Koktel šoka i nevjerice prolio se po Starom kontinentu kad je historijskog dana 23. lipnja 2016. godine Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske reklo, parafrazirajući legendarnog ružičastog lava iz crtića Hanne-Barbere: „Tako nam šalice čaja s mlijekom u prahu, kidamo nalijevo!“ Od Bruxellesa i EU rijetko tko se nije nadao da će ovaj referendum ostvariti ono za što se ujedno i taj referendum zalagao – povlačenje UK iz EU ili BREXIT. BREXIT je kovanica koja sadrži dvije riječi Britain/British (britanski) i exit (izlaz) i k tomu poprilično nepravilno za pedantne Engleze koji su zaboravili tu ubaciti i Sjevernu Irsku pa bi pravilnije bilo BRNIREXIT. Ali to ne bi bilo dovoljno komercijalno ime za film, zar ne? Inače, stvarno je snimljen agitprop film naslovljen vrlo originalno „Brexit: The Movie“ koji obuhvaća velika učenja kako funkcionirati EU za neboljitak građana UK.

Kažem, nitko se nije previše nadao da će merry ol' UK napustiti klub EU pogotovo kad ima status VIP gosta s posebnim propusnicama, svi su mislili da im je to buntovna faza, kao kad su i 1975. godine imali referendum za izlazak iz EZZ koja će kasnije evoluirati u EU. Bit će čupavo, ali common sense će pobijediti. Hoće li? Je li? Je, kako da ne, napiše politički satiričar poslije referenduma.


Dramatis Personae

Načelno, u kampanji su sudjelovale dvije sukobljene strane koje su podijelile političku scenu u Britaniji i Sjev. Irskoj:

Britain Stronger in Europe – ime koje je samoobjašnjavajuće, na čelu se nalazi lord biznismen Stuart Rose kojeg podupiru David Cameron i George Osborne od konzervativaca, a potporu je dobio od ponekih laburista, britanskih liberala, zelenih, sjevernoirske SDLP do raznih regionalnih stranaka.

Vote Leave – strana koja je bila za odlazak na čelu je isto imala miš-maš, prominentna figura tu je bio bivši gradonačelnik Londona, čovjek koji fizički nevjerojatno nalikuje na Donalda Trumpa – kontroverzni Boris Johnson, inače iz redova konzervativaca (što će taj Cameron reći za njega?) Uz Borisa, osim njegove frakcije konzervativaca, stupali su i laburisti, neki torijevci, te mnoštvo manjih stranaka i udruženja koje su se – nećete vjerovati da ću ovo napisati u tekstu pod Vote Leave – zalagale za odlazak.

Za odlazak se zalagao posebnom kampanjom i UKIP pod vodstvom prominentnog Nigela Faragea koji je vrlo rado citiran kod euroskeptika u Lijepoj našoj, koji nije propustio proslaviti ovu pobjedu riječima da su ovo učinili bez ispaljenog metka i marljivim radom. Nema što, fakat su se potrudili! Pogotovo s demagoškim matricama tipa „London radi, Bruxelles se gradi“ – zvuči li vam to poznato?


Pogledajte semafor

Odnosno, vizualizirajmo zajedno semafor: Tamo se nalaze rezultati referenduma, a oni ukazuju da je Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske pod krunom kraljice Elizabete II. prva država koja je samostalno napustila Europsku uniju i to s 52 posto prema 48 posto u korist odlaska. Razlika je minimalna, ali se računa, poslije referenduma nema kajanja iako se već ponegdje kaju. Vrlo vjerojatno Škoti, jer su građani u Škotskoj bili dominantno za ostanak u EU sa 62 posto naprama 38 posto, te Sjeverna Irska u kojoj se 55,8 posto građana izjasnilo za ostanak, a 44,2 posto za odlazak. Engleska je glasovala za odlazak s 53,4 posto naprama 46,6 posto, baš kao i Wales s 52,5 posto naprama 47,5 posto.

