Tijelo ovog hrvatskog sveca je došlo u srijedu, 13. travnja 2016. godine, dolazak mrtvog tijela – na uštrb emisije „Hrvatska uživo“ – uživo su prenosile kamere HRT-a time dokazujući da je priroda sekularnosti u Hrvatskoj poprilično rastezljivo-relativan pojam.

Kamere HRT-a nisu pokrenule raspravu u smjeru kritike spomenutog prijenosa javne televizije koja prikuplja preplatu od gotovo svih građana RH. Zapravo, pokrenuta je rasprava o katoličkom načinu štovanja relikvija koja se prakticira koje stoljeće ili čak sedam stoljeća. Napomenimo, da se otkriće dogodilo u zemlji koja u zagrebačkoj prvostolnici ima izloženog blaženog Alojza Stepinca, a da ne govorimo o fešti sv. Duje u Splitu i festi sv. Vlahe u Dubrovniku gdje se moći ili relikvije iznose van. A znate li što su to „moći“? To su vam ponekad pojedini dijelovi svetaca, oš ruku, oš nogu, oš potkoljenicu... Nitko valjda to dosad nije registrirao, kao i činjenicu da svaka katolička crkva ima neku relikviju.

Imate li problema s relikvijama?

Štovanje relikvija nije isključivo vezano za katolike, prakticiralo se od pojave prvih civilizacija, a prakticiraju ga i druge religije (poput budizma). Običaj dijeljenja kršćanskih relikvija zaživio je od VIII. st. baš onako kako treba. Tu mi nešto nije jasno, zašto se seciraju i dijele dijelovi tijela svetaca kad se vjeruje da će se smrtna tijela ujediniti s dušom u uskrsnuću. Svecima bi to moglo biti malo otežano s obzirom na distribuciju njihovih dijelova tijela, no to čak i nije najveći problem kod štovanja relikvija!

Glavni problem je taj što se lako može prijeći ona nevidljiva granica prema idoliziranju ili idolopoklonstvu koje baš ne preferira Onaj gore (vidi Bibliju, onaj dio o Deset Božjih zapovjedi i zlatnom teletu), pa je zato Katolička crkva jako oprezna s relikvijama i definiranjem autentičnosti istih, ali još uvijek podržava njihovo štovanje.

I tu je glavni problem. Postoji dosta relikvija čija je autentičnost upitna: osim slavnog Torinskog platna, imate više glava Ivana Krstitelja, set čavala i odlično očuvane dijelova križa stare dva milenija na kojem je razapet I.K. (33), postoji nekoliko svetih kopalja od kojih se samo jedno kratko spominje u Novom zavjetu u Ivanovom evanđelju.

Išlo se ponekad tako daleko da su neki tvrdili da imaju barem jedan ostatak svetog pupka Isusa Krista i nekoliko Kristovih prepucija, a štovalo se i Djevičino mlijeko (o tome je još Voltaire pisao). Ako mislite da je štovanje svetih prepucija vezano za neka davna stoljeća kad ljudi nisu imali struju, internet i slabo im je išlo to s pismenošću, ali jako dobro s praznovjerjem, moram vas razočarati. Naime, 1983. godine je iz talijanskog seoceta Calcate pokraj Rima nestao najpoznatiji i najuščuvaniji sveti prepucij. To je dovoljno za razviti neku malu skeptičnost prema relikvijama, zar ne?

Elem, u prošlosti se posao s kršćanskim relikvijama jako isplatio (pogotovo u srednjem vijeku) pa su neki znali to dobro koristiti pri trgovanju, a da ne govorimo da su relikvije poticale ljude na hodočašća iz više razloga; neki su išli radi avanturizma, a drugi zbog vjerovanja u čudesno ozdravljenje. Zbog toga su na rutama hodočašća nicala konačišta za umorne i iscrpljene hodočasnike. Eto, na neki način, hodočašća, a indirektno relikvije su potakle razvoj turizma i gospodarstva nekih krajeva. Poznato je da su ih i neki velikaši primjenjivali pri liječenju. Jedan od poznatih slučajeva je onaj o mentalno nestabilnom Don Carlosu, sinu Filipa II. kralja Španjolske.

