Vojska s ovoga spomenika nije nikakva "hrvatska vojska" već ustaška i domobranska vojska. Ta vojska ne zaslužuje ni čast ni slavu - Prometej.ba

Bleiburg je ime za jednu od najmračnijih a i najsloženijih stranica hrvatske prošlosti, ali i uopće naše južnoslavenske povijesti, pogotovo partizanskoga pokreta. Bleiburg je simbol, skup ogromnih pitanja, od kojih neka nisu čestito ni postavljena. Evo nekih: Zašto uopće Bleiburg, odnosno kako je došlo do njega, kako se došlo do njega? Tko je tolike tisuće unesrećenih ljudi doveo, pozvao da ostave svoje kuće, neki i obitelji, ženu i djecu, svoje domove i naredio im, savjetovao ih da idu za Bleiburg?

Zar to nije učinio zločinac Pavelić sa svojim ustaškim slugama kojemu se još pjevaju ode divljenja kao nacionalnom bogu? Izručio je i svoju vojsku i svoj narod na milost i nemilost neprijatelju, a on se, uz još mnoštvo svojih manjih poglavnika i pobočnika, stožernika i ministara, sa zlatom i pokretnim bogatstvom, izvukao na sigurno.

Ima li Bleiburg svoju uzročno-posljedičnu povijest? Partizansko-komunistička sistematska osveta, bez suđenja, ne može se ničim pravdati, ali postoji pretpovijest ustaških zločina na koja su se pozivali kasniji osvetnici, sve do onih koji su rušili Vukovar, Škabrnju, Briševo i dr. Bleiburg, kao i sva stratišta, priziva suočavanje s prošlošću, problem vjere kao religijskoga oprosta i problem metafizičke odgovornosti (K. Jaspers) za pomirenu budućnost kao društveno-humanističkoga naloga!

Bleiburg je postao jedna vrsta „nacionalnog svetišta“, martirološkoga toposa, onako kako se u hrvatskoj Crkvi sva „sakralna“ mjesta i susreti nastoje prometnuti u nešto nacionalno sveto: i prošteništa, i crkve, i molitve, i nebo, i voda, i šume, i zrak. Zato i u svim našim velikim slavljima, kao i na Bleiburgu, ide red biskupa, pa red odanih svećenika, pa red političara, pa počasni vodovi i zaslužni Hrvati, a sve „iz reda hrvatskoga naroda“. A tako je malo na tim mjestima Boga, pijeteta prema žrtvama, i tako malo proročkoga glasa za socijalnu pravdu, za ukidanje državne mafije i stranačkoga nacionalističkoga kriminala, toliko malo empatije za tuđe patnje i žrtve. Tako se blajburgiziraju sva naša svetišta, i ona stoljetno pokornička. Sva tako neodoljivo podsjećaju na proroka Amosa kojega je, nitko drugi, nego dvorski svećenik Amasja potjerao iz Betela jer nije smio prorokovati u kraljevskom, dakle nacionalnom svetištu. I u nas je postalo nepisano pravilo da političari i politika određuju tko će gdje propovijedi, posebno na mjestima stradanja, godovima i patronima župa, zna se koji su biskupi i svećenici „podobni“ za koje „nacionalno“ svetište, slavlje i prigodu.

Za Bleiburg je zadužen neki opskurni Počasni bleiburški vod. Po čemu bi bio počasni? Na njegovu čelu je čovjek koji je imao još davno glavni zadatak od F. Tuđmana da što brže s državnom Komisijom napravi popis žrtava Bleiburga, Drugog svjetskoga rata i komunizma. A što je uistinu s popisom? Trideset godina se u slobodi ne uspijeva donijeti meritoran popis bleiburških žrtava? Trideset godina se oslobađaju za jednu jednostavnu istinu koja stoji po crkvenim maticama, u istinoljubivosti svjedoka i maru crkvenih ljudi. Nije valjda da za popis bleiburških žrtava još smetaju partizani, komunisti, ljevičari, sorošovci i sva ta „bagra sitnoga zuba“? Kakva je samo lijenost prisutna u Crkvi, kako s obzirom na teologiju tako i na tu famoznu „nacionalnu svijest“ iza koje se tako uspješno skrivaju skoro svi biskupi i svećenici. Žrtve Bleiburga još su jednom žrtvovane na oltaru hrvatskoga i hercegbosanskoga boga.

Bleiburg je, to također treba stalno ponavljati, simbol stradanja ne samo Hrvata, nego i drugih naroda, mnogih poraženih vojnika, uplašenih ljudi od osvete.

