već dugo bavi mišlju da napiše jedan osvrt na naš fudbal otkako ga prati. A pratim ga veoma dugo, moglo bi se reći i predugo za normalnog čovjeka koji je željan isključivo sporta i sportskih priredbi, bez upliva politike, korupcije, kokošarenja i sličnih pojava.


Entuzijastični početak

Sve je počelo veoma entuzijastično. Po završetku rata, devedesetih smo primljeni u UEFA-u i FIFA-u kao punopravna članica, tako da smo ubrzo mogli zaigrati kvalifikacije, najprije za Svjetsko, pa onda i za Evropsko prvenstvo. Nažalost, bili smo u posljednjem šeširu, kao i svaka nova reprezentacija koja se počinje takmičiti, za razliku od recimo SR Jugoslavije koja je naslijedila sve jugoslovenske sportske uspjehe, pa samim tim i poredak na svjetskoj ljestvici. Žrijeb nas je smjestio u grupu s Hrvatskom, Danskom, Slovenijom i Grčkom, od koje smo nesretno izgubili na Koševu, te tada i ispali iz utrke za prvenstvo. Svi se i danas sjećaju pobjede nad Danskom od 3:0, sudijske nepravde u Zagrebu kada je golman Dražen Ladić s loptom ušao u gol koji neće biti priznat, te mnogih drugih dobrih igara. Imali smo igrački odličnu ekipu, sastavljenu mahom od igrača koji su stasavali još prije rata, i ispodprosječnog trenera. Poslije rata su mnogi od njih igrali za velike klubove, poput Reala, Fenerbahčea, Bajerna, Atletika i dr. Međutim, s tom generacijom nismo napravili dobar rezultat, a najbliže smo bili velikom takmičenju u vrijeme kada je reprezentaciju vodio Blaž Slišković, prvi Hrvat koji je zaigrao za našu zemlju, i čovjek koji je nesebično uvijek bio na raspolaganju kad god je to bilo potrebno. Tada nas je gol dijelio od Evropskog prvenstva, a radi se dakako o čuvenoj utakmici protiv Danske na Koševu koju smo odigrali neriješeno.