Naime, 1562. Don Carlos je pao niz stepenice i doživio jako tešku ozljedu glave. Liječnici među kojima je bio slavni anatom Andreas Vesalius pokušavali su spasiti mladog kraljevića, ali bez uspjeha. Organizirane su bile molitve, crkve su izložile svoje relikvije, ali ništa. Carlosovo se stanje oporavilo tek kad praktički pred smrt bilo odlučeno da se isušeno tijelo franjevca fra Diega dovede i stavi na jednu noć u isti krevet gdje je ležao gotovo mrtav Don Carlos. Nevjerojatno, ali nakon nekog vremena i fatalnih prognoza, Don Carlos se oporavio – ako se to tako može reći jer je unatoč svom čudesnom oporavku postao još nestabilniji i hirovitiji, poput Ramsaya Snowa iz HBO-ve „Igre prijestolja“. Kako su zasluge za čudesno ozdravljenje pripisane moćima isušenog trupla fra Diega, Don Carlos je apelirao na svog oca da utječe na kanonizaciju, što mu je konačno uspjelo 12. srpnja 1588. godine, a fra Diega je svecem proglasio papa Siksto V.

To je čudo, to je čudo!

Vratimo se u sadašnjost! Nevjerojatno čudo se dogodilo i u Hrvatskoj, godine Gospodnje 2016., kada je na jednom od najčitanijih portala u Hrvatskoj Index.hr objavljena kolumna Hrvoja Marjanovića suptilnog naslova „Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT“ koja je izazvala više polemika.

Očitovao se HND (Hrvatsko Društvo Novinara), 16. travnja 2016., da bi najoštrije osudio „tekstove, članke i komentare objavljene ovih dana na portalu Index.hr, kojima se na najgrublji način vrijeđaju osjećaji vjernika koji žele odati počast zemaljskim ostacima Leopolda Bogdana Mandića, kojega je Katolička crkva proglasila svetim.“.

Indexov komentator Vojislav Mazzocco munjevito je reagirao, pa je listajući rječnik „Novog libera“ išao braniti spomenutu Marjanovićevu kolumnu. Stigao je objasniti značenje riječi „patuljak“, pritom zaboravivši potražiti značenje riječi „orgazam“ i „orgije“. Mislim, kad se već mašiš rječnika onda logika nalaže da sve riječi objasniš, pogotovo kada sam postavljaš pitanja. Zašto jednostavno nije napisao: „Hej, ovo je satira! Satiru smo napisali jer smo htjeli ukazati na apsurdnost nekih štovanja kojima vrlo vjerojatno nije mjesto u postmodernističkom svijetu ili barem u prijenosu uživo na javnoj televiziji, bila je dovoljna reportaža.“?

Inspirativnom Facebook poslanicom javio se Matija Babić „autor i urednik projekta“ koji je time stao na branik satire i razuma u obrani protiv gluposti i nerazuma. Kao da ta glupost nije dovoljno univerzalna. Onda su neki od gnjevnih katolika počeli u „dobrom duhu“ katolicizma slati novinarima Index.hr-a prijetnje smrću i slične spačke kojima se ne bi ponosio I.K. (33), koji je govorio uglavnom o ljubavi i toleranciji. Index.hr se zatim obrušio na HND, a HND je osudio prijetnje upućene novinarima Index.hr-a, a i sam je primio prijetnju fizičkim nasiljem od anonimnog autora koji je stao u obranu Index.hr-a.

Svu je tu gungulu zbog balzamiranog tijela sv. Leopolda Mandića zapravo pokrenuo prijenos javne televizije koja je svima u državi htjela predočiti radost dolaska mrtvog svetog čovjeka u staklenom sarkofagu, a kojeg je od srijede 13. travnja do 18. travnja 2016. u Zagrebu posjetilo oko 200.000 ljudi, što će vrlo vjerojatno ispasti veći broj od ukupnog broja posjetitelja Dinamovih utakmica na Maksimiru ove sezone u prvoj ligi.

U ponedjeljak, 18. travnja 2016. tijelo sv. Mandića prevezeno je u Sloveniju gdje se u svojem putu natrag u Padovu zadržalo samo nekoliko sati u župnoj crkvi u ljubljanskom naselju Štepanja vas, pa jednostavno nije imalo dovoljno vremena izazvati ovakvo čudo kakvo se dogodilo u susjednoj im državi. Nije čak ni sigurno je li njihova javna televizija prenosila dolazak tijela uživo.

Stoga je neosporno i neoborivo da se u Hrvatskoj zapravo dogodilo čudo koje je sjevnulo dovoljno jako, da pokaže odsjaj očnjaka nekih katolika, i koje je na branik satire i razuma postavilo jednog Matiju Babića u mraku polemike koja to nikad nije ni bila. Sreća pa ćemo se sad vratiti dobrim starim temama o partizanima, ustašama i 90-ima... Ova mističnost iscrpi naciju samo tako.

Ivan Dermiček, Prometej.ba