Konačni rezultat primorao je premijera Davida Camerona na ostavku bez okolišanja. Cameron je u predizbornoj kampanji za parlament pokrenuo pitanje EU referenduma jer nije na odmet na ovakvim temama dobiti i pokoji glas više, a i možda su ga i stranačke kolege stisle. Položaj će napustiti u listopadu, a među potencijalnim kandidatima za to postolje spominje se Boris Johnson koji je s ekipom iz Vote Leave i istomišljenicima osim pobjede na referendumu, proslavio novi „Dan nezavisnosti“, jer znate, UK je ta EU jako stiskala, morali su – ako je suditi prema jednom od eksponiranijih slogana u kampanji – davati 350 milijuna funti tjedno u EU, a to su lako mogli prenamijeniti u Nacionalni zdravstveni sustav.


Prljavi EU-Harry

Međutim, pobjeda kao da je iznenadila ekipu za odlazak i gomila gluposti koje su izrekli u kampanji dolazi na naplatu. Pa su počeli s klasičnim vađenjem.

Sad kad je sve gotovo, Bruxelles gleda crvenim očima prema Londonu govoreći glasom Prljavog Harryja „Hajde učinite nam dan, aktivirajte članak 50 iz Lisabonskog ugovora“. Što rade na to ovi iz Vote Leave-a? Gle vraga, njihov vođa kampanje Matthew Elliott kaže da se nema potrebe brzo pozivati na članak 50. Gee, zašto? Imaju cca 2 godine do potpunog razvoda braka od EU. Možda se još stignu i konsolidirati i uzeti odgovornost za odluku koju su donijeli.

Kao da čujete glas koji vam govori „Ah ono o imigraciji u našu zemlju, gledajte pa ne može se samo tako tomu stati na kraj, znate“, a zapravo možete i vidjeti onaj trenutak kad je Nigel Farage, nakon izmotavanja vezanog za temu o 350 milijuna funti u Državni zdravstveni sustav, gostujući u emisiji „Good morning Britain“ rekao u zagradama da je to bila gomila populističkog sranja, a van zagrada da je to greška, ali političari jedino u zagradama mogu biti direktni.


Post feštum

Ekonomija UK je lagano prodrmana, funta je odmah u šutu pala oko 10 posto, a oni brižni analitičari iz Goldman Sachsa prognoziraju da će do početka 2017. godine Britanija utonuti u blagu recesiju. Procjenjuju da će britanski BDP pasti 2,75 posto, a nije baš da to neće taknuti EU i SAD. Eto nam ga na, taman kad smo u Lijepoj našoj izašli iz recesije, opet bismo mogli ući u nju, ali ovaj put da nismo ni zaslužni za to! Da se Vilibora Sinčića iz Živog zida pita, odmah bismo i mi trebali izaći iz EU. Genijalna ideja! S gospodarstvom koje nam je objektivno malo slabije od britanskog i mi bi uronili u blagu recesiju, ali kategorizacije: Venezuela.

Da ne bismo samo govorili o minusima i padanjima, može se reći da zbog političke (ne)odgovornosti seronja iz kampanje, Britanija bilježi lagani porast rasističkih ispada koji se događaju na ulici. Posebno se ističu bilingvalni natpisi na engleskom i poljskom jeziku u kojima se piše o „poljskim štetočinama“. Šmrc, Britanija je potpisala da odlazi bez da je nas upoznala kao radnu snagu za stvari koje oni ne žele raditi, ali uporno govore o nezaposlenosti. I mi možemo biti jednako dobre „štetočine“ baš kao i Poljaci! Pitajte Irce!

Referendum koji se odvio je jako kompliciran, bilo bi prejednostavno reći da su za odlazak glasali neuki, ksenofobni, šovinistički i pseudo-patriotizmom pumpani građani UK-a. Nije, to baš tako, iako je u smislu kampanje i senzibiliziranja puka uvijek dobro igrati na kartu „stranaca koji nam uzimaju poslove“. Neki su se samo zajebavali ili htjeli glasati iz protesta prema birokratiziranom Bruxellesu.

Što se onda kvragu dogodilo? Isto ono što se u Splitu dogodilo kad je Kerum izabran, isto ono što se događa u SAD-u gdje je Trump unatoč svim mogućim političkim autogolovimapostao predsjednički kandidat republikanaca. I on je by d way podržav'o Brexit.


Kad će taj kraj povijesti?