Uz simbol Bleiburga koristi se i jedna sakralna sintagma – Križni put ili križni putovi. Radi se o tome da samo mjesto Bleiburg, njegovo polje, nije bilo izravno stratište zarobljenih, nego kako i ime kaže, oni su nastradali „na putu“, na povratku u zemlju, od Bleiburga do Makedonije, na iscrpljujućim marševima, u pojedinačnim i masovnim grobnicama, hapsanama i logorima, nekih indicija ima, sve do rumunjske granice, ako ne i do Staljinova Sibira. Imenu put dodan je pridjev križni. Evo nas opet pred zloupotrebom najsvetijega kršćanskoga simbola, Isusova križa. Odvelo bi nas daleko šire razlaganje značenja Isusova križa, a za ovu priliku treba ponoviti da Isusov i naš ljudski križ se ne izjednačuju. Iako to nije u duhu hrvatskoga jezika, znam intervenirati „nasilno“ u tuđi tekst i za Isusa staviti Put križa, doslovni prijevod latinskoga Via crucis, da sačuvam tu razliku s našim, ljudskim križnim putevima. Uz to, nije beznačajna činjenica ni za vjeru da su na Golgoti, uz Isusov križ, bila još dva, i to razbojnička. Kroz povijest, bilo je i nevinih ali i zločinačkih križeva. U svakom slučaju, slično kao i s Božjim imenom, kao i sa svakom svetom riječi ili znakom, tako je i Isusov križ stalni predmet ne samo istinskoga štovanja i nasljedovanja nego i najvećega izopačenja. S križem se ubijalo, s Isusovim križem, s njegovom patnjom, se ubija, zarađuje, drži u ropstvu i danas.

A što se tiče zabrane nadležne crkvene vlasti u Austriji da se na dosadašnji način ne može više slaviti misa na Bleiburgu, otvaraju se pitanja za sve vjernike, mislim čak posebno za Crkvu u Bosni i Hercegovini. Naime, za nas u BiH bilo bi za vjeru iznimno korisno i za duhovno ozdravljenje poželjno prostudirati i usporediti austrijsko suočavanje s njemačkom, pogotovo s nacističkom prošlošću i naše suočavanje s našom prošlošću, i u njoj s ustaškom i hercegbosanskom dionicom. Vrijedilo bi postaviti i odgovoriti na neka pitanja poput sljedećih: Kako su i do koje mjere Austrijanci Nijemci a koliko mi samostalan narod? Koliko su bosanski Hrvati uopće Bosanci ili su samo Hrvati? Kako su Austrijanci prihvatili Hitlerovu aneksiju 1938., njegov projekt tzv. glajhšaltunga da među Nijemcima nema nikakve razlike, nego da su svi Nijemci onako kako ih je zamislio sam Hitler i da se tome konceptu velikodržavlja i razumijevanja „nijemstva“ svi trebaju pokoriti? Kad će se bosanski a onda i drugi Hrvati (hercegovački, Hrvati iz Hrvatske) kritički postaviti prema Poglavniku Paveliću onako kako su se Austrijanci postavili prema svome zemljaku, Führeru Hitleru i njegovom nacizmu? I nije li i u tome makar dio razloga što i crkvene i državne vlasti u Austriji nisu za dosadašnja bleiburška skazanja? Prave li Hrvati ikakvu razliku između poglavnika Pavelića i kasnijega stožernog glavara Tuđmana u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, i na njihov pogled na Muslimane/Bošnjake, Srbe, ostale?

Bleiburg je teški poraz zločinačkoga ustaškog režima, marionetskog i samopokretačkog. Bleiburg je simbol stradanja onih koji su olako pristali na obmanu o „velikoj Hrvatskoj“, kao i onih koji su nevini postali žrtvom sistemske osvete nemilosrdnoga i nepravednoga partizanskog pobjednika, kojemu su i zakon i sud i ljudska prava bila u pukoj sili i moći. Od Bleiburga nitko ne može praviti mjesto trijumfa i pobjede, ali nije to ni mjesto autoviktimizacije kojom bi se zatvarale oči pred današnjim strukturama grijeha i zla prema drugim narodima i manjinama.

Bleiburg može biti mjesto sabiranja, pokajanja, stišane i skrušene molitve, mjesto molitve za snagu praštanja i pomirenja, nove molitve za novi osobni i narodni uskrs, za novi pomireni život sa susjedima i ljudima drugih vjera i ideologija. Doista, na Bleiburgu trebaju biti sklopljene ruke, stvarno i simbolično, ruke bez zastava, a usta molitvena, bez pamfleta i ubilačkih slogana, bez svih tih crnih uniformi i poklika koje nas podsjećaju na logore i zločine, kolone prognanih, na polja smrti i masovne grobnice. Dok to ne bude, na Bleiburg ne treba ići, ili eventualno otići, ali posve sam ili s kojim prijateljem, i to u nacionalističko nevrijeme te nad tom pustopoljinom ne samo hrvatske nego i opće ljudske zablude i nesreće, na tom stratištu zla i patnje zašutjeti. I u toj šutnji postaviti ono najteže pitanje, neka odzvanja: pitanje smisla svoje, naše bezgrešnosti i smisla države-boga na čiji oltar od davnina, preko Bleiburga i Herceg-Bosne, sve do danas izopačeni svećenici nacionalnoga žrtvuju Božju djecu.

Fra Ivan Šarčević

Prometej.ba