Sve je to vrijeme najvažniji kriterij za izbor selektora bio novac. Fudbalski savez je, iako je i tada imao stotine sponzora, nudio samo 5.000 KM kao platu, a nije poznato je li bilo drugih beneficija. Naravno, bilo je vrlo teško pronaći iole kvalitetnijeg selektora za taj novac, a pored mršavih 5.000, već se tada počelo govorkati o pozivima igrača koji bi se tako prodavali kroz reprezentaciju. Šta to ustvari znači? Igrač će biti pozvan bez obzira na svoj kvalitet, i uglavnom neće ni zaigrati, odnosno presjediće na klupi ili ući vrlo kratko u igru, ali će u svojoj biografiji imati reprezentativnu karijeru, a onda će ga menadžer lakše prodati na stranom tržištu. Menadžer i neko iz Saveza će podijeliti novac, a igrač će dobiti promjenu sredine koju u normalnim okolnostima ne bi mogao ni sanjati. Javna je tajna da se tih godina od određenih igrača tražilo da plaćaju kako bi igrali u određenoj selekciji, posebno u onoj do 21 godine, ali te priče nikada nisu dokazane. Navodno smo tako izgubili i Zlatana Ibrahimovića. Ta nagađanja su najvjerovatnije i tjerala zvučnija selektorska imena od reprezentacije, pa smo se onda morali zadovoljavati selektorima iz svoje avlije, poput Fuada Muzurovića, Džemaludina Mušovića, Faruka Hadžibegića ili Blaža Sliškovića. Neću reći da su oni loši selektori, pogotovo ne mogu tvditi da bi npr. Fabio Capello ili Felix Magath garantovali uspjeh, ali ono što sigurno znamo je da im niko ne bi mogao sastavljati spisak igrača. Ovako su svi bili zadovoljni, menadžerski lobi sitnom prodajom igrača, ljudi iz Saveza mrvicama koje im daju ti isti menadžeri, vrh Saveza time što selektora nisu platili mnogo, a i sam igrač koji bi jedino u najluđim snovima zaradio toliko novaca. Jedan od primjera takve prakse je Albin Pelak, bivši fudbaler Sarajeva i Željezničara koji je, iako je bio talenat, na prevaru prodat u Japan, i to nakon što je u Avazovom Sportu izašao članak u kom je prikazan na slici s Francescom Tottijem, a sve je popraćeno naslovom da vrlo vjerovatno prelazi u Romu. Japancima nije bilo ni na kraj pameti da je slika montirana, kupili su ga i vrlo brzo zažalili, a tamo nije odigrao značajnije minute. Prije i poslije toga je mjesecima bio na spisku reprezentativaca, a iako je uglavnom sjedio na klupi, odigrao je četiri minute u prijateljskoj utakmici protiv Srbije i Crne Gore, te devet minuta u kvalifikacionoj protiv San Marina. Selektori su se otad mijenjali, ali nikada nismo uspjeli privući svjetsko ime poput Vahida Halilhodžića, Vladimira Petkovića ili Ivice Osima. Ti ljudi su vodili druge reprezentacije, i to s mnogo uspjeha, pa ostaje nepoznanica kako je moguće da nisu htjeli voditi reprezentaciju svoje zemlje. Halilhodžić je nekoliko puta rekao kako ne želi da mu Savez određuje pomoćnike, a praksa je da pomoćnici uvijek moraju biti iz druga dva naroda u odnosu na selektora. Tako su Blaž Slišković, Ćiro Blažević i Robert Prosinečki dobijali Srbina i Bošnjaka za pomoćnike, Dušan Bajević Hrvata i Bošnjaka, a selektori Bošnjaci Hrvata i Srbina. Koliko je to besmisleno, govori i činjenica da je to uslov Fubalskog saveza i da se o tome čak ne može ni pregovarati. Nepoznanica je i zašto su Ostali diskriminisani ukoliko žele raditi u Savezu. Osim selektora koji je trenutno Bugarin, i po prvi put stranac, ali sa vrlo čudnim izborom reprezentativaca, svaki drugi činovnik Saveza mora pripadati jednom od tri konstitutivna naroda, pa i sam Izvršni odbor čini šest Bošnjaka, pet Srba i četiri Hrvata. Ali o tome kasnije, vratimo se na novinare.


Discipliniranje novinara

Kad smo već kod čudnih članaka, fotomontaža i inih novinarskih nedjela, potrebno je reći da su u skoro cijelom periodu otkako postoji Fudbalski savez, novinari bili nedovoljno kritički nastrojeni prema svemu što dolazi iz Krovne kuće našeg fudbala. Mnogi od njih su redovno letjeli avionima Saveza na gostovanja, dobijali novinarske iskaznice za domaće i gostujuće utakmice, čašćavali se na račun Saveza i ekipe, spavali u njihovim hotelima, a oni koji bi se drznuli postaviti neko neugodno pitanje, vrlo brzo bi ispali iz tih kombinacija. Treba reći da je i vrlo teško postaviti neko konkretno pitanje jer je press služba inače vrlo neraspoložena prema takvoj komunikaciji, i vole samo hvalospjeve. Nije se jednom desilo da PR Saveza Slavica Pecikoza disciplinira novinare tokom konferencija, prekidajući njihova pitanja i govoreći im šta smiju, a šta ne smiju pitati. Ako bi pitanje bilo vezano za prošlu utakmicu, ona bi rekla da se ovdje razgovara samo o trenutnom meču, a ako bi bilo o nečemu trećem, sasjekla bi novinara i rekla kako nismo došli da pričamo o tome, te zamolila da se fokusiramo na utakmicu. Tako su nedavno novinari pitali selektora Peteva šta misli o utakmici s Rusijom, a ona je ekspresno reagovala i nije dozvolila daljnju priču. Predsjednik Saveza Vico Zeljković je preko medija poručio svima da se "moramo fokusirati na utakmicu protiv Crne Gore", potpuno zanemarajući eventualnu bruku i sramotu koja je već nastala samim prihvatanjem ovog prijateljskog meča, odnosno praveći javnost budalama. Budući da u sportskim redakcijama često sjede ljudi koji uopšte nisu školovani za taj posao, oni se obično pokunje i odustanu od pitanja, ne znajući dalje kopati i reći prisutnima da su oni, selektor, činovnici i igrači, tu da odgovore javnosti, ma koliko pitanja bila neugodna. Dešavalo se čak i da selektor napusti konferenciju, odnosno reaguje na primitivan način, kao što je to uradio Safet Sušić sa svojim čudnim reakcijama u kojima niti persira novinare, niti im odgovara na pitanja, niti zna za neki red. Tada mu niko od novinara nije rekao da se tako ne može razgovarati u javnosti i da reprezentacija nije njegovo vlasništvo. Čak i neki od njih koji jesu bili profesionalni, vrlo brzo bi se sprijateljili s igračima, pa bi počeli raditi za njih kao njihovi glasnogovornici i urednici profila na društvenim mrežama. Samim tim su odustali od daljnjeg kopanja jer živjeti se od nečega mora.