EU je trebala prosperirati i trebao je to biti kraj povijesti, mnogi eurofili se hvale kako se zahvaljujući postojanju ove organizacije nije dogodio neki veći rat na europskom kontinentu. S obzirom na historijsku konkurenciju, to je djelomično i istina. Ali nećeš ti uspjeha, kad samo pogledate kako je trajalo i koliko je trajalo balkansko kreševo koje se odvilo na našim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća! Da ne govorimo kako je europejstvo i ona parola „Ujedinjeni u različitosti“ dobilo zvučan šamar zbog onih žičanih ograda i igranja najveće partije stolnog tenisa bez korištenja reketa, a umjesto loptice uskočili su migranti. Čudo je kako Guinness nije pokazao volju da ovu partiju stolnog tenisa uvrsti u slavnu knjigu rekorda za 2016. godinu!

Mnogi su se britanski intelektualci javili prilikom krize, poput Richarda Dawkinsa i, da - ovo će vas raspizditi - Davida Ickea. Obojica su inicijalno bili za izlazak – svatko iz svog razloga. Samo je jedan ostao uporan, a drugog je otjerala frizura političara.

David Icke zalagao se za Brexit, a poznat je po tvrdnji da Europska Unija nije politička unija, već unija iluminatskih božanstava. To je zaključio promatrajući euro na kojem se nalazio umjetnički prikaz iz grčke mitologije u kojemu djevojka Europa jaše bika. Icke slavi događanje naroda ne razmišljajući pritom kako to da je najmoćnije tajno društvo koje je toliko tajno da nas je uvjerilo da ne postoji – Iluminati – dopustilo tako glatki izlaz UK iz EU? Dovraga čovječe, nisu li oni povezani i s onim reptilima, te svi zajedno putem novih žarulja rade na porobljavanju ljudske rase upravo dok moja niskost okupana svjetlošću svijeće ručno piše ove retke? Kako se onda ovo uklapa u njihovu agendu? No, ostavimo u kutu našeg uma Davida Ickea i njegove zamišljene (ne)prijatelje da se tamo igraju. Logika je Ickeu rijetko kad bila prijatelj, zato i jest popularan u Hrvatskoj.

Dawkins je malo manje popularan u Hrvatskoj, njega služi logika, ali ga to nije spriječilo da izrazi stav o Brexitu koji je produbio ono o glasačima-neznalicama. Da Dawkins nije građanin Britanije ne bih ni trepnuo, ali trebao bi znati kako sustav funkcionira kod njega. Znači li to da je taj sustav nužno ispravan, naravno da ne. Ali aludirati da bi puk trebao biti lišen ovako značajnih odluka jer postoje stručnjaci u politici jest nešto što samo znanstvenik može reći. I pritom ne mislim to na loš način, ali bi valjda bilo dostatno Dawkinsu ukazati na Borisa i pogotovo na gospodina Nigela euro-parlamentarnog euroskeptika, pa moglo bi i na Trumpa. Dawkins komično opisuje kako je prvotno htio da UK izađe iz EU u inat Cameronu, da bi onda se pojavio Boris Johnson sa svojom frizurom što ga je natjeralo da promijeni stav. Pretpostavljam da želi naglasiti kako sitnice mogu utjecati na odluku. Ali i Cameron i Johnson su političari pa prema Dawkinsovoj logici spadaju u tu elitu koja bi trebala odlučiti prije nego narod. Problem je što to ne drži vodu jer za političara ne moraš biti školovan pa ni sposoban. I političare opet bira taj narod koliko god da je sjeban. Empirijski dokaz tražite? Tijekom povijesti pozivi i zvanja su se mijenjali ili nestajali, osim onog političarskog u kojem je još uvijek prednost ako možeš što više gluposti nadrobiti u 60 sekundi.

Narod je zeznut i voli imati barem prividnu moć nad elitama. Ovakve odluke nisu stvar samo užeg kabineta. Narod tu ima nešto za reći i trebao bi govoriti i vikati, no kad je ovako tijesan rezultat nije dobro, znači da nitko u konačnici ne može biti zadovoljan. Brexitovci su zapravo relativni pobjednici ovog referenduma, koji nam je prokazao da se neke stvari kod referenduma trebaju mijenjati. Bili to referendumi za novu noćnu lampu u vašem kvartu ili za odcjepljivanje od neke tamo zajednice naroda.

Autor: Ivan Dermiček

Prometej.ba