Novinari su u mnogo slučajeva tendenciozno, neprofesionalno, obojeno i nepismeno izvještavali sa fudbalskih terena. Primat lažnih vijesti su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih držale redakcije Avazovog Sporta i dnevnog lista Sport Marker, u kom su novinari objavljivali nevjerovatne stvari, od toga da George Weah dolazi u jedan od sarajevskih klubova, do najave turnira u Brezi, povodom rođendana FK Rudar, gdje su tvrdili da će dogodine na tom turniru igrati Parma i Juventus. Tu se moglo naći najviše članaka koji hvale razne igrače, pa je tako Jasenko Sabitović, nekadašnji tuzlanski fudbaler koji je veći dio karijere proveo u Južnoj Koreji, punio naslovnice mjesecima, ne bi li ga zapazio selektor ili neki menadžer. Ipak, Sabitović je jedan od rijetkih koji nikada nije zaigrao za bh. reprezentaciju, ali po podacima Transfermarkta zato jeste za hrvatsku mladu ekipu, i u tri nastupa sakupio dva poraza i pobjedu. Biće da je pogrešno usmjerio svoj lobi i samim tim ostao bez tog dijela karijere. Redakcije ova dva lista su mahom izmišljali intervjue i nisu objavljivali demantije, nego bi se ljudi javljali drugim medijima da opovrgnu ono što je navodno rečeno za Avazov Sport ili Sport Marker. Budući da sam kao mlad i entuzijastičan, a posve nesvjestan i nezreo novinar, i sam bio dio dnevnog lista Sport Marker, svjedočim da sam zajedno s kolegom izmislio nekoliko intervjua, i to pod lažnim imenom. Prava je šteta da na stranici Infobiro.ba danas nema arhiva ovih novinarskih bisera, dok je printanu arhivu vrlo teško pronaći, pogotovo za svrhe nekog ovakvog teksta. Danas bi komično izgledao naslov o Georgeu Weahu ili turniru u Brezi, mada ni tada takvim glupostima niko nije vjerovao.

Danas novinari nisu mnogo bolji, bilo da se radi o Premijer ligi BiH ili reprezentaciji, pa čak i drugim sportovima. Na pressice dolaze nezainteresovani, i to nakon što su već poslali materijale, a rijetko koji se i udubljuje u svoj posao. Bio sam prisutan na desetinama utakmica reprezentacije i raznih klubova, i uvijek bih upoznao nekoga ko je potpuno zalutao u tu profesiju. Radi se o isključivo muškoj profesiji, s izuzetkom poneke fotografkinje, a većina ih nije završila nikakvo formalno obrazovanje potrebno za novinarstvo, nego su se eventualno doškolovavali nakon što su već počeli s karijerom. I danas u svim sportskim medijima možete pronaći više grešaka nego igdje drugo, i to svih mogućih, gramatičkih, pravopisnih, stilskih i onih koje ne znamo ni gdje bismo svrstali, gdje čitate članak i uopšte ne znate reći šta je njegov smisao. Naglasci sportskih komentatora su takvi da se vidi da se nikad nisu pojavili na govornim vježbama. Često se bave ženama fudbalera, ili kače polugole sportistkinje, što se donekle i može shvatiti zbog posjećenosti, ali kad to preraste u obrazac ponašanja, onda postaje degutantno. Klikbejt novinarstvo i na brzinu sklepani tekstovi su im specijalnost. Na portale postavljaju informacije koje su teško provjerljive, pa samim tim niko i ne zna koliko su istinite, a ako se zarovite u arhivu tih članaka, vrlo je vjerovatno da ćete naći više lažnih nego pravih vijesti. Edina Džeku svake polusezone prodaju u deset različitih klubova, a pri svakoj takvoj viješću se referišu na "uglednu" špansku Marcu ili neki sličan "ugledni" medij. Svi su ugledni, samo oni nisu. Prema Savezu su blagi i nemaju nikakav kritički stav, s izuzetkom pojedinih redakcija, poput recimo portala Sportsport.ba, koji ponešto i napišu, ali i dalje vrlo mlako i nepismeno, pa samim tim i ne može biti relevantno.

Naravno, nikad neću reći da su svi sportski novinari loši, i u toj cijeloj plejadi ljudi koji loše obavljaju svoj posao, nađe se i pokoji profesionalan, talentovan i dobar novinar. To su obično ljudi koji su radeći godinama koliko - toliko naučili svoj posao i sad ga obavljaju pošteno i dobro, imaju dosta kontakata, prave gledljive intervjue, uče jezike i žele učiti i druge stvari. Druga grupa dobrih novinara su oni koji su obrazovani, ali se takvi mogu nabrojati na prste jedne ruke. Sve ovo nabrojano iznad i jeste jedan od razloga zašto danas u BiH ne postoji kvalitetna kritika Fudbalskog saveza, pa već godinama niko ne pita očigledne stvari, i nema prostora da se javnosti daju odgovori na određena pitanja, a njih je mnogo.


O tronacionalnom Izvršnom odboru

Jedno od glavnih pitanja, a o tome je već pisano, je kako se popunjava Izvršni odbor Fudbalskog saveza. On broji 15 članova, i to iz svih naroda, a svaki član dolazi ili iz kantonalnih (FBiH) ili iz područnih saveza (RS). Izbori u tim nižim savezima se provode tako da je skoro nemoguće saznati kad i gdje se za njih prijaviti, kako se glasa i kako prolazi u IO, ali kada na kraju sve to prokopate, naiđete na ljude koji uglavnom imaju malo ili nimalo veze s fudbalom. Njih petnaestoricu koji vedre i oblače u Savezu tako izaberu ljudi koji takođe nisu fudbaleri, a često ih politika pogura da dođu tu gdje jesu. U vrhu FSBiH se nalaze predsjednik i generalni sekretar, a jedan od prošlih generalnih sekretara, Munib Ušanović, je svojevremeno i osuđen za korupciju, te je završio u zatvoru. Međutim, kada s današnje distance gledate, nekako čovjek osjeti nostalgiju prema toj ekipi iz Fudbalskog saveza, s obzirom da nakon toliko godina uopšte nije bolje, nego i danas raspravljamo o tome koliko je sudijskih odluka doneseno u korist jednog kluba, a taj klub se mijenja zavisno od toga ko u Savezu ima najveći lobi. Trenutno je to FK Borac i smiješno je uopšte i diskutovati da li je to zaista tako. Skoro svaka njihova utakmica podsjeća na degutantnu pljačku, gdje protivniku uopšte nije dozvoljeno da igra, a ako se kojim slučajem zadesi da igraju protiv Zrinjskog, onda se postavlja sudija koji ne želi učestvovati u kriminalnim radnjama, te samim tim utakmica bude poštena, a Zrinjski pobijedi četiri razlike. Takvih sudija nije mnogo, ali ih ima, i u takvim utakmicama se zaista vidi snaga Borca.


Šta radi UEFA?

Navijači se često pitaju kako je moguće da UEFA, kao krovna kuća evropskog fudbala, ne reaguje. Naime, Statut našeg FSBiH je i odobren od UEFA-e, te UEFA nema interes da se miješa u odnose unutar bilo kojeg saveza. Oni izričito zabranjuju miješanje politike i sporta, a tako onda dolazi do kontradiktornih stvari jer ukoliko se država umiješa u korupciju, postoji opasnost da nas UEFA i/ili FIFA suspenduje iz svih takmičenja, a ako to država ne radi, onda se status quo produžava do daljnjeg. Ipak, to se jednom već desilo. U vrijeme kada je bivši generalni sekretar Munib Ušanović osuđen, jedno vrijeme smo bili suspendovani. Tada su svi osim jednog igrača, Zvjezdana Misimovića, odbili da igraju, a kako će to biti zahvaljeno Misimoviću, vidimo iz toga da je danas jedini kojeg Savez uvažava i koji ima neku funckiju od cijele te generacije fudbalera. Na čelo tadašnje institucije smiješnog imena, Komiteta za normalizaciju, postavljen je Ivica Osim, i to vrijeme pamtimo kao možda jedino svijetlo vrijeme našeg fudbala. Tada smo se plasirali na jedino veliko takmičenje, a utakmice Premijer lige su se počele masovno prenositi zahvaljujući BH Telekomu. Ivica Osim je tada izjavio kako on nikad ne bi potpisao takav ugovor da je bio na mjestu ljudi iz BH Telekoma, i kako im trebamo biti zahvalni. Činilo se kao da je prošlo vrijeme tutumraka i loših vibracija, te da dolaze bolji dani. Osim se u međuvremenu povukao, a na čelo Saveza su stigli ljudi koji su nas opet zavili u crno. Za selektora su odabrali poslušnike, najprije Roberta Prosinečkog, a nakon toga Ivayla Peteva, i realno nisu napravili nijedan ozbiljniji rezultat. A i kako bi, kada nisu ni prije nego što su došli u našu reprezentaciju? Igrači su masovno počeli da se "opraštaju" od reprezentacije, shvativši da to više nije njihov svijet. Izgubili smo Senada Lulića i Harisa Medunjanina, a Asmir Begović je izbačen, iako nikad ništa nije slagao. Igrači koji su ostali su zašutjeli i nisu htjeli da se bave "višom politikom".


Šta dalje?

Nakon skoro 30 godina nerada, lošeg odnosa prema našem fudbalu, gledanju sitnih interesa i vladanja još sitnijih duša, vrlo je teško očekivati da će naš fudbal uskoro osvanuti na zelenoj grani. Neke se stvari jesu promijenile, pa je sada plata selektora 30.000 KM, što uopšte nije tako loša cifra, ali su i dalje ostali stari problemi zbog kojih ljudi koji drže do sebe ne žele doći. Vahid Halilhodžić, koji je trenutno bez posla, i to u vrijeme kada Petevu ističe ugovor, je nedavno za medije izjavio da će biti selektor onog momenta kada reprezentacija bude igrala pod Bijelim Brijegom i u Banjaluci. Zašto to nije tako, svi znamo, a samim tim se nameće zaključak da je Fudbalski savez ogledalo države, gdje vedre i oblače SNSD, HDZ i njihov pijun SDA. Kada bi oni to željeli, reprezentacija bi igrala u svim bh. gradovima, i ljudi bi se na to polako navikli, kao što su se navikli na košarkašku ABA Ligu, ali u Savezu se svi sve tajno i/ili prešutno dogovore, a posebno se dogovore da se ništa ne mogu dogovoriti. Potpuno je nenormalno da se mora biti Bošnjak, Hrvat ili Srbin da bi se uopšte radilo u Savezu, a još je nenormalnije da takav polusvijet određuje ko može, a ko ne može biti u našem fudbalu. Zbog toga ima mjesta samo za podobne, poput Misimovića koji Savezu nije okrenuo leđa i kad su svi to uradili, ali ne i za sposobne, ljude koji su cijeli svoj život posvetili fudbalu. U takvom jednom ozračju uopšte ne čudi što su danas već svi zaboravili na barem tri neregularne titule Premijeg lige BiH, što više i ne čude sudijska iživljavanja u korist jednog kluba, što se konstantno odgađa uvođenje video tehnologije, i što isti kriteriji ne važe za sve, pa tako Mladost iz Kaknja izbace iz lige jer nemaju odgovarajući stadion, a onda na istom tom stadionu igra novi Premijerligaš. I sve je po pravilu, jer pravila kažu da se u prvoj sezoni može igrati bez reflektora, ali u sljedećim ne može.

Pored očiglednih stvari, užasno je nepraktično i što se UEFA-i i/ili FIFA-i ne mogu prijaviti sumnjivi pojedinci. Vrlo je vjerovatno da ovo nije praktički izvodljivo, ali i sama nemogućnost komunikacije klubova s UEFA-om, o čemu je svjedočio Samir Landžo, bivši predsjednik FK Željezničar, je porazna. Landžo mi je jedne prilike rekao da UEFA s klubovima ne komunicira i ne miješa se u svoj posao, pa onda Savezu ostanu apsolutno sve odluke podložne manipulaciji, od sudijskih pljački, preko nesrazmjernih kazni, pa sve do licenciranja i odluke ko može, a ko ne može igrati u narednim sezonama. UEFA ima nekakav sportski sud u Lozani, ali opšte je poznato da taj sud u skoro svim slučajevima potvrdi ranije odluke. Njih jednostavno sitna buranija ne zanima, što je u neku ruku i razumljivo jer realno koga je u svijetu briga što su FK Željezničaru pronašli lažne nalaze Covida na utakmici u Izraelu? Nikoga. To je tek neko prvo pretkolo Evropa lige, i realno je nebitno ko će proći dalje.

Teško je očekivati i da se Premijer liga uskoro odlijepi od dna. Mnogo je sumnjivih radnji unutar same lige, a koliko god se neki trudili da se poboljša, ne shvataju da je to nemoguće bez suštinskih promjena, i da će samo ušićariti unutar BiH, ali ne i dalje. Po svjedočenju Dine Konakovića, inače navijača Sarajeva, za podcast Moja garaža, nije baš najjasnije kako je FK Sarajevo dobilo zeleno svjetlo vlasti da se privatizuje, odnosno da u njemu samo jedan čovjek odlučuje, s obzirom da se radi o udruženju građana.

Mnogo takvih stvari je ostalo nejasno, pa i zašto je Mladost iz Kaknja izgubila licencu, zašto i kako je moguće da nijedan igrač iz naše lige ne može igrati za reprezentaciju, zašto su se svojevremeno donijele odluke na štetu sporta, kao što je ona iz 2020. godine kada je prekinuto prvenstvo, i zašto se nekako uvijek ide linijom manjeg otpora. Zašto ostali, oštećeni klubovi šute, i zašto ne formiraju svoje udruženje, na koje imaju pravo? Kako je moguće da Fudbalski savez naredi sponzorske obaveze klubovima, pa samim tim ošteti klub koji jedini ima svoje led panele, tjerajući ih da koriste njihove? Kako je moguće da se klubovi kažnjavaju za svaki najmanji prigovor oko suđenja, i time se discipliniraju neposlušni i drugi koji misle svojom glavom? Zašto i danas, u 2022. godini, ne postoji normalna emisija koja će pokriti sve sporne momente i izvještaje s utakmica? S obzirom da postoji oprema i itekako ima kapaciteta, zašto Arena TV prenosi isključivo Borac, a Moja TV Želju, Velež i Sarajevo? Zašto je utakmica Leotar - Široki Brijeg manje važna, pa je ne možemo vidjeti na televiziji, a bilo koji sporni momenat koji ode u korist privilegovanih klubova ne možemo vidjeti ni na usporenom snimku? Kada osoblju Arene uputite ovu kritiku, dobijete polu-automatski odgovor u kom se zahvale za povratne informacije, te obećaju da će raditi na poboljšanju svog programa, a onda to nikad ne urade.

Mnogo je pitanja koja će ostati neodgovorena. Međutim, kao i sve ostalo u državi, promjene nabolje su vidljive, ali toliko sporo da svi od njih odustaju. Nažalost, neće se desiti još jedna kritična masa, kao onomad ona koja je otjerala Muniba Ušanovića i strpala ga u zatvor. Iako je ljudima fudbal bitan, čini se da su svi nekako izgubili interes, a nama koji sve to i dalje pratimo, ostaje nada u neki novi cirkus koji će nam prirediti vodstvo FSBiH, jer ako smo išta naučili u ovih 30 godina, naučili smo da je sve moguće, pa i da pobijedimo Njemačku 5:1, ali i da izgubimo od Malte, i da na Koševo dođe engleski Newcastle, ali i da nas izbaci klub sa Farskih Ostrva. Ako ništa drugo, nikad nije dosadno.

Mirza Softić, Prometej